“Mira (Todorić) je sjedila ovdje, vodila je knjigovodstvo za stočarstvo, svaka kravica je imala svoj karton, fotografiju, ime...”, pokazuje na prozor urušene prostorije posljednji stanar dvorca Drašković u Božjakovini dok vani lijeva kiša, a mi razgovaramo pod skelom koja održava drveni trijem na samom ulazu u dvorac.
Jutarnji list obišao je gospodarsko dobro na kojem je vlasnik koncerna Agrokor, Ivica Todorić, kao dječak prvi put osjetio čari života na dvoru, da bi se poslije, na vrhuncu moći, opet uselio u repliku dvorca pod Sljemenom. “Hoće li obitelj Todorić ostati bez Kulmerovih dvora?”, pitali su se mnogi proteklih dana u saborskim klupama.
Dvorac u Božjakovini Todorići su napustili obasjani poduzetničkim uspjehom Ivičina oca Ante koji je od direktora Božjakovine napredovao do generalnog direktora Agrokombinata, tvrtke koja je 60-ih godina prerasla u najmoćniju kompaniju za uzgoj stoke, izvoz mesa, junetine, govedine i peradi u bivšoj Jugoslaviji. Poznati slogan tvrtke glasio je “Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje”, a uz podršku politike tvrtka je samo rasla sve do početka 70-ih.
“Agrokombinat je bio čudo, golem poslovni uzlet, jako se širio”, prisjetio se naš sugovornik s početka priče koji je u Božjakovini i poslije Agrokoki proveo radni vijek. Na valu slave obitelj Todorić se sredinom 60-ih preselila u Zagreb, na Pantovčak, u jedan od stanova u vili koja je bila u posjedu Agrokombinata. Danas je vlasnik cijele vile s peterosobnim stanom u prizemlju i dvosobnim na katu, kako je vidljivo u zemljišnim knjigama, Ante Todorić junior, Ivičin sin.
Vila, očito, nije oduzeta obitelji Todorić kad je početkom 70-ih Ante Todorić osuđen na četiri godine zatvora zbog gospodarskog kriminala, odnosno da je pronevjerio šest milijuna njemačkih maraka iz Agrokombinata koji se, pak, ubrzo pod teretom dugova urušio. Dugoselska kronika je početkom 70-ih objavila niz članaka na tu temu, a neki od njih neodoljivo podsjećaju na današnju situaciju u kojoj je koncern Agrokor. Naslov jednog od njih bio je “Tko su krivci za stanje u Agrokombinatu?”, a u članku se navodi kako su radnici na sastanku rekli: “Od nas se traži odricanje dvomjesečnog osobnog dohotka u korist sanacije poduzeća, od nas se traži odricanje oročenog novca - zarade koju smo ranije dali, a da se istovremeno ne postavlja pitanje oduzimanja imovine onima koji su je stekli na račun nas i Agrokombinata!?”
“Povijest se uvijek ponavlja”, komentira naš sugovornik koji živi u jednom rekonstruiranom hrvatskom dvorcu te nastavlja: “Volim dvorce zbog neposrednog dodira s prošlošću. Ima nešto u tim visokim zidovima, mirisu. Život u dvorcu je zapravo puno neiskorištenog prostora, ali veliki užitak”. Umirovljenik iz naše priče nije toliko romantičan kad je u pitanju život u dvorcu: muče ga vodovod, vlaga, njegov dvorac nije obnovljen, ruševan je, derutan.
“Da nisam zatvorio vodu, nedavno bi bio potopljen cijeli dvorac”, kaže.
Sa sjetom se prisjeća dana kad je perivojem ispred dvorca klizio Todorićev vozač u službenom automobilu Agrokombinata.
“Todorići 60-ih godina nisu bili toliko bogati kao danas, ali su za ono vrijeme vodili ugodan život. Ante je bio direktor, a Mira je više vremena provodila u dvorcu jer je tu imala i ured. Imala je pomoć, jednu ženu koja joj je pomagala u dvorcu. Ivice se sjećam kao dječaka koji se često igrao sa psom oko dvorca, mislim da se zvao Amor”, prisjeća se stanar dvorca koji je želio ostati anoniman. U dvorcu tada nisu živjeli samo Todorići, nego još tri, četiri obitelji. Naš sugovornik kaže da su u dvorcu Drašković vladali dobrosusjedski odnosi.
“Todoriće pamtim kao dobre ljude. Imali su razumijevanja za radnike, izlazili su nam u susret, ali nisu oni bili kao mi ostali, bili su napredniji, gledali su naprijed, bili su obrazovani, ambiciozni”, obašnjava naš sugovornik.
