Vukovarac Vasilije Sentivanac (17) dvaput je bio u zagrebačkom Maksimiru. Prije četiri godine, kada su ga pozvali na probu u NK Dinamo, a drugi put jesenas u bolnicu Rebro.
Prvi put vratio se u svoj HNK Vukovar 1991, pa u NK Vuteks Slogu, a drugi put je, nažalost, ostao. Uvijek je do sada pobjeđivao, pa će i sada, iako još nije naišao na tako zloćudnog protivnika kao što je ta leukemija. Vasilije, ili Vaske, kako ga zovu njegovi Vukovarci, je Srbin. Mislili smo da je to važna informacija za ovu priču - sve dok nismo došli u Vukovar.
A dolje, kad stvar pogledate s obale Dunava ili se, recimo, izdignete iznad vukovarskog vodotornja, nekako se čini da je tema Hrvata, Srba i njihova suživota problem svima, samo ne onima koji ga tamo žive.
Sve herojske priče iz Vukovara započinju 1991. godine, pa ćemo se u nju vratiti i sada. Istina, malo tko je te godine razmišljao o nogometu, a kako i bi kada je nakon srpskog razaranja grada na igralištu NK Sloga bilo točno 180 kratera od bombi, da bi se zakrpala jedna na rubu istočnog peterca trebalo je navoziti pet tona materijala.
Srbi su u okupiranom gradu nastavili igrati Krajinsku ligu sa Slogom, a Hrvati su u progonstvu osnovali HNK Vukovar 1991 te ga s hrvatskim dijelom uprave Sloge spojili u jedan klub. Mirnom reintegracijom Podunavlja i nastankom jedinstvene nogometne lige postojale su tako dvije Sloge.
Tada je odlučeno da pravni sljednik Sloge bude HNK Vukovar 1991, koji je tada ušao na stadion “srpske” Sloge, dok je taj klub spojen s NK Vuteks, radničkim klubom tekstilnog proizvođača i nazvan Vuteks-Sloga.
Dobri i bolji
U tada podijeljenom gradu nekako se podrazumijevalo da je “Vukovar” hrvatski, a “Vuteks-Sloga” srpski klub, no, daleko je to od istine. Kroz oba kluba prošlo je stotine igrača, Hrvata i Srba. Primjerice, prije nego što je postao kapetanom Sloge, Danijel Spasić bio je kapetan Vukovara. Ima u Vukovaru podjela, vrtići se dijele na “naše” i “njihove”, u gimnaziji jedni idu u školu popodne, a drugi dopodne, ali ne i u nogometu, tu igraju dobri protiv boljih.
Primjerice, Danijel Popović, bivši mladi hrvatski reprezentativac iz generacija Darija Srne, koji je tragično preminuo u prometnoj nesreći prije 15 godina, bio je Srbin koji je igrao u “hrvatskom” Vukovaru. Isto kao i Vasilije, junak naše priče.
- Na turniru koji igramo na spomen Danijela Popovića, Vaske je bio najbolji strijelac, tada je iz Sloge došao k nama u Vukovar. Na turniru vukovarskih branitelja zapazio ga je Igor Gabrijelić iz Dinamove škole nogometa i pitao me: Tko ti je ovaj klinac? Ja kažem: Pa to je naš Vaske, malo je fizički slabiji od vršnjaka, ali strašan talent, igra glavom, ima ono nešto. I onda kaže: Ja bih ga pozvao na probu. I tako je Vaske s nekoliko klinaca završio u Dinamu na sedam dana, poslije i u Cibaliji, a onda se vratio k nama u Vukovar, pa je prije samog početka sezone otišao u Slogu. Jako talentiran igrač i izuzetno dobro dijete. Roditelji su ga poticali, a nisu mu bili opterećenje. Znate kako je to danas, imate roditelja koji su ambiciozniji od svoje djece. Njegovi su njemu potpora - priča nam šef omladinske škole HNK Vukovar Slavko Baketa, osamdesetih godina prvoligaški igrač NK Osijek te u NK Borovo suigrač Siniše Mihajlovića, kasnije zvijezde talijanske lige i srbijanskog izbornika, a danas dobri duh NK Vukovar.
