Kad su prošle godine, na jednom okruglom stolu, iz Ministarstva rada zaključili kako je za ovu sezonu kasno, ali se sljedeća itekako dobro može pripremiti, malo tko je vjerovao da će nakon završnog pljeska zakonodavac doista i prionuti poslu.
Odnosilo se to, naravno, na konstantnu boljku domaćeg turizma, kronični nedostatak radne snage koji nas je, vidi čuda, u još gorem obliku dočekao godinu kasnije.
Načelno, nema tu baš ništa previše čudno.
Jer ako nas svake godine iznova iznenade požari, gužve na naplatnim kućicama, kolone na autocesti ili cijene na Stradunu, što bi iznimka bila nedostatak kvalificirane radne snage, pa čak i kad je u sektoru od kojeg pristiže 20 posto BDP-a.
I ove se godine, kao i godinama prije, tako plače za konobarima, kuharima, sobaricama i recepcionarima, a spominju i fatalne brojke od čak 20 tisuća radnika koji nedostaju i bez kojih će sektor na Jadranu teško opslužiti cijelu sezonu.
Istina je da su te brojke ipak nešto malo manje - procjene sindikata govore o 2700 radnika, pa možemo zaključiti da je istina negdje u sredini - te da se s istim, ako ne i gorim problemom, pored Hrvatske danas bori dobar dio svijeta usmjerenog na industriju turizma.
Način regrutacije
Hrvatski problem nedostatka radne snage tako se, primjera radi, niti jednom jedinom riječju ne spominje u posljednjem izvješću Svjetskog putničkog i turističkog vijeća na ovu temu, doduše iz 2015., u kojem se, među europskim državama, kao najdeficitarnijima po pitanju radne snage ističu Italija, Grčka i Poljska.
Posljednje dvije godine i mađarski hotelijeri na Balatonu očajnički traže načine kako regrutirati nove radne snage, a britanske udruge hotelijera procjenjuju da bi im se nedostatak radnika u turizmu uskoro mogao popeti na zastrašujućih 60 tisuća.
Problem je, dakle, prije globalni nego strogo izolirani hrvatski slučaj, ali je realna opasnost da će ga ostatak svijeta i Europe, poznavajući domaće zakašnjele i usporene reakcije, riješiti daleko prije nego što će se domaći sektor usuglasiti čak i oko načelnog smjera kretanja hrvatskog turizma.
Osim toga, domaći su zakonodavci već u nekoliko navrata vrlo plastično dokazali da se teško nose sa silinom pod kojom se mijenja slika domaćeg turizma.
Kad su tako 2013. godine donijeli dugoočekivanu strategiju turizma do 2020. godine, njome su predvidjeli da ćemo do kraja desetljeća na plažama brojati 14 milijuna posjetitelja od kojih će se u proračun slijevati čak 14,3 milijarde eura.
Nevjerojatno, ali broj dolazaka “dogodio” nam se već prošle godine, a pored tako fatalne greške, autoru je sad još teško spočitnuti što je u tom strateškom dokumentu ljudskim kapacitetima posvetio ravno 21 redak (od ukupno 90 stranica).
Procjene, ipak, postoje već cijeli niz godina pa tako konzultantica Sanja Čižmar upozorava da bi investicijski ciklus do 2020. godine trebao otvoriti prostor za oko 10 tisuća novih radnika u smještaju, prvenstveno u hotelijerstvu, koje će nam teško osigurati domaći obrazovni sektor.
“On se sigurno u tako kratkom roku neće uspjeti transformirati da odgovori izazovu pa će veliki ulagači i poslodavci u turizmu problem morati rješavati samostalnim i parcijalnim inicijativama”, upozorava Čižmar iz tvrtke HD Consult.
Problem s radnom snagom u turizmu pritom je iznimno slojevit pa tako WTTC upozorava da će od 46 analizirane zemlje svijeta, njih čak 37 u narednih deset godina imati strahovit problem pronalaska radne snage, dok višak radnika u turizmu predviđaju samo na području Indije i Filipina, i to od beznačajnih 0,5 posto.
Posljedica je to činjenice da svjetski turizam i industrija putovanja rastu znatno bržim stopama od radne snage, ali i zbog brojnih drugih strukturnih problema koje nosi ovaj segment tržišta rada.
Kao prvo - riječ je većinom o nižekvalificiranim poslovima u kojima prednjače žene i koji, automatski, nose stigmu “niže vrijednosti” koja bi mogla postati još istaknutija.
Pridonijet će tome sve jače umirovljenje baby boom generacije i sve manje mladih, ali i pojava sve više drugih sektora koji turizmu otimaju nižekvalificiranu radnu snagu - a zauzvrat nude plaćenije poslove (građevina).
Trošak rada
Kad je u pitanju hrvatski slučaj, zaključke WTTC-a potvrđuje statistika. U djelatnosti pružanja smještaja i pripreme hrane NKV i srednja stručna sprema sudjeluju sa 70 posto, a žene čine 54 posto zaposlenih.
Ipak, naši sugovornici upozoravaju da dio krivnje zbog situacije u kojoj se danas nalaze sigurno nose i sami hotelijeri.
