Kada je Tomislav Karamarko, nekoliko mjeseci uoči izbora vlade koju je umjesto njega preuzeo Tihomir Orešković predstavio nacrt ekonomskog programa koji je predložio njemački Ifo institut, bio je to iznenađujući potez političara kojega je malo tko povezivao s međunarodnim intelektualnim inkubatorima. Projekt Oreškovićeve vlade, koja je stigla kao ne baš željeni produkt HDZ-ova ustupka Mostu, pokazao se neuspješnim, a program Ifo instituta ostao je u Karamarkovoj ladici. Od tog dokumenta ogradio se kasnije čak i Ifo (izvedenica od njemačkog Information und Forschung - informacije i istraživanje), proglasivši ga radnom studijom, a nikako političkim programom za potrebe izborne kampanje jedne od hrvatskih stranaka. Ipak, rasprava o njihovu prijedlogu reformi, iako nimalo ugodnom da bi se krenulo u provedbu, nesumnjivo je pomogla HDZ-u da osvoji Vladu na teškim, ujednačenim, izborima 2015. Tadašnji nesuđeni premijer i bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko nedavno je najavio osnivanje novog, vlastitog think tanka za javne politike.
Kratka povijest
Povijest hrvatskih think tankova, premda kratka, dinamična je, a njihov utjecaj na javnu scenu s obzirom na tu dinamiku nerazmjerno je mali i, izuzmemo li Ekonomski institut Zagreb, zapravo slabo prepoznat u javnosti.
Kao i mnogo toga u Hrvatskoj, i priča o domaćim think tankovima počinje s jednim čovjekom. Franjo Tuđman osnovao je Zakladu hrvatskog državnog zavjeta u lipnju 1995. kao prvi domaći politički think tank u neovisnoj državi, slijedeći njemački model vezanja think tankova uz stranke, po uzoru na CDU-ovu zakladu Konrad Adenauer. Bio je to ujedno i njegov odgovor Sorosevu institutu Otvoreno društvo, koji je u stvarnosti bio prvi politički think tank u novoj državi, osnovan kao podružnica Soroseve zaklade Otvoreno društvo 1992. godine, samo s otvoreno drukčije političke pozicije od Tuđmanove (barem ju je on tako doživljavao). Upravo je Zaklada državnog zavjeta bila kasnije naručitelj “Karamarkove” studije od Ifo instituta.
Zaklada, naravno, nije bila ni jedini ni prvi domaći think aktivan u tadašnjoj Hrvatskoj. Sam Tuđman, uostalom, porijeklo je vukao iz jednog, Instituta za povijest radničkog pokreta, a već prvi koraci samostalne Hrvatske trebali su snažnu podršku Instituta za javne financije, čvrste baze znanja koja je svoj kontinuitet nastavila i u novoj državi, odakle je u prosincu 1991. stigao projekt hrvatskog dinara, prve valute koja je smijenila jugoslavensku, a kasnije, u suradnji s njemačkim stručnjacima i nacrt prvog hrvatskog poreznog sustava. (Preživjeli su i brojni ostali, nekad javnim sredstvima financirani instituti, ali malo ih se uspjelo izboriti za prepoznatljivost u javnosti.)
Po prilici u slično vrijeme kad je Tuđman osnivao Zakladu državnog zavjeta, Vlada premijera Nikice Valentića, najsamostalnija od svih šest vlada u vrijeme polupredsjedničkog sustava, oformila je vlastiti “priručni” think tank od eksperata posuđenih iz Hrvatske narodne banke i Ekonomskog instituta Zagreb (među ostalim, bili su tu Velimir Šonje i Borislav Škegro), za izradu stabilizacijskog programa, ali i za projekt uvođenja kune. To je bio dosad možda najbolje napravljen posao, unatoč činjenici da projekt reformi nikada nije izveden do kraja.
Mali odjek
Dublje u sustav analitike i znanja zakoračio je nekoliko godina kasnije i Valentićev nasljednik na poziciji premijera Zlatko Mateša kada je, nakon završetka mandata, s bivšim ministrima Ljerkom Mintas Hodak i Đurom Njavrom, osnovao Zagrebačku školu ekonomije i menadžmenta. To je bio, pokazalo se relativno brzo, puno veći i ozbiljniji posao od pokretanja priručnog, projektnog, think-tanka za vladine potrebe. ZŠEM je danas možda najkvalitetnija visokoobrazovna institucija u državi, ali to je drukčija vrsta biznisa od politike. ZŠEM je visoka škola, nije think tank, ali niz njihovih paralelnih projekata uspostavio je ZŠEM kao mjesto okupljanja vrhunskih opinion-makera, barem kad je riječ o ekonomiji i politici. Njihova konferencija koja je svojedobno okupila Velimira Šonju, Željka Rohatinskog, Antu Čičin Šaina i tim mlađih ekonomista i koja je trebala postati regularnim godišnjim okupljanjem, imala je potencijal da se pretvori u snažan generator ideja za ekonomsku politiku, da je preživjela. Nažalost, nije, ali ZŠEM je zadržao svoju ulogu inkubatora.
Vlada premijera Ivice Račana, poslovično nezainteresiranog za ekonomiju, posegnula je u intelektualni bunar Instituta za javne financije kako bi razradila model reforme mirovinskog sustava. Tada je zacrtan model trostupnog mirovinskog osiguranja koji je jasno odijelio privatnu štednju od stupa generacijske solidarnosti. Institut za javne financije prepoznat je i u međunarodnoj zajednici, zbog kvalitete zaposlenih stručnjaka, ali njegov pozadinski rad, usmjeren u velikoj mjeri prema podizanju transparentnosti državne uprave i javnih financija, ima relativno malo odjeka u javnosti.
Ozbiljan zaokret
Ozbiljan i u to vrijeme od nje neočekivan zaokret prema think tankovima napravila je nekoliko godina kasnije Jadranka Kosor, kada je (ispravno) shvatila da u njezinoj, od Ive Sanadera naslijeđenoj, Vladi nema dovoljno snage da izvuče državu iz krize koja je eksplodirala u vrijeme njezina dolaska. Prva je nakon Nikice Valentića angažirala tim Ekonomskog instituta Zagreb (uz nekoliko pridruženih stručnjaka) da joj pripremi ozbiljan program oporavka države. Program je bio dobar, pokazao se kao temelj za niz budućih, ne samo HDZ-ovih programa, ali Vlada Jadranke Kosor trajala je prekratko da bi sama realizirala zacrtano.
Koalicijska vlada Zorana Milanovića u ekonomskoj se politici oslonila na vlastite snage (što se pokazalo pogreškom), ali je zato u jednom drugom think tanku, Institutu za društvena istraživanja, pronašla agilnog i hiperaktivnog Borisa Jokića za težak, pokazalo se preuranjen zadatak reforme obrazovnog kurikula. I ta je SDP-ova suradnja s nestranačkim think tankom bila zapravo slučajna - Jokić se javio na natječaj, kao jedini kandidat za voditelja tima koji je trebao provesti reforme. Ipak, upravo ta njegova tvrdoglavost pomogla je institutu da se, među rijetkima iz Hrvatske, dokopa pozicije na globalnoj ljestvici prepoznatljivosti think tankova koju svake godine objavljuje University of Pennsylvania. Relativno niske i samo na pratećim, strukovno i geografski određenim tabelama, ali ipak prepoznati su kao sudionici velike svjetske baze znanja, zajedno s Ekonomskim institutom Zagreb i Institutom za javne financije.
Opipljiv porast
Najeksponiraniji hrvatski prilog međunarodnoj zajednici think tankova dolazi, međutim, prilično iznenađujuće, s njezina samog vrha. Chatham House, najbolji europski think tank, drugi najutjecajniji na svijetu, iza američkog Brookingsa, dugo je bio matična kuća zagrebačkom novinaru, autoru i neopisivo živopisnom čovjeku Krsti (Chrisu) Cviiću. Nakon kratkog boravka u Zagrebu, gdje se okušao u uređivanju prvog ozbiljnog privatnog političkog tjednika nakon Danasa (po njegovoj želji i zamisli trebao je to biti “hrvatski the Economist”, po uzoru na londonski gdje je godinama bio autor i jedan od urednika) vratio se u London, odakle je kao Chatham Houseov stručnjak za Balkan vrhunskim analizama servisirao Europsku banku za obnovu i razvoj.
Odmaknemo li se od Hrvatske, gdje je utjecaj i prepoznatljivost think tankova u gotovo opipljivom porastu, od onih vezanih uz državu i stranke, pa do malih, neovisnih, često sastavljenih tek da bi gurali ideju jednog ili nekolicine slobodno mislećih pojedinaca (poput Adriatic instituta riječkog para Srdoč - Samy, Centra za javne politike i ekonomske analize Danijela Hinšta, pa i znanstveno čvrsto utemeljene Arhivanalitike Velimira Šonje), think tankovi su danas, zbog nikad dostupnijih kanala dolaska do javnosti, utjecajniji no ikada. Nikad šira razmjena stajališta dovodi nas, međutim, i na područja skliskog terena.
James G. McGann s University of Pennsylvania, koji već više od desetljeća gradi možda najbolju arhivu svjetskih think tankova, i kriteriji čije ljestvice se danas smatraju najobjektivnijima, jer zahvaćaju globalno najširu bazu predlagača i “sudaca”, danas je prilično zabrinut za te bazene slobodnog razmišljanja. McGannov strah temelji se na sve jasnijem opasnom smjeru globalne politike.
Zašto je, pita se McGann u uvodu svoje posljednje analize, Donald Trump pobijedio na izborima? Znači li to da je došao kraj think tankovima i političkim savjetima kakve smo dosad od njih očekivali? Na koji način bismo trebali razumjeti što se dogodilo na posljednjim američkim izborima? Kako će to utjecati na međunarodne odnose?
Godine bavljenja think-tankovima bile su najzaslužnije da profesor McGann među prvima, godinu dana prije velikog izbornog finala, predvidi Trumpovu pobjedu, iako se ni u kojem slučaju ne može smatrati pobornikom Trumpove politike, niti s američkim predsjednikom dijeli njegov set ekscentričnih svjetonazora.
- Realist sam s uvidom u globalne trendove. Nije bilo teško zaključiti što će Trumpovu pobjedu napraviti mogućom - napisao je. Riječ je o procesu koji se nezaustavljivo kotrljao protekle tri godine, a upravo promatranje rasprava po globalnim bazenima znanja, gdje se formiraju trendovi, dalo je naslutiti kamo stremi globalna struja mišljenja.
Globalni kontekst
Slično slijedu događaja koji je u Hrvatskoj u sam vrh vlasti doveo udrugu stranaka pod zajedničkom egidom Most, opće nezadovoljstvo biračkog tijela, primjećuje McGann, oblikovalo je kampanje Bernieja Sandersa i Donalda Trumpa u smjeru tvrdog populizma utemeljenog na tri temeljna pitanja - nacionalizmu (napravit ćemo Ameriku ponovo velikom), teritorijalnom zajedništvu (moramo osigurati naše granice) i protekcionizmu (vrijeme je da zaštitimo američke radnike). I Trump i Sanders, ma koliko bili ideološki različiti, svoje su ideje i svoju političku snagu crpili iz istog bazena nezadovoljstva.
Postavimo li sad taj bazen u još širi globalni kontekst, neće biti teško zaključiti da je prilično slična forma nezadovoljstva biračkog tijela dovela Ujedinjeno kraljevstvo do Brexita, kao i, ma kako brutalno zazvučala takva izravna usporedba, do pobjede političkog “čistača” Rodriga Dutertea na Filipinima. Ni Europa naravno nije imuna na tu zarazu, zato sa strepnjom čekamo svake izbore u nekoj od važnih članica EU. Nizozemska je preživjela, francuski problem je kompliciraniji, a Njemačka će najesen definitivno odrediti smjer.
Što možemo iščitati iz analiza najvećih think tankova? Prvo da je globalizacija sa sobom donijela veliki val ekonomske nesigurnosti koji znatan broj stanovnika osjeća kao gubitak za vlastiti način življenja (u SAD-u to je onih 60 milijuna ljudi koji su glasali za Trumpa). Da su međunarodni terorizam i umreženi kriminal posijali strah u svim slojevima društvene zajednice. Da je globalizacija donijela osjećaj gubitka nacionalnog, ali i strah od gubitka osobnog identiteta, što je dodatno pojačano posljednjim velikim valom migracija.
Paranoidni kaos
Dodamo li tome pretvaranje svijeta iz politički bipolarnog u multipolarni, što znatno otežava razumijevanje brojnih politika, kao i sve veću krizu povjerenja u bilo koji oblik vlasti, jer lideri su odavno prestali slušati svoje baze, stigli smo do svijeta u kojemu uloga think tankova, od instituta u kojima se generiraju ideje za napredak, prelazi u paranoidni komunikacijski kaos razjedinjenih, ali nikad utjecajnijih grupa za pritisak. Pritom se, umjesto nekad uobičajenih “policy papera” danas koriste sva raspoloživa sredstva masovnih medija - od tradicionalnog i sporog tiska i televizije, do svima dostupnih alata, poput Facebooka i ultrabrzog Twittera.
Na McGannovoj globalnoj ljestvici utjecaja prvi je američki Brookings Institution, slijedi londonski Chatham House, pa francuski Institut za međunarodne odnose. U samom vrhu, u prvih deset, šest je američkih think tankova, po jedan britanski, belgijski, francuski i brazilski. U Hrvatskoj prepoznat njemački Ifo na ljestvici je tek 144. Hrvatskih pet think tankova smjestilo se na zasebnim listama - Ekonomski institut Zagreb je 55. na listi srednje i istočne Europe, gdje je na 61. mjestu i Institut za javne financije. U prvih deset regionalnih (Srednja i istočna Europa) dva su poljska, među kojima i prvi, varšavski Centar za društvena i ekonomska istraživanja, dva ruska i češka, i po jedan iz Ukrajine, Crne Gore, Mađarske i Bugarske.
Zaključak kradem profesoru Ivi Bićaniću: Hrvatskih think tankova na velikoj globalnoj karti najboljih nema jer ne sudjeluju u značajnim međunarodnim projektima. Nema međunarodnih narudžbi, nema utjecaja.