- Ma bili smo u deficitu sa seniorima, pa smo htjeli Vasilija priključiti, iako je tek napunio 17 godina. Taj tjedan u rujnu postao je naš član, a u subotu je odmah zaigrao u utakmici protiv Hajduka iz Pakraca. Završilo je 3:3, a Vaske je ušao u posljednjih 20 minuta. U ponedjeljak se požalio da ga boli grlo, pa je s ocem otišao na pregled. Sutradan je završio na Rebru. Točno u 14 sati nazvao me Veljko, otac: Igrač ti ima leukemiju. Mislio sam, valjda zbog rezultata od 3:3 zbija pošalice. Onda je ponovio: Vaso ima leukemiju. Meni se tada srušio svijet - priča nam Đorđe Božić, predsjednik NK Vuteks-Sloga, jedva suzdržavajući suze.
Veliki šok
- Vaskea znam još kao dječačića, prije nego što je krenuo u školu. Bio je malo kržljav, nikako da se popuni, znate kako je, sin jedinac, pažen i mažen. S ocem Veljkom radio sam 10 godina, ja kuhao pivo, a on na transportu. A mislio sam Vasu dovesti u NK Radnički, pa sam čuo da je zaigrao za Slogu. Dođem tako u firmu i komentiram kako mi ga je Veljko oteo ispred nosa, pa mi kolege kažu smrtno ozbiljni: “Pa, zar ti ne znaš?. Vaske ima leukemiju”. Ja sam se skamenio, shrvalo me to. Znate, imali smo prošle godine slučaj da je dijete oboljelo od raka. Isto smo htjeli pomoći. Majka mu je od stresa psihički oboljela i počinila suicid. Sve mi je to nekako prolazilo glavom i odlučio sam da moramo reagirati - kaže nam Davor Tomić, vukovarski branitelj i sportski radnik, koji je sjeo na čelo stola, a onda su počeli dolaziti i drugi, Slavko Baketa, Đorđe Božić, Đorđe Lukić, trener u Slogi i ravnatelj vukovarske tehničke škole, pa Tadija Ištuk, sportski direktor Vukovara, i mnogi drugi.
Odlučili su odigrati utakmicu između dva kluba, Vukovara i Sloge. Došlo je 45 igrača, sadašnjih i bivših, a neki su potegnuli stotine kilometara samo da zaigraju za Vaskea.
Nismo pitali koliko je od njih bilo Hrvata, a koliko Srba. Na tribinama je bilo više od 2000 ljudi. Teško bi ih netko tko ih ne zna mogao podijeliti na Srbe i Hrvate.
- Ja sam ponosan na sve vas ovdje, na vašu dobrotu i na spremnost da pomognemo koliko možemo, i zato vam hvala - kaže nakon svega svojim kolegama suorganizatorima Davor Tomić.
- Ja prenosim zahvalu Veljka Sentivanca, on zahvaljuje u ime svoje obitelji. On je po cijele dane u Zagrebu, uz sina je. Eto, hvala svima - prozborio je Đorđe Božić.
- Ja samo mogu reći da nikad u karijeri nisam vidio takvu slogu i jedinstvo u svlačionicama - kaže iskusni Slavko.
Znali smo da će sljedeće pitanje biti glupo, ali nekako je postalo normalno da ga u Vukovaru postavlja svatko tko nije iz Vukovara, ono o suživotu: Mogu li se kroz sport zaliječiti ratne rane?
