Ivica Maštruko je jedan od onih ljudi koje se obično naziva svjedocima povijesti. Sveučilišni profesor sociologije religije početkom devedesetih bio je ambasador Jugoslavije pri Svetoj Stolici, a istodobno je snažno lobirao za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Pritom je kontaktirao s nizom važnih osoba toga vremena, papom Wojtylom, kardinalima Sodanom i Tauranom, Franjom Tuđmanom, Budimirom Lončarom i Milanom Kučanom. Postao je prvi hrvatski veleposlanik u Italiji, zatim u Malti, Grčkoj i Armeniji, Sloveniji te Rumunjskoj. Bio je savjetnik predsjednika Republike Hrvatske i saborski zastupnik, a sada je društveno aktivni umirovljenik.
Veći dio 1991. djelovali ste na dvije razine: služeno ste bili jugoslavenski ambasador, a neslužbeno zastupali, tada još međunarodno nepriznatu, Hrvatsku pri Svetoj Stolici?
- Formalno sam sve do 8. siječnja 1992. bio ambasador SFRJ pri Svetoj Stolici, iako su nekoliko mjeseci ranije četiri preostala člana Predsjedništva Jugoslavije zatražila da zbog svojih stavova podnesem ostavku. Odbio sam jer bi to značilo da priznajem tadašnje krnje Predsjedništvo, koje su napustili predstavnici Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije, i ostao pri Svetoj Stolici, tako da nisu mogli poslati drugog ambasadora. U isto vrijeme sam redovno surađivao s državnim vrhom Hrvatske i Slovenije.
S kim ste kontaktirali u to vrijeme?
- Prije svih, s predsjednicima Franjom Tuđmanom i Milanom Kučanom te Hrvojem Šarinićem koji je bio predstojnik predsjedničkog ureda. U Beograd sam slao službene depeše i brzojave, a najčešće sam komunicirao s tadašnjim šefom diplomacije Budimirom Lončarom.
Kakva je bila Lončarova uloga u tadašnjim događajima?
- Lončar i ja smo bili dobri, između ostalog jer smo obojica boduli. Lončara su uvažavali pri Svetoj Stolici, između ostaloga zbog njegovih odličnih odnosa s kardinalom Casarolijem, koji je kreator politike Vatikana prema Istoku, a imao je odlične veze u Njemačkoj i SAD-u. S Antom Markovićem je pokušao spasiti Jugoslaviju i odstupio je kada je vidio da to više nema smisla, podnio je ostavku.
Koliko mi je poznato, Tuđman i vi ste imali tajni dogovor o suradnji?
- Razgovarali smo i dogovorili suradnju nekoliko dana poslije njegova izbora za predsjednika Predsjedništva Republike Hrvatske, sredinom 1990. godine. Kada je 1991. prvi put posjetio papu Ivana Pavla II., dogovorili smo suradnju i daljnje načine kontaktiranja. Onda sam 5. prosinca od Tuđmana dobio dokument kojim me imenovao predstavnikom Republike Hrvatske pri Republici Italiji i Svetoj Stolici. Taj papir sam držao u džepu, iako nije imao nikakvu težinu jer Hrvatska još nije bila službeno priznata. Ipak sam, kažem, Tuđmanovu potvrdu nosio u džepu, za slučaj neke potrebe. Kada su mi iz Beograda javili da više ne predstavljam Jugoslaviju, ovaj dokument sam pokazao službenicima Svete Stolice koji su pokazali iznimno zanimanje, ali i objasnili da spomenuti papir nema težinu prije službenog priznanja Hrvatske. Međutim, od Državnog tajništva Vatikana dobio sam diplomatsku zaštitu pa sam mogao nastaviti normalno raditi.
Vatikan nije namjeravao priznati Hrvatsku sve do sredine 1991. Što je Ivana Pavla II. navelo na promjenu mišljenja?
- Nekoliko je razloga. Papa je još u lipnju 1991. bio sklon očuvanju Jugoslavije, ali na drukčijim temeljima i uz punu nacionalnu ravnopravnost. To se promijenilo poslije intervencije JNA u Sloveniji i nakon što su Hrvatska i Slovenija izglasale nezavisnost 25. lipnja 1991. godine. Papa tada mijenja stav i uskoro u Jugoslaviju šalje svog ministra vanjskih poslova, nadbiskupa Jean-Louisa Taurana. Tauran je posjetio Beograd, Zagreb i Ljubljanu te podnio izvještaj papi. Toga rujna Ivan Pavao II. mijenja dotadašnji stav i počinje zagovarati priznavanje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske.
Kada se ističe utjecaj vatikanske diplomacije na međunarodno priznanje Hrvatske, ima li u svemu mistifikacije ili je to povijesna činjenica?
- Dat ću nekoliko podataka kojima mogu dokumentirati što se događalo i koje je poteze vukla vatikanska diplomacija. Prvi je dosta važan susret Tuđmana i pape u Vatikanu 5. listopada. Ali, posebno je važan 8. studenoga kada se gotovo istodobno dogodilo nekoliko sastanaka koji su snažno utjecali na međunarodno priznanje. Taj je dan održan sastanak ministara zemalja Europske ekonomske zajednice (današnji EU) na kojem se razgovaralo o mogućnosti da se Hrvatska i Slovenija priznaju u paketu. Isti se dan u Rimu održao sastanak NATO-a na vrhu na kojem je oštro kritiziran napad JNA na Dubrovnik. U isto su vrijeme Cyrus Vance i Angelo Sodano, državni tajnik Vatikana, također razgovarali o mogućnosti priznanja Hrvatske i Slovenije, a o istoj su temi taj dan pričali papa i američki predsjednik George Bush. Sljedeći važan događaj desio se 24. studenoga kada su Angelo Sodano i Jean-Louis Tauran pozvali veleposlanike svih zemalja članica Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, a jedina tema bio je razgovor o mogućem priznanju naše dvije države. Bio sam tamo i vidio memorandum Svete Stolice u kojem se sugeriralo priznanje Hrvatske i Slovenije prije Božića 1991., a od veleposlanika se zatražilo da u idućih deset dana dostave odgovore svojih vlada. Na tom sastanku zatražio sam diskreditaciju krnjeg Predsjedništva SFRJ i svih veleposlanika iz Beograda, iako sam znao da neće biti prihvaćeno. Na kraju, 8. prosinca europski biskupi su održali sinodu na kojoj su zatražili priznanje nas i Slovenaca na temelju prava na samoopredjeljenje.
Vi ste prvi saznali da je Ivan Pavao II. priznao Hrvatsku i Sloveniju?
- Odluka je donesena 18. ili 19. prosinca, a kardinal Tauran me o tome obavijestio 20. prosinca. Usput je dodao kako odluku još neće objaviti jer se čekaju određene konzultacije sa zemljama Evropske zajednice, a ja sam o svemu odmah obavijestio državna vodstva u Zagrebu i Ljubljani. Tuđman je bio sumnjičav jer je u to vrijeme bilo raznih najava i zatražio je da još jednom provjerim. Konačno, Vatikan nas je priznao 13. siječnja 1992., a papa je to napravio dva dana prije EZ-a kako bi potaknuo neke države koje su se dvoumile što napraviti.
Koliko ste informacija imali o diplomatskoj borbi za međunarodno priznanje?
- Apsolutno jako puno i iz različitih izvora. Imao sam informacije iz tadašnjih saveznih federalnih organa i vidio beogradske reakcije na poteze koje je vukla Hrvatska. Na drugoj strani, često sam kontaktirao s predsjednikom Tuđmanom i Ministarstvom vanjskih poslova u Zagrebu. A kada ste u Vatikanu, to je kao da se nalazite u srcu informativnog punkta gdje se razmjenjuje niz informacija i svakodnevnih susreta s diplomatima, od američkog i ruskog veleposlanika pa nadalje. Ima jedna anegdota s Jurijem Karlovom kojega je Mihail Gorbačov imenovao prvim sovjetskim ambasadorom nakon uspostave diplomatskih odnosa između SSSR-a i Vatikana. Bili smo 1991. na prijemu kod nekog kardinala i predstavio sam se riječima: ‘Ja sam Ivica Maštruko, posljednji ambasador Jugoslavije u Vatikanu’. Potom je nastupio Karlov koji je rekao: ‘Ja sam Jurij Karlov, prvi i posljednji ambasador SSSR-a u Vatikanu’. U svakom slučaju, unatoč svim pritiscima, kao veleposlanik pri Svetoj Stolici dobivao sam puno informacija o stajalištima raznih država prema Hrvatskoj.
Bili ste na susretima pape s Tuđmanom, Kučanom, Kirom Gligorovom i Alijom Izetbegovićem. Kako je to izgledalo?
- Dok je trajao raspad Jugoslavije, normalno je da su sve republike pokušavale dobiti podršku Svete Stolice. Tuđmanov prvi susret s Ivanom Pavlom II. bio je napet i ne pretjerano uspješan, ali drugi je protekao u puno boljem ozračju i opuštenoj atmosferi. Pratio sam i Kučana, koji je ostavio vrlo dobar dojam, i Gligorova, a u Vatikan je došla i delegacija Makedonske pravoslavne crkve. Zanimljiv je bio susret pape i Izetbegovića, koji je poklonio najnovije izdanje prijevoda Kur’ana, što je Ivan Pavao II. jako dobro prihvatio. Kad sam došao u pratnji Milana Kučana, papa me pitao: ‘Što vi tu radite? Vi niste Slovenac’. Odgovorio sam: ‘Vaša Svetosti, nisam Slovenac, već sam u pratnji predsjednika Kučana i obećavam da više neću dolaziti, osim možda još jednom. Mogu doći u pratnji Slobodana Miloševića, ali to je malo vjerojatno’.
Zajednički poznanik ispričao mi je nepoznati detalj, a to je da su se početkom 1992. konzularni poslovi nerijetko obavljali u vašoj kupaonici u rezidenciji?
- Normalno da smo pružali konzularne usluge svim našim građanima koji su imali problema. Kada je Vatikan priznao Hrvatsku, ja sam, koristeći se dokumentima i pečatima, kao ambasador Jugoslavije, pred talijanskim vlastima otišao na poštu, u stambenu upravu i vodovod te prebacio rezidenciju na Republiku Hrvatsku. Snalazili smo se, pisali memorandume i izdavali dokumente, a ploču na ulazu u dotadašnje veleposlanstvo SFRJ u jednom sam danu promijenio u natpis Republika Hrvatska. Nalazio sam se u čudnoj poziciji dok nisu uspostavljeni puni diplomatski odnosi jer više nisam bio ambasador Jugoslavije, niti sam postao hrvatski veleposlanik.