Prije svega se to odnosi na razinu plaća turističkih radnika koje su dosta ispod prosjeka plaća u gospodarstvu, a onda još i na određeno vrijeme, s obzirom na to da se većina njih odnosi na radna mjesta u sezoni. Konkretno, prema izračunima HUP-a ta se plaća u ugostiteljstvu zacementirala na razini 85 posto prosječne plaće u gospodarstvu, unatoč činjenici da velik dio hotelijera iz godine u godinu povećava iznose nadnica svojim radnicima.
U Hrvatskoj udruzi poslodavaca pritom tvrde da je situacija u Hrvatskoj povoljnija nego u ostatku Europske unije, gdje prosječna plaća u ugostiteljstvu iznosi tek 70 posto prosjeka Unije. Ipak, demantira ih sveprisutno iseljavanje domaćih turističkih radnika u europske zemlje bolje platežne moći, ali i analiza udjela troška rada u poslovnom prihodu u odnosu na razvijenije europske zemlje.
“Za usporedbu, prema podacima Horwath HTL-a, taj udio u Hrvatskoj iznosi 23,1 posto, dok trošak rada u poslovnom prihodu hotela u Austriji ipak sudjeluje sa 35 posto. Dakle, razlika je značajna, a kad se u jednadžbu uzme i činjenica da austrijski hotelijeri više uprihode po raspoloživoj sobi, još je jasnije da zaposlenici u toj zemlji, ne samo postotno, nego i u apsolutnom iznosu zarađuju više nego dvostruko za iste pozicije”, pojašnjava direktor hrvatske podržnice Horwath HTL-a Siniša Topalović, dodajući da su hotelijeri godinama potplaćivali radnike jer ih je bilo napretek.
Podizanje standarda
Svjesni su toga i hotelijeri koji posljednjih godina doista rade na podizanju standarda života radnika.
Valamar, koji zapošljava oko četiri tisuće sezonskih radnika, djelatnicima u prosjeku isplaćuje 29 posto višu plaću od prosjeka turističkog sektora, razvijaju program nagrađivanja te sezonskim zaposlenicima garantiraju minimalna neto primanja u iznosu od 4 tisuće kuna neto.
Bluesun hotels and resorts u vlasništvu Jake Andabaka za ovu je godinu dogovorio povećanje plaća od šest posto, pripremu novog kolektivnog ugovora te kvalitetan smještaj djelatnika s obzirom na to da ova kompanija upravo gradi prvi namjenski hotel za smještaj radnika.
“Osim toga, naša kompanija za svako novorođeno dijete radnika isplaćuje jednokratnu pomoć u iznosu od tri tisuće kuna”, pohvalio se Filip Beljak, direktor ljudskih potencijala kompanije.
Povećanje plaća u ovoj je godini dogovoreno i za radnike Maistre, a Plava laguna za svojih dvije tisuće sezonskih radnika dogovorila je besplatan smještaj i tri obroka dnevno u personaliziranim domovima, što će plaće sezonaca, kažu, povećati za tristotinjak kuna neto mjesečno.
Bilo bi lijepo kad bi jedina prepreka za veći angažman u sektoru turizma bila iznos plaće, ali Čižmar upozorava da ona kao glavni argument odlazaka radnika u inozemstvo najčešće ipak stavlja - iz populističkih razloga.
“Korijen problema nalazi se u efikasnosti cijeloga sustava, a time i opterećenja na neto plaću, zbog čega je logično da djelatnici odlaze u inozemstvo u potrazi za većim neto primanjima. S druge strane, niže plaće u djelatnosti smještaja proizlaze iz kvalifikacijske strukture radnika u turizmu, koja je nešto niža od cijelog gospodarstva”, pojašnjava Čižmar.
Prostora za njihov rast, dakle, s porastom potražnje svakako će biti, no teško da će primanja domaćih sezonskih radnika uskoro rasti do srednjoeuropskog prosjeka.Odnosno - za to bi preduvjet bio rast cjelog gospodarstva, a to je projekcija kakvu zasad ne vide niti najnadobudniji ekonomski analitičari.
Realnije je stoga očekivati da sama država, koja iz godine u godinu sve više profitira od turizma, i sama napokon napravi prve u nizu koraka ka olakšavanju poslovanja sektora u koji polaže tako velike nade.
Porezno opterećenje
Tu su, ističe Topalović, smanjenje porezne opterećenosti rada po kojoj se nalazimo tek oko sredine ljestvice europskih zemalja, dokidanje sive ekonomije kod velikog broja malih privatnika, kao i jačanje edukacije radnika koja dovodi do bolje kvalificiranog kadra - a time i spremnosti hotelijera da ga više plati.
U suradnji s hotelijerima, HUP-ova Udruga ugostiteljstva i turizma odavna je već izradila cijeli set mjera za koje vjeruju da će pomoći kadrovskom jačanju sektora - a sad samo još kad bi ih netko usvojio.
