Još 1. lipnja ove godine, nakon što su šefovi država i vlada zemalja članica Europske Unije na svom cjelonoćnom zasjedanju u Bruxellesu zaključili da je zoni eura nužan “učinkovit jedinstveni mehanizam za nadzor banaka”, analitičari su postavljali samo jedno pitanje: može li takav mehanizam u Uniji doista funkcionirati?
Sada kad je Europska komisija, ili “vlada” Europske Unije, i formalno predložila da Europska centralna banka preuzme i ulogu glavnoga kontrolora svih banaka u Uniji, razlozi za sumnje i nedoumice ostali su isti kao na početku ljeta 2012.
Financijski planetarij
Europska Unija, naime, već ima jednoga centralnog bankovnog nadzornika, European Banking Authority (EBA), koji se proteklih godina prilično osramotio. Premda je u svim važnijim bankama provodila tzv. stres testove, EBA je posve zdravima, likvidnima i solventnima proglasila i one banke koje su samo par mjeseci poslije - bankrotirale. Na primjer, u Španjolskoj. Opravdanja su se lako pronalazila - te EBA nije imala prave ovlasti, te nije smjela izravno kontrolirati banke, te njezina je uloga zapravo bila samo koordinacijska... - no činjenica je da su dosadašnja nastojanja eurozone da disciplinira svoje bankare bijedno zakazala. Zašto bi sada sa središnjom bankom bilo drukčije?
Možda su čelnici EU ipak savladali lekciju? Može biti. S Jedinstvenim mehanizmom za superviziju banaka (SSM), Europska Unija čini svojevrsni kopernikanski obrat: napušta sazviježđe labavo i neobavezno povezanih malih zvjezdica, nacionalnih i nadnacionalnih institucija, i prelazi u integrirani heliocentrični sustav.
Nova divovska bankovna zvijezda, ECB, već 1. siječnja 2013. u svoju će orbitu zarobiti one kreditne institucije koje su primile javna sredstva. Potom će od 1. srpnja 2013. pod svoju superviziju uzeti i tzv. sistemski važne banke (o kojima ovisi opstanak čitavog bankovnog sustava), a od 1. siječnja 2014. planetarni sustav bit će kompletiran sa svih oko 6000 banaka u Europskoj Uniji, od najmanjih do najvećih. Tom golemom financijskom planetariju moći će se pridružiti i banke iz zemalja koje su za sada izvan zone eura. Prvenstvena zadaća cijelog tog mehanizma je da pomogne izvući EU iz aktualne krize koja je najvećim dijelom monetarni fenomen.
Suvremene su banke, uostalom kao i sam novac, iluzija koja postoji samo u svijesti ljudi dok su oni uvjereni da su banke doista solventne, sigurne i pouzdane.
Zaustaviti bijeg novca
A za zdravlje banaka trebale bi građanima jamčiti nacionalne nadzorne institucije (obično su to nacionalne centralne banke, kao u Hrvatskoj), no one su se i previše često pokazale tragično nepouzdanima. Sada bi, pak, za sigurnost depozita građana, za vrijednost potpisanih ugovora i poštovanje danih obećanja trebala jamčiti nadnacionalna europska nadzorna agencija ECB.
To bi trebalo zaustaