Nije mogao vjerovati kad smo ga nazvali. Mislio je da se netko s njime šali, da ga vuče za nos, da mu se ruga kako se već u Dalmaciji znaju rugati s drukčijim ljudima, i malo mu je nedostajalo da poklopi slušalicu.
Tek kad nas je vidio pred svojom kućom, betonskom višekatnicom u Strožancu pored Splita, shvatio je da nije vic, da će stvarno netko pisati o njemu i njegovu dugogodišnjem hrvanju u blatu hrvatske korupcije.
Nudi nas rakijom, lozovača ili šljivovica, što god izabrali, veli, nećemo pogriješiti, a trebat će nam, jer ono što ćemo sada čuti - “ma, jeste li vi sigurni da ćete sve što vam kažem napisati”, još jednom pita, za svaki slučaj - trijezan čovjek ne može pojmiti.
Riskiramo, rano je za čisti alkohol, petak je tek počeo, a pred nama je brdo dokumenata, sve to valja proučiti, a iskustvo kaže da će to trajati satima. Stenjemo pod težinom argumenata, a naš domaćin puca od smijeha. On se, zapravo, čitavo vrijeme ne prestaje smijati. Nismo vam rekli? Nediljko Ramić smije se i kad bi većina od nas plakala, kad bismo glavom lupali o zid i kad bismo davno od svega digli ruke. Svi, ali ne i Nediljko.
- Nisam ni vidio “Jutarnji” kad su me ljudi počeli zvati. Oni što su znali za moju borbu zvali su da mi daju podršku da ustrajem, a oni što nisu imali pojma zvali su da mi čestitaju - govori Nediljko, nije mu baš najjasnije kakvi smo to novinari kad pijemo samo vodu, ali nema mu druge nego nam vjerovati.
- Ako što pogrešno napišemo, uvijek se možete žaliti - izazivamo.
- Kome, Hanžekoviću?! Hahaha - puca Nediljko od smijeha.
I bez rakije smo tako led otopili. Spremni smo zaploviti morem Nediljkovih žalbi, od prve, napisane 22. prosinca 2008. godine, do ove posljednje koju evo baš danas piše.
- Kome se sad žalite?
- Ma za jedan posao u Zagrebu, ništa posebno. A imam još i dvije-tri žalbe koje su trenutačno u postupku rješavanja.
Aktivni umirovljenik
Nediljko je odnedavno u mirovini. Tvrtku Ramić Trade d.o.o., društvo za trgovinu srednjenaponskom opremom (SN blokovi, transformatori i slično), osnovao je 1994. godine i sada ju je prepustio sinovima. On je pak ostao prokurist, žalbe su u njegovoj domeni, a zbog žalbi smo mu i došli na vrata. Zbog žalbi ga je nekidan spomenuo i Jutarnji list, i to kao drugoplasiranog na listi najupornijih žalitelja, dakle tvrtki koje se najčešće žale u postupcima javne nabave. Mali Ramić Trade, sa sedam radnika, iz male općine Podstrana, našao se tako među velikim igračima s tisućama zaposlenih kao što su, recimo, Shimadzu (1. mjesto), Dalekovod (4.), Sokol Marić (6.) ili Siemens (8.).
- Ramiću, vi drugi, a Siemens osmi, a što kažete?!
- A vi hajte do Siemensa, baš me zanima hoće li vas i on pustiti u kuću.
Majstor je Nediljko, nema s njime u kolo. Znaju to najbolje ovi u HEP-u, toliko su puta, naime, njegovu žalbu imali u rukama da bi najradije sve natječaje ukinuli. Što će, uostalom, poštenu čovjeku natječaj?
- Ahahaha, bravo, bravo, vidim ja, moj novinar, da sve ti shvaćaš, svaka čast, nego jesi li siguran da nećeš rakijicu - zadovoljno će, zbližili smo se, drago mu je što nije poklopio slušalicu.
Ramić Trade je u početku radio najviše sa svjetskim humanitarnim organizacijama koje su financirale obnovu ratom uništenih područja. Rat je taman bio završio, potražnja velika, a tržište ispražnjeno. Letio je Nediljko od Bosne do Kosova, a tu i tamo sletio bi i u Hrvatsku, ništa veliko, veli, bili su to poslići za privatne firme. Kako je vrijeme prolazilo, tako se i Ramić Trade razvijao, širio, polako ali sigurno postao je jak igrač, distributer proizvoda talijanske tvrtke SEL. Pa je došlo vrijeme i za ozbiljne poslove s državom. Tako je barem Nediljko mislio.
- Na prvi smo se HEP-ov natječaj javili 2008. godine i već sam tada sve shvatio, stoga se i jesam odmah žalio. I žalim se do danas - kaže Nediljko.
Uzima papir i olovku pa velikim brojkama ispisuje 42. Toliko se puta od te 2008. godine do danas žalio na razne natječaje u postupcima javne nabave. I čak 29 puta je uspio, žalba mu je usvojena, natječaj je poništen, ali...
- Ali ja opet nisam dobio posao, hahaha - smije se, pa nam nazdravlja čašom vode, veseljak, rekosmo.
Shvatili ste. Nakon Ramićeve žalbe natječaj je u 29 od 42 slučaja bio ponovljen, a na koncu je posao opet dobila ista tvrtka. Hrvatska, moja domovina.
- Što ću ja tebi govoriti, kad ti sve znadeš - s guštom će, još ne vjeruje da ćemo sve ovo napisati.
- E, ali moram ti reći - nastavlja - da sam i u onih 13 žalbi što su bile odbijene bio u pravu, samo što Državna komisija, protiv koje inače nemam ništa, pošteno ti ljudi rade svoj posao, nije shvatila sve finese koje se nalaze u natječaju.
Finese su, naravno, druga riječ za namještaljku.
- Ops, pomalo, to ja nisam rekao. Svi dokumenti koje vam ustupam javno su dostupni i nije problem iz njih izvući zaključke.
- Dakle, natječaji su namješteni!
- Opet on, možda mi je bilo pametnije da sam ti poklopio slušalicu.
Isporuke za fantomsku tvrtku
U redu, natječaji nisu namješteni, ali će nam Nediljko sada svejedno iznijeti nekoliko primjera tog nenamještanja.
- Je li vidiš ove brojke, recimo ovde - piiip, nećemo spominjati imena i mjesta - je li tebi normalno da HEP procijeni radove na 58,500.000 kuna i da jedina ponuda bude na 57,900.000 kuna. A, šta kažeš? I tako stotinu puta, milijarde su u igri. Ili, ovo, vidi ovo - piiip - prema novom Zakonu o javnoj nabavi najniža cijena nije jedini kriterij za odabir, nego su tu još neki parametri koji nose određeni broj bodova, pa su tako ovi u HEP-u stavili da deset bodova nosi udaljenost servisa od sjedišta HEP-a, dok jamstvo nosi nula bodova. Kao da će oprema biti isporučena u sjedište HEP-a, a ne diljem Hrvatske. Genijalno, priznaj! Nudiš im višegodišnje jamstvo i to ti ništa ne vrijedi, ali ako si im blizu poput - piiip! - onda si vjerojatno dobio posao - objašnjava Nediljko.
Ima toga kod njega još. Evo, recimo, nekidan je jedna tvrtka dobila ugovor, nije mali novac u pitanju, a među referencama je navela kako je 2015. godine za jednu drugu tvrtku isporučila opremu u vrijednosti od 500.000 kuna. Super, problem je samo što je ta druga tvrtka osnovana tek 2016. godine. Nevjerojatno da to nitko nije primijetio.
- Možda nisu htjeli primijetiti.
- I što da onda čovjek napravi...
- Mora se žaliti.
- Tako je. Eto vidiš, a ti pitaš zašto sve ovo činim.
- Ali, kakve koristi, opet nećete dobiti posao, dapače, stavit će vas na crnu listu, upornim žalbama stvarate samo neprijatelje.
- A na što bi tek naše društvo sličilo da nema ovakvih kao što sam ja, zamisli da svi dignemo ruke, da ih pustimo da bez borbe rade što ih je volja.
Nediljko se ne predaje. Dok diše, kaže, pokušavat će ispravljati anomalije. Usredotočen je, istina, samo na struju, na srednjenaponske blokove, ali to je njegov svijet koji želi popraviti. I pri tome ne žali ni vremena ni živaca. Ni novca.
