POLEMIKA

#IJAISTO Komentar naše novinarke: Zašto je važno otvoreno govoriti o seksualnom zlostavljanju koje smo doživjele, pa makar desetljećima kasnije

    AUTOR:
    • Snježana Pavić

  • OBJAVLJENO:
  • 14.11.2017. u 14:52

 

 

Zaključao je vrata i krenuo dlanovima prema mojim cicama. “Ti bi se trebala udati, a ne studirati”, slinio je s ispruženim rukama. Danas, čitajući sve te rasprave na Facebooku, učini se i meni da sam ga jednim snažnim pokretom zaustavila, bijesno ošamarila i, odlučno i dostojanstveno, otišla dekanu prijaviti nedopustivo ponašanje redovnog profesora na kraju karijere. Je, je, a onda je došao Supermen pa smo odletjeli zajedno.

Ne, nisam bila faca, bila sam na prvoj ili drugoj godini. Kad me profesor napao, osjećala sam se jezivo. Imam dvadeset godina i dva ispita kod njega, stalo mi je do faksa. Nisam pala s Marsa, znam gdje živim, znam što mogu i što ne mogu napraviti. Ne, ne možeš ništa, osim cviljeti da te pusti. Čini mi se da je trajalo beskonačno dok se napokon nisam iskobeljala i uspjela pobjeći. Teško je opisati tu smjesu srama, straha, nelagode, taj grč samoprezira. Paralizirajuća nemoć, možda je to ono što te najviše ponizi.

Obilježje nasilja

Moralo je proći više od 10 godina da se nekome usudim povjeriti. Sve cure imaju najbolje prijateljice, imaš i frendice s faksa, o svemu pričamo. Ne i o tome. Ti se sramiš, osjećaš se loše, a stvar nikako ne prolazi. To i jest jedno od obilježja nasilja, žrtva povjeruje da je i sama nekako kriva.

Ono skroz činjenično, ništa se posebno nije dogodilo. Profesor je htio prčkati po mojim cicama, a ja sam uzmicala i uzmicala, pokušavala ga smiriti i izvući se, ali tako da ga ne naljutim pa da ostanem bez potpisa i bez godine. Vjerujem da je on mislio da se radi tek o bezazlenoj igri, kao što mnogi misle da imaju pravo dirati zgodne cure i prosipati njima duhovite aluzije na seks. Realno, to je nasilje, povreda dostojanstva druge osobe i zloupotreba moći nadređene osobe prema mlađoj i podređenoj.

Crne brojke

Koliko je cura to iskusilo, u tom istom kabinetu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu? Kad Amerikanci rade istraživanja, od 80 do 95 posto žena kaže da su doživjele nešto takvo. Netko ih je spopadao i maltretirao zato što su žene i zato što su slabije. I u Hrvatskoj 90 posto studentica kaže isto. Danas bi taj stari profesor i kod nas mogao biti kažnjen: novčanom kaznom do 30.000 kuna, ili do godine dana zatvora. Teoretski.

Kad vam provale u stan, ukradu laptop i zlatne lančiće s krizme, odmah ćete to prijaviti policiji. Ako vas je netko pokušao silovati, ili čak silovao, u 90 posto slučajeva nećete napraviti ništa. I u blažim slučajevima seksualnog napastovanja stigmatizirana je žrtva, a ne zločinac, pa su tamne brojke neprijavljenih zlodjela ogromne. Zato za sve te zločine koji gaze dostojanstvo osobe, kao u slučajevima seksualnog zlostavljanja djece, trebaju često i desetljeća da bi osoba skupila hrabrost i prijavila zlostavljača.

Od pokretanja holivudske afere Weinstein početkom listopada, svakodnevno se u raznim zemljama javno razotkrivaju novi slučajevi u kojima su moćni i slavni zloupotrebljavali svoj položaj na račun slabijih, najčešće žena, ali i mladih muškaraca. Neki će izgubiti poslove i karijere, većina će ih proći lišo. Okej, jer ovdje je od kazni puno važnije da su konačno žrtve masovno progovorile, da se ne srame, nego otvoreno pričaju o tome što se zbilo. Doduše ne još i u Hrvatskoj, ali polako. Bez tog srama, bez prihvaćanja bolne i ponižavajuće uloge žrtve, i ja bih zveknula tog sijedog profesora i zaprijetila mu sudom. Da smo sve bile spremne o tome govoriti, ne bi 90 posto današnjih studentica proživljavalo isto što i generacije žena dvadeset i trideset godina prije.

Zato je važno govoriti o tome. Da ne bi i za našim kćerima neki sijedi tip na prepad zaključao vrata kabineta. Možda će jednom, u vrijeme Blade Runnera III, biti društveno prihvatljivo da žena tipa koji joj se svidi uhvati za jaja, onako usput, uz neku masnu šalu. Dotad, mičite šape s cura!

ELIPSO

Izdvajamo