- Kakvo je to pitanje? Pa, naravno. Mi smo sportski radnici. Znate li da za obnovu vodotornja na turniru igraju igrači svih nacionalnosti, kao što su nedavno igrale za jednog učenika slabog imovnog stanja, ali takve dobre priče teško se probijaju iz Vukovara - kaže nam Đorđe Lukić, inače profesor matematike i fizike i ravnatelj Tehničke škole, dodajući:
- Ponosan sam na to što je nakon mirne reintegracije kod nas na školi od 1998. godine jedinstvena zbornica. Nemamo većih problema, u odnosu na ono što bi se moglo očekivati, s obzirom na stalne političke pritiske mogu reći da je situacija fenomenalna. Ovdje nema više onoga: Ubij Srbina. Ima, kada dođu sa strane, izviču se pa odu. Imamo školsku momčad u kojoj igraju najbolji, bili Srbi bili Hrvati. Evo vam primjer - iz škole smo izbacili starijeg sina branitelja Purde, jer je bio strašno problematičan. Netko bi to mogao dovesti u tko zna kakav kontekst. S druge strane, njegov mlađi sin predstavlja nam školu na školskim natjecanjima.
“Idemo graditi”
- To su djeca, opterećeni su od roditelja i okoline, oni se traže. Trebamo ih usmjeriti prema sportu, to je dobar put - kaže Tadija Išner, inače također vukovarski branitelj i bivši zatvorenik srpskih logora nakon pada grada.
- Ali te informacije nemaju moji igrači, jer nema potreba da ih time opterećujem. Jedva sam čekao da se vratim u Vukovar, a kada sam se vratio, rekao sam sam sebi, nema tu mjesta politici. Kako će nam djeca živjeti jedna pored drugih, ako mi odrasli i dalje rušimo; idemo graditi. I onda se dogodi ovo s Vaskeom. Pa tko se ne bi uključio pomoći? - pita se Tadija.
- Eh, više nam problema stvaraju ovi koji dođu sa strane, evo, kad se igrala utakmica Kupa, Osijek je došao na gostovanje Slogi, izvikali se, pa na kraju kaznu platila Sloga - dodaje Davor Tomić.
- Znali smo da će to biti utakmica visokog rizika. Imali smo 100 policajaca, grad nam je platio 60 zaštitara, a još smo imali 20 redara. Nekako su ubacili dvije petarde, pa smo morali platiti 5000 kazne - kaže predsjednik Sloge Đorđe Božić, koji se radije prisjetio još jedne pozitivne priče:
- Naši kadeti išli su na gostovanje u Petrijanec kod Varaždina. Znao sam da je dosta ljudi iz Varaždina bilo u ratu u Vukovaru, pa me malo bilo i strah kako će sve proći. No, to kako su oni nas dočekali i počastili, a na preporuku našeg zajedničkog prijatelja, vukovarskog Hrvata Pere Mlinarića, bilo je nešto nestvarno. Mi smo se potrudili uzvratiti istom mjerom godinu poslije. Tako je nastalo prijateljstvo dva kluba, nadam se da ćemo ga održavati još dugo, dugo.
Prije nekoliko godina 105 dječaka i djevojčica natjecalo se u “tucijadi”, preduskrsnoj manifestaciji, u kojoj pobjeđuje vlasnik najtvrđeg kokošjeg jaja.
U tolikoj konkurenciji put do pobjede je dug, a jedini je do kraja došao - Vaske.
Izjavio je tada da se nadao pobjedi jer mu je to jaje prije polaska od srca dala njegova baka. Osjećajnom mladiću je i sve ovo što se događa oko njega malo neugodno, otac Veljko se čak bojao kako će reagirati kada vidi plakat sa svojom slikom, na kojemu se poziva na uplatu sredstava za njegovo liječenje. No, sve je dobro prošlo.
Najvažnija stvar
- Ma, sestre i doktori na sve ovo plaču na Rebru. A Vaske? Ma njemu je samo bitno kada će biti gotova videosnimka utakmice između Sloge i Vukovara, da je može pogledati. Osim njemu, nama nikome nije bitno tko je pobjednik. Bitno je da na kraju pobijedi naš Vaske - kaže Đorđe Božić.
Mnogima je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, Vasiliju nije. Njemu je najvažnija. Kao i kod njegovih prijatelja, suigrača, trenera, Vukovaraca koji su se uključili u humanitarnu akciju, za njega je biti dijelom nogometne momčadi mnogo važnije negoli biti pripadnikom jedne nacije.
To je vrlo jasno rekao na jednom od svojih Facebook statusa: “Fudbal/nogomet kako god da se on zvao, jedina je stvar u mojem životu!”