“Među ostalima, tu su analiza stanja i raspoloživosti nezaposlenih osoba za rad u turizmu, pokretanje centralnog punkta HZZ-a za komunikaciju s poslodavcima u turizmu, pojednostavljenje mjere stalni sezonac, kao i hitne izmjene Zakona o radu”, nabraja direktorica Udruge Natali Komen Bujas.
Kad je u pitanju ovo zadnje, Komen Bujas prvenstveno misli na apsurdne odredbe ZOR-a koje onemogućavaju rad maloljetnih učenika.
Tako zakon, naprimjer, maloljetnicima ne dopušta rad nakon 20 sati, što znači da se praktikanti u hotelima ne mogu učiti gostima posluživati večeru ili raditi za barom.
Predlaže se potom zakonski povećati maksimalni fond sati dodatnog rada, umirovljenicima omogućiti rad bez gubitka prava na mirovinu, a dugoročno reforme pomaknuti i prema obrazovnom sektoru, posebno u smislu praktičnog rada.Tu je onda još i problem da se hotelijerima koji svojim radnicima osiguravaju smještaj i topli obrok oni tretiraju kao plaća u naravi na koju onda još moraju platiti poreze i doprinose, umjesto kao troškovi poslovanja, što bi im promijenilo cijelu računicu.
Iznevjerio je domaći turistički sektor i obrazovni sustav pa se tako većina hotelijera, nastavlja Komen Bujas, oslanja isključivo na vlastite modele edukacije.
Pokazuju to i podaci Agencije za znanost i visoko obrazovanje.
Od 412 studijskih programa iz područja društvenih znanosti, na turizam otpada njih samo 17 (4%).
Unatoč činjenici da turizam iz godine u godinu raste te se otvara sve više hotela, a time i radnih mjesta, u 2015. godini srednju školu za ugostiteljstvo i turizam završilo je tek 200 učenika više nego 2005. godine, a u državi koja živi od turizma, danas imamo samo 17 specijaliziranih škola za ovaj sektor.Osim toga, koncentracija većine ovih učenika, paradoksalno, uglavnom je na kontinentu.
“Javni sektor, nažalost, nije odigrao svoju ulogu pa tako Hrvatska nema pravu visoku poslovnu hotelsku školu gdje bi se educirali kadrovi. Umjesto toga, i dalje njegujemo obrasce edukacije iz starih vremena koji ne poznaju pojmove asset ili yield managementa, digitalnog marketinga, hotelskog booking sustava, planiranja investicija i cijeli niz konkretnih, aplikativnih znanja. Treba pronaći način kako preformulirati kurikulume i fokusirati ih na praktična znanja”, pojašnjava Topalović.
Time dolazimo do paradoksa: država s jedne strane ne producira dovoljan broj ljudi koji bi namirio potrebe turizma, ali istovremene ne želi značajnije proširiti kvote za uvoz radne snage.
“Ako Hrvati ne žele raditi, iselili su u druge države ili izvrsno žive od gotovo nikako oporezovane djelatnosti privatnog smještaja, Hrvatska onda treba otvoriti granice i privući radnike kojima su naši uvjeti atraktivni. To prije svega znači otvoriti granice prema zemljama regije”, poručuje Topalović, napominjući da formalnopravno ne bi trebalo biti nikakvih zapreka da domaći hotelijeri, ako svoje potrebe ne uspiju namiriti radnicima iz regije, zapošljavaju pomoćne kuhare iz Indonezije ili sobarice iz Filipina.
“Ako su dovoljno dobri za rad širom svijeta, zašto ne bi bili dobri i za rad u Hrvatskoj?” pita se Topalović, a slično ovih dana domaćim medijima pronosi i Davor Štern.
Slovenski model
HUP već godinama predlaže sklapanje bilateralnih sporazuma sa susjednim zemljama kojima bi se omogućilo sezonsko zapošljavanje, ali niti za ovu sezonu nije se uspjelo to dogovoriti jer su Ministarstvo rada i HZZ zadržali stav da turizam svoje potrebe pokrije zapošljavanjem nezaposlenih osoba.
Ipak, Hrvatskom zavodu za zapošljavanje već godinama ne polazi za rukom da aktivira tu silu navodno dostupne nezaposlene radne snage (na burzi je registrirano 1100 osoba turističke struke) što sada, smatra Siniša Topalović, već postaje razlog da država preispita što to HZZ može ponuditi tržištu te opravdava li rezultatima sredstva koja dobiva iz proračuna.
“Nažalost, opet će se potvrditi, a to je da ti ljudi nisu u mogućnosti ili ne žele raditi na sezonskim poslovima iz turizma”, kaže Komen Bujas, čija udruga uvoz radne snage predlaže riješiti po slovenskom modelu.
To bi podrazumijevalo zapošljavanje stranih radnika odobriti u slučajevima kad se dokaže da na domaćem tržištu nema raspoložive radne snage, a na što hotelijeri upozoravaju godinama. Da je iskorišten maksimum, trebala bi dokazati statistika Valamara kod kojeg lokalno stanovništvo u Rapcu čini čak 94, a u Poreču 76 posto zaposlenika.
A ako domaćih više nema, treba li doista grintati protiv filipinskih?