Radovan Karadžić i Ratko Mladić u ratu su bili glavni politički i vojni lideri Srba u Bosni i Hercegovini, optuženi su zajedno još u ljeto 1995. i sad su dočekali prvostupanjsku presudu s godinu dana razlike: Karadžić je lani osuđen na 40 godina zatvora, a Mladić u srijedu na doživotni zatvor.
U oba su slučaja suci Haaškog suda slijedili dosadašnju praksu i odluku stalnog UN-ova suda za sukobe među državama, Međunarodnog suda pravde (ICJ) koji je 2007. odlučivao o tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid. ICJ je tad ustanovio da je genocid u BiH počinjen samo u Srebrenici, što je ICTY već pravomoćno potvrdio prvo u presudi Mladićevu generalu Radislavu Krstiću, a onda i drugima. Srbija je odgovorna za genocid u Srebrenici samo posredno, time što nije iskoristila svoj utjecaj da spriječi genocid i time što nije izručila Mladića i kaznila druge počinitelje.
Tajne službe Srbije
Deset godina nakon presude ICJ drugi haaški sud, ICTY, donio je presudu kojom dodatno sužava odgovornost Srbije. U sažetku presude koju je u srijedu čitao sudac Alphons Orie nigdje se ne spominju Slobodan Milošević ni drugi vojni i politički lideri Beograda, pa ispada kao da su Srbi u BiH krenuli u rat samostalno, bez poticaja i pomoći Beograda. Što je točno u presudi, još ne znamo: ona Karadžićeva ima 2000 stranica.
U prvostupanjskoj presudi, prema onome što smo u srijedu čuli, nije potvrđena teza tužiteljstva da su uz lidere Srba u BiH članovi udruženog zločinačkog pothvata istjerivanja Hrvata i Bošnjaka bili Milošević, šefovi tajne službe MUP-a Srbije preko kojih je Milošević kontrolirao paravojne postrojbe u Hrvatskoj i BiH Jovica Stanišić i Frenki Simatović, šef radikala Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan, koji su obojica imali svoje paravojne postrojbe.
Specijalci Škorpioni
Čitajući sažetak presude, Orie je rekao da je Mladić u vojnim akcijama koristio sredstva i oružje iz Beograda, ali da su u likvidacijama nakon pada Srebrenice u srpnju 1995. sudjelovali isključivo pripadnici vojske i policije bosansko-hercegovačkih Srba, osim u poznatom slučaju Trnovo gdje je po videosnimci otkriveno da su grupu zarobljenika ubili pripadnici Škorpiona, specijalne postrojbe iz Srbije.
Kad je haaška tužiteljica Carla Del Ponte pravila reviziju svih optužnica, uvela je udruženi zločinački pothvat kao oblik odgovornosti u postupcima protiv hrvatskih i srpskih lidera iz BiH. Prema optužnici iz 2002., Karadžić i Mladić bili su sudionici udruženog zločinačkog pothvata s nizom generala VRS-a kojima se također sudilo u Haagu (Momir Talić, Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Radislav Krstić), političkim liderima Srba u BiH (Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik) te Slobodanom Miloševićem i drugim pripadnicima JNA, Vojske Jugoslavije i MUP-a Srbije. Optužnica se nekoliko puta mijenjala, u posljednjoj su sudionici udruženog zločinačkog pothvata bili Milošević, Stanišić, Simatović, Šešelj i Ražnatović.
Prema presudi pročitanoj u srijedu, čišćenje Hrvata i Bošnjaka u ljeto i jesen 1992., kad su Srbi osvojili gotovo 70 posto BiH i uz strašne zločine protjerali oko milijun ljudi, udruženi je zločinački pothvat klike bosanskih Srba, bez veze s glavešinama iz Beograda. Na popisu su već osuđeni Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, predsjednik Skupštine Nikola Koljević, koji se ubio prije nego što mu je moglo biti suđeno, ministri pravosuđa i policije RS-a Momčilo Mandić i Mićo Stanišić, te general VRS-a Bogdan Subotić koji je svjedočio u obranu Karadžića.
I u prvostupanjskoj presudi Radovanu Karadžiću iz ožujka 2016. nema Slobodana Miloševića među članovima zločinačkog pothvata od 1992. do 1995. s ciljem istjerivanja Hrvata i Bošnjaka iz dijelova BiH koje su Srbi smatrali svojima. No, još u toj optužnici ostala je neka veza sa Srbijom, preko Šešelja i Arkana koji su ostali među članovima toga udruženog zločinačkog pothvata.
Na platnoj listi
Odgovornost Beograda mogla bi se izvući i posredno, tezom o postojanju međunarodnog oružanog sukoba, što je uvjet za primjenu Ženevskih konvencija. Međutim, očito je srpska strana uspjela uvjeriti Sud kako je Milošević nakon 1992. prekinuo veze sa Srbima u BiH, iako su oficiri VRS-a ostali na platnoj listi Beograda, pa su i Mladić i Karadžić osuđeni za zločine tijekom oružanog sukoba, a ne međunarodnog sukoba. Postojanje međunarodnog oružanog sukoba u slučaju Hrvatske i BiH pravomoćno je potvrđeno još 2000. u presudi Zlatku Aleksovskom, šefu zatvora u Busovači.