Ratna bolnica u Vukovaru bila je i ostala centralno mjesto stradanja Grada heroja 1991. godine. U njoj se rađalo i umiralo, u njoj su spas tražile tisuće vukovarskih branitelja i civila, ranjenih, izmučenih, gladnih i žednih tijekom opsade grada koja je trajala 86 dana. Iz nje je, konačno, krenula i kalvarija njih nekoliko stotina koji su u vojnim transporterima bivše JNA i autobusima odvezeni na put s kojeg se nikada nisu vratili. Za mnogima od njih i dalje se traga.
Dr. Zoran Aleksijević i njegova supruga Agneza, inače medicinska sestra, oboje rođeni Iločani, svoj su rodni grad Vukovarom zamijenili šest godina prije početka krvavog rata. Mladi bračni par dobio je posao u bolnici.
- Suprug i ja preselili smo se iz našeg stana na Olajnici u bolnicu 24. kolovoza 1991. i u njoj smo ostali sve do 20. studenoga, kada smo prognani iz naše bolnice i našega grada. Sretna okolnost u toj nesreći bila je što u tom trenutku nismo imali djece, pa smo se u potpunosti i iznad svega mogli posvetiti svome poslu i spašavanju ljudskih života - počinje njihovu veliku priču gospođa Agneza. Ova magistra sestrinstva i polaznica doktorskog studija menadžmenta na Ekonomskom fakultetu u Osijeku danas je glavna medicinska sestra Opće županijske bolnice i Bolnice hrvatskih veterana Vukovar. Kada je počeo rat bila je instrumentarka, koja je asistirala svome suprugu i drugim kirurzima.
- Nismo imali struje, pa su nam dva agregata zadovoljavala potrebe operacijskih dvorana i hitnih ambulanti. Dok ja držim baterijsku svjetiljku, suprug previja ranjenika i razgovara s njim. Svaki put kada je upalim sjetim se Florence Nightingale, dame sa svjetiljkom i pomislim: Bože, što se ovo događa u 20. stoljeću? - priča gospođa Agneza.
- Vode nismo imali, pa su nam je dovozili u vatrogasnim cisternama dok se moglo. Dnevno se trošilo 2-3 tisuće litara, a za osobne potrebe dnevno smo dobivali pola litre. Ispuštali smo vodu iz radijatora dok je bilo, a naposljetku su branitelji donosili u kanistrima bunarsku vodu, 500-600 litara dnevno pod kišom granata. Sretni smo bili kada bi padala kiša. Lovili smo kišnicu, jer je bila je dobra za pranje bolničkog i operacijskog rublja. Danas, 25 godina od rata, nije mi jasno kako smo opstali u takvim okolnostima - priča sestra Agneza.
Uža specijalnost njezina supruga su ortopedija i traumatologija. No, u ratu te nitko ne pita što znaš, a što ne znaš raditi ili što možeš, a što ne možeš.
- Kada vam dođe netko s ozljedom trbuha, glave, prsnog koša, onda nema druge nego mu prići i napraviti sve što znate i ne znate. Prvo mu morate spasiti život, a onda sve ostalo - kaže dr. Aleksijević, danas šef Odjela kirurgije u vukovarskoj bolnici i jedan od najvrsnijih hrvatskih ortopeda o kojem se dobar glas prenio po cijeloj državi, pa mu danas na operacije u Vukovar dolaze građani iz cijele Hrvatske. Iskustva koja je stekao u ratu danas su mu dragocjena, a on je i tada, unatoč svakodnevnoj izloženosti pogibelji, kao mladi liječnik razmišljao o budućnosti.
- Najveći je problem bio to što nismo imali sve što je potrebno, poput vanjskih fiksatora, krvnih pripravaka, rendgena, ultrazvuka, CT-a, MR-a, sve bez čega je nezamislivo raditi. Morali smo improvizirati u svakom mogućem koraku, a sve sa željom da s minimum materijala, a maksimum truda pomognemo ljudima. Kontinuirano je stizao velik broj ranjenika i nije ih bilo dovoljno samo operirati, nego i obilaziti, previjati, davati terapiju...Iza svega je stajao veliki trud svog osoblja - vozača, liječnika, sestara i tehničara, spremačica, kuhara. Sjećam se jedne spremačice kojoj su jednoga dana dovezli stradalog muža. Sutradan je nastavila raditi svoj posao. To su sudbine malih ljudi koji su dali strašan obol - kaže dr. Aleksijević, koji danas ne zna reći koliko je dnevno operacija radio.
- Ne znam, jer mi tada nismo imali dane. Nismo imali vremenski okvir. Radili smo dok ne završimo, a i kada bismo završili, to nije bio kraj.
Prema nekim podacima, tijekom tromjesečne opsade grada u bolnicu je primljeno i liječeno oko 3400 ranjenika i bolesnika, a obavljeno je oko 2200 operacija. No, za točne brojke nedostaje im dokumentacija koja je odnesena nakon okupacije grada. Svaki je, pak, dan bio neka posebna priča, neka nova tragedija.
