Istraživanje javnog mišljenja, što ga je za Jutarnji list provela slovenska agencija Mediana na uzorku od 1008 ispitanika, pokazuje da će za Ivu Josipovića glasovati 52,3%, a za Milana Bandića 35,6% hrvatskih građana, uz 12% neodlučnih. Dakle, čak i kada bi se svi oni koji još ne znaju za koga će glasovati u nedjelju opredijelili za Bandića, Ivo Josipović morao bi biti izabran za trećeg predsjednika Republike Hrvatske.
Većina drugih anketa pokazuje gotovo iste rezultate. I Puls i Promocija Plus daju Josipoviću prednost između 17 i 18 poena. Jedino Media Metar tvrdi da Josipovićevo vodstvo iznosi jedva desetak bodova. Ako je najlošiji rezultat što ga je jedan kandidat postigao desetak bodova prednosti pred svojim suparnikom, taj bi kandidat morao biti vrlo, vrlo zadovoljan i siguran u konačnu pobjedu.
Kampanja za drugi krug predsjedničkih izbora nije, tako, donijela baš nikakav preokret u biračkom raspoloženju.
Ivo Josipović pobijedio je Milana Bandića s nešto više od 17 bodova razlike 27. prosinca i do sada je uspio zadržati tu razliku, usprkos tome što je u dva tjedna uoči izbora uspio učiniti nekoliko amaterskih pogrešaka, poput famozne fraze o crvenoj Hrvatskoj. Josipoviću je, s druge strane, išao u korist golemi medijski interes što ga je, pokušajem puča u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, izazvao bivši premijer Ivo Sanader. Sanaderova je akcija iz fokusa interesa građana i medija eliminirala predsjedničke izbore, što koristi onom kandidatu koji je u dobitničkoj situaciji.
Milanu Bandiću, kao čovjeku koji je pokušao preokrenuti svoje negativne brojke, Sanaderov je 24-satni povratak na hrvatsku političku scenu iznimno naštetio, jer u posljednjih nekoliko dana izborna utrka nije dobivala osobitu medijsku pozornost. Bandić, čak i da je imao argumente, više nije imao vremena da preokrene trend koji vodi Josipovićevu dolasku na Pantovčak.
Bandiću je, nadalje, naštetila i interpretacija da Sanader podržava njegovu kandidaturu: svatko koga podržava Ivo Sanader, u ovom je trenutku naprosto osuđen na neuspjeh.
Sam je Bandić, pak, u drugoj rundi kampanje počinio nekoliko pogrešaka još značajno težih od Josipovićevih. Tu, prije svega, mislimo na prihvaćanje potpore Tomislava Merčepa. Slučaj Merčep nije pitanje politike, nego pitanje elementarnog građanskog morala. Kome god da je Tomislav Merčep saveznik, taj političar gubi elementarni demokratski legitimitet. Uostalom, i sam Tuđman riješio se Merčepa prije više od 15 godina.
Drugo, Bandićeva je kampanja postala preagresivna za hrvatske kriterije. Niska podmetanja, poput dijeljenja lažnih i uvredljivih plakata protiv Ive Josipovića ispred petrinjske crkve, većim je dijelom izbrisala negativni učinak Josipovićeve “crvene Hrvatske”. “Crveni”, zabranjeni Bandićev spot, kao i uistinu nevjerojatni pokušaji da se preko interneta Josipovića kompromitira zbog seksualnog nasilja spadaju među najprljavija mjesta u povijesti hrvatskih izbornih utrka: takvim akcijama Bandićev je stožer dodatno usmjerio javnost protiv svog kandidata.
Naposljetku, Milan Bandić jest dobio određenu potporu Crkve, koja je promijenila stav prema izborima u samo sedam dana. No, to je isključivo problem Katoličke crkve i njene, u ovom slučaju, neobične neopreznosti.
Kada je o ishodu izbora riječ, Crkva nikada nije željela da Stipe Mesić postane predsjednik Republike, što, kako znamo, nije utjecalo na odluku birača. Ivo Josipović može mirno čekati prve izlazne ankete u nedjelju navečer. Pod jednim važnim uvjetom. Golema većina njegovih potencijalnih glasača mora izaći na birališta.