- Na sve žalbe smo dosad potrošili 680.000 kuna, pri čemu je sretna okolnost što vam se novac vraća ako žalba bude usvojena tako da sam trenutačno što se žalbi tiče u minusu samo 134.000 kuna.
Naučio ga odvjetnik
- Samo?! Dajte još malo vode.
- Sigurno nećeš rakijicu?
U početku mu je žalbe pisao odvjetnik, a danas se već toliko izvještio da mu pomoć nije potrebna. Iako, nije to baš jednostavan posao, debele su to žalbe, deseci gusto kucanih stranica. Najskuplja ga je došla 100.000 kuna.
- Vidi ga je što je razrogačio oči. I drugi su mi bili govorili da sam lud, da bacam pare i da nemam niti jedan posto šanse da mi ta žalba bude uvažena. Ali, eto, ja sam uspio, dokazao sam da se stvari ipak mogu mijenjati i zbog toga sam sretan čovjek - uzbuđeno će, jedva čeka ispričati kako je sam samcat u travnju 2015. srušio HEP-ov pravilnik o natječajima.
- Ovako, HEP je bio izmislio potvrdu o ispunjenju uvjeta tipizacije HEP-a koja je služila kao zamjenski papir za razne tipske izvještaje i certifikate za opremu izdane od ovlaštenih i akreditiranih laboratorija što ih je ponuditelj trebao dostaviti uz ponudu. Kvaka je bila u tome da se ti satareš u pripremi natječajne dokumentacije, dok netko samo dobije potvrdu o ispunjenju uvjeta tipizacije HEP-a i ćao, posao je njegov, dok istovremeno iz iste nije bilo moguće provjeriti bilo kakve karakteristike nuđene opreme.
- Zašto i vi niste tražili tu potvrdu?
- Naravno da sam tražio, a što misliš jesam li je dobio, hahaha...?
- Tko izdaje potvrde?
- Potpisuje ih osobno direktor HEP Distribucije. I tako je bilo sve dok se nisam žalio na tu suludu činjenicu i dok mi Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave, unatoč svim prognozama, nije dala za pravo proglasivši potvrdu o ispunjavanju uvjeta tipizacije HEP-a nezakonitom. A znate što je HEP nakon toga napravio?
- Što?
- Tužio je Državnu komisiju Upravnom sudu! Koliko čujem, presuda je u tom predmetu donesena, evo baš čekamo da bude objavljena.
Novi Zakon o javnoj nabavi, ako ništa drugo, smanjio je Nediljku troškove žalbi. Prije se cijena žalbe na dokumentaciju određivala prema vrijednosti javne nabave, a sada za svaku treba platiti tričavih 5000 kuna. Ajme ovima u HEP-u, nikad se neće otarasiti Ramića.
- Moja tvrtka radi u Bosni i Hercegovini, u Srbiji, na Kosovu, u Crnoj Gori, u Republici Srpskoj, evo smo samo u Bosni i Hercegovini u zadnjih pet godina dobili pet ugovora, i nigdje, ali baš nigdje, nismo imali problema. Za razliku od Hrvatske. Sve te zemlje su u poslovanju mila majka prema našoj zemlji, najgori smo i ništa ne činimo da to promijenimo.
Dva natječaja u devet godina
- Jeste li ikad dobili neki posao na HEP-ovu natječaju?
- Jesam, dvaput za srednjenaponske blokove u devet godina.
- Je li bilo žalbi?
- Još najbolje da nije, ali su odbijene jer je naša ponuda bila ispravna i uvjerljivo najbolja.
- Znači, i drugi se žale.
- Naravno, ne žale se samo oni koji znaju da će dobiti, ako ne danas, onda sutra.
- Što vam kažu ovi iz HEP-a, jeste li im se popeli na vrh glave, mora biti da je gadno s takvim žuljem u cipeli stalno hodati?
- Službeno ne govore ništa, ali mi zato stalno stižu poruke i mejlovi podrške. Nedavno mi je jedan iz Osijeka rekao da izdržim, da se borim, jer on iznutra ne može ništa protiv svoje vojske, takav je ustroj. A ja sam odgovorio da se ne brine, još će me se oni nagledati.
- Nediljko?
- Molim?
- Znate šta?
- Šta?
- Dajte vamo onu rakiju.