Obitelj se u dvorac uselila kad je Todorić senior, poslije studija agronomije, 1955. godine počeo karijeru kao direktor poljoprivrednog dobra u Božjakovini. Todorići su se doselili u stan u lijevom krilu dvorca, a u samom dvorcu nalazila se uprava tvrtke. Taj kasnobarokni dvorac je sagrađen u 18. stoljeću, a po svojstvima je bliže kuriji te svojim tlocrtom u obliku “L” čini ugao gospodarskog sklopa koji su činile brojne zgrade, koje su danas uglavnom ruševine. Dvorac je građen od opeke, a ulaz s drvenim trijemom je s istočne strane, okrenut prema gospodarskom sklopu. Dvorac je danas prepun dokumentacije preostale poslije preseljenja ureda tvrtke Božjakovine u čijem su vlasništvu bila četiri dvorca kad je tvrtku preuzeo poduzetnik Enver Moralić. Golemi stari sef u prizemlju dvorca još stoji pun dokumenata: mjenice, ugovori, razni zapisnici, stare peći, antikni lusteri...
Otkad se uprava Božjakovine 1997. godine odselila, dvorac uglavnom stoji zaključan i napušten. To najviše brine preostalog stanara. Božjakovinu je sredinom 90-ih preuzeo Moralić koji je preuredio dvorac Štakorovec u koji se i uselio, no dvorac Drašković još čeka ozbiljnija ulaganja. Registratori s natpisom “Božjakovina d.d.” razbacani su po podu i policama, na sve strane stoje dokumenti, papiri. Samo dvije kamene peći i drveno stepenište asociraju na aristokraciju. Dvorac je ostavljen u 90-ima, u njegovu lijevom krilu ostao je živjeti naš sugovornik koji kaže da se uselio upravo u stan u kojemu su 60-ih živjeli Todorići. Ivica i njegova sestra Jadranka odrasli su upravo u tom stanu na golemom imanju u Božjakovini. Rodili su se u Kloštar Ivaniću gdje su im živjeli baka i djed, roditelji majke Mire rođene Poštek. Prva četiri razreda osnovne škole Ivica je pohađao u Božjakovini, a nakon šestog razreda morali su nastaviti školovanje u Dugom Selu jer se zgrada osnovne škole Božjakovina urušavala. Osnovnu školu završio je 1965. godine te upisao srednju ekonomsku u Zagrebu. Obitelj se tada preselila na Pantovčak, u stan od stotinjak četvornih metara.
“I stan u dvorcu imao je oko 120 četvornih metara, a nalazio se na prvom katu u lijevom krilu dvorca”, objašnjava nam sugovornik dok sjetno pokazuje perivoj.
“Bio je to predivan perivoj, predivno nešto, vidi sada, sve je zaraslo, žbunje”, opisuje. U knjizi “Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja” autora Mladena Obada Šćitarocija spominje se upravo taj perivoj ispred dvorca Drašković u Božjakovini. “Nigdje se ne navodi ime vrtlara. Možda se misli na vrtlara Franju Serafina Korblera kojega je s ostalim autorima Laxenburga doveo u Zagreb biskup Juraj Haulik radi uređenja perivoja Maksimir. Moguće je da je E. S. Korbler dotjerivao perivoj u Božjakovini, ali ga sigurno nije oblikovao jer M. Kunić spominje vrlo lijep perivoj još 1831. i 1834., a Korbler dolazi u Laxenburg tek 1838. i u Zagreb potkraj 1839... (Clifford D. 1966., str. 228)”, navodi se u toj knjizi. Upravo na tom perivoju odrastao je mali Todorić, sin generalnog direktora. Todorić senior u socijalizmu je naginjao lijevo, no očito je imao i poduzetničkih sposobnosti, a bio je i na raznim funkcijama u to vrijeme.
“Naravno da ne bi bio na svim tim pozicijama da nije bio blizak partijskom vrhu”, komentira naš drugi sugovornik te dodaje: “Brojni su partijski čelnici dolazili na otvorenja, obilazili pogone, hvalili se proizvodnjom u Božjakovini”. Dugoselska kronika objavila je 1969. godine članak pod naslovom “Predstavnici Agrokombinata o svojim planovima” u kojemu citiraju Todorića seniora, koji je također bio sklon velikom širenju biznisa koji je tada vodio.