Urezala mi se u pamćenje slika ranjenog oca koji nam je donio svoje teško ranjeno 6-mjesečno dijete. Stavili smo ga na stol i mogli smo samo konstatirati da je beba već mrtva. Otac je ozljedama podlegao nekoliko dana poslije. 2. listopada bio je najteži dan, jer nam je došlo čak 86 ranjenika, a jednom smo imali i situaciju kada nam je u jednom satu stiglo 14 ranjenika, od čega sedmero djece stradalih ispred skloništa. To su bolni trenutci, ali mi nismo imali previše prostora da podlegnemo emocijama, jer o nama su ovisili i drugi životi. Kada me pitaju jesmo li se bojali, kažem da ne znam, jer uz toliko posla o tome nismo stizali razmišljati.
Hranu su, kažu, sanjali, pa je sestra Agneza često znala reći da će, ako preživi ovaj pakao, danima samo jesti i piti.
Bili su nevjerojatno optimistični. Stalno su si govorili da grad nikada neće pasti. To im je bila misao vodilja. To ih je držalo i davalo im snagu. No, grad je na kraju ipak pao. Tog 18. studenoga dr. Aleksijević je upravo operirao koljeno jednom ranjeniku kada mu je prišla supruga i šapnula na uho: “Grad je pao!”
- Jedva sam završio tu operaciju. Jednostavno nismo vjerovali da se to može dogoditi. No, dogodilo se, a tek je predstojalo ono najgore. Nakon ulaska paravojnih formacija odvedeni su ranjenici kojima se izgubio trag, odvodili su redom ljude, za neke znamo kako su završili, a za neke ne znamo. Sjedili smo tu noć i čekali - kaže doktor, a supruga dodaje: - Najgora je bila neizvjesnost.
Sutradan su pozvani u gipsaonicu gdje im je major Šljivančanin rekao da svi oni koji su pucali na njegove vojnike neće izaći iz Vukovara, a da su svi oni krivi jer on te godine prvi put nije otišao na ljetovanje u Dubrovnik.
- U bolnicu se slila rijeka ljudi s torbama i najlonskim vrećicama u kojima su ponijeli svoje živote. Sretni što su živi, ali zabrinuti za sudbinu. Bilo ih je nekoliko tisuća. Potrpali su nas sve u transportere i vozili naokolo, dok nismo došli do vojarne u Sremskoj Mitrovici, gdje smo izašli. Ranjenike smo poredali po podu i čekali što će biti sa svima nama. Na kraju smo, uz brojne neugodnosti koje smo doživjeli, ipak sretno preko Bosne došli u Hrvatsku - ispričali su nam supružnici Aleksijević koji su posebno ponosni što su bili suradnici i prijatelji pokojnog dr. Jurja Njavre, koji je u to vrijeme bio i šef kirurgije. To je, kaže sestra Agneza, veliki čovjek, veliki humanist i veliki liječnik.
Zagreb i današnja bolnica Dubrava bili su njihova nova mjesta za život i rad. Nastavili su misiju spašavanja života branitelja koji su dolazili iz svih krajeva Hrvatske, a njih dvoje su s vukovarskim iskustvom imali puno toga za ponuditi. Više od njihovih kolega koji se nikada nisu susreli s radom u neprijateljskom okruženju, kao što je to bilo s vukovarskom bolnicom. Doktoru je ponuđeno i mjesto šefa ortopedije, no on je odlučio novi izazov potražiti na lovranskoj Klinici za ortopediju. Htio se još kvalitetnije baviti strukom i još puno toga naučiti. U Zagrebu im se 1993. rodio i sin, a onda je došla 1997. Agneza i Zoran Aleksijević bili su prvi prognani povratnici u vukovarsku bolnicu. Na posao su došli 27. listopada 1997. U to vrijeme Vukovar još uvijek nije bio pod kontrolom hrvatske države. Mirna reintegracija bližila se kraju, no nije bila završena. Sa sinom koji je imao nepune četiri godine došli su živjeti u Vinkovce i iz njih svakoga dana putovali na posao. I tako sve do okončane reintegracije 15. siječnja 1998., nakon čega su bili i među prvim povratnicima u Vukovar. Dobili su smještaj u jednom od dva obnovljena kata hotela Dunav. Kada su se vratili u bolnicu, dočekali su ih njihovi kolege, Srbi, koji su nakon okupacije grada ostali u njemu.
- Kada je krenula priča o povratku, dr. Vesna Bosanac rekla je svima da se ne trebaju vratiti oni koji su konfliktni i koji ne mogu razumjeti situaciju. Mi smo imali svoju životnu misiju koja je mogla završiti tek kada se i ako se vratimo u naš grad i našu bolnicu. Zato smo se prvi i odlučili na taj korak. Bili smo puni elana i entuzijazma da popravimo bolnicu, opremimo je, uredimo. Nikakvih problema u međuljudskim odnosima nismo imali - istaknuli se supružnici Aleksijević.
On je jedan od samo pet liječnika iz ratne bolnice koji i danas rade u vukovarskoj bolnici, a ona jedna od 12 sestara, koliko ih se vratilo u svoj grad i bolnicu iz koje je bilo prognano 98 medicinskih sestara. Većina ih se nije odlučila na povratak, no Aleksijevići su samo o tome maštali.