“Sadašnja proizvodnja koka nesilica je 150 tisuća, povećat će se u 1970. godini još za 100.000 komada, tako da bi u proizvodnji bilo 250.000. Nadalje, mislimo ići na proizvodnju kunića, istina nije još određena lokacija... Investicija bi iznosila oko 400 milijuna starih dinara”, nabrajao je generalni direktor Todorić, a tadašnji predsjednik Općine Dugo Selo, Marijan Šket, dao mu je podršku za sve planove Agrokombinata. Samo tri godine poslije članak u kronici glasi: “Na proširenoj sjednici Općinskog komiteta SKH Dugo Selo raspravljalo se o problematici sanacije Agrokombinata. Na kraju rasprave o stanju u Agrokombinatu zaključeno je da treba da se javnost upozna s tim protiv kojih je osoba pokrenut krivični ili disciplinski postupak, a zatražena je i brža intervencija organa tužiteljstva te da se ustanovi vrijednost opljačkane društvene imovine i da se ona oduzme od onih koji su je stekli protuzakonito”.
Oba Todorića, i stariji i mlađi, znali su da njihov poduzetnički uspjeh u Hrvatskoj neće biti moguć bez mreže jakih saveznika u političkom vrhu. Prema tom modelu nastavili su i poslije izlaska iz zatvora Ante Todorića. Upravo se u zatvoru, kako u filmu “Gazda” napominje Stipe Mesić, Todorić odlučio fokusirati na proizvodnju cvijeća, temelj kasnijeg bogatstva.
“Zaprepastio sam se kad sam vidio što su Todorići, kad su krenuli u proizvodnju cvijeća, napravili u Kloštar Ivaniću. Takav uzgoj cvijeća u ono je vrijeme bio novitet, a oni su uspostavili veze s Nizozemskom i krenuli u taj posao. Nitko to tada nije znao raditi. Bili su uvijek dalekovidan svijet”, prisjetio se naš sugovornik s početka priče koji je, pak, Ivicu Todorića susreo na jednom druženju u Kloštar Ivaniću.
“Možda sam sada najbogatiji čovjek u Hrvatskoj, ali pitanje je samo dokad jer sam se prezadužio. Noćima ne spavam”, prepričao nam je njegove riječi naš sugovornik.
Cvijeće se u to vrijeme pokazalo kao profitabilna djelatnost, a Todorići su postali najveći cvjećari u Jugoslaviji. Agrokor se od 1976. godine samo širio te su poslije nastavili trgovati žitaricama, voćem i povrćem, da bi 1989. godine postali dioničko društvo u 100-postotnom vlasništvu Ivice Todorića koji, pak, poslovni uzlet doživljava kasnije pod Tuđmanom. Pad je došao 27 godina poslije pod premijerom Andrejom Plenkovićem. Jedan Todorićev prijatelj kaže da treba analizirati i tko je baš sad odlučio srušiti Todorića. “Tko je glavni neprijatelj? Jer, ovo se moglo dogoditi u bilo kojem trenutku, a dogodilo se upravo sad. Možda su to isti oni koji su mu sve to omogućili. Mnogi su u međuvremenu propali - ljubomora”, komentira naš izvor.
U knjizi “Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja” opisuje se kako su dvorac Božjakovinu najdulje držali Draškovići. Dvorac je to u kojemu je dječak Ivica, poslije najbogatiji Hrvat, odrastao uz svog oca Antu s kojim se ovih dana, 50-ak godina kasnije, povukao u svoj dvorac pod Sljemenom.
“O nastanku imena Božjakovina postoje dvije legende. Prema prvoj (koja je moguća, ali nije dokazana), ime Božjakovina potječe od templara koje je narod navodno nazivao ‘božjaci’, a koji su na prostoru današnje Božjakovine imali samostan i vlastelinski posjed. Druga je legenda samo priča koja kaže da je Gospodin, pošto je popio vino u božjakovačkom podrumu, rekao: ‘Bože, jako vino’.”
Stol za kojim je potpisan sporazum Cvetković-Maček
Mjesto na kojem je 1939. potpisan Sporazum Cvetković-Maček
Božjakovina je bila u vlasništvu raznih feudalaca i grofova, a u doba Austro-Ugarske bila je uzorno državno poljoprivredno dobro. Između dva svjetska rata bila je centar za školovanje u poljoprivredi i domaćinstvu te ogledno dobro Poljoprivrednog fakulteta. Vrijedno je spomenuti da je u to doba upravitelj dobra bio hrvatski književnik Slavko Kolar, a zanimljivo je spomenuti još jedan podatak - u tom je dvorcu 24. kolovoza 1939. godine potpisan Sporazum Cvetković-Maček na osnovi kojega je stvorena Banovina Hrvatska. Crni drveni stol na kojemu je potpisan sporazum danas je u vlasništvu Envera Moralića koji ga je, kad je kupio Božjakovinu, zatekao u dvorcu zajedno s ostalim antiknim namještajem koji je nekada služio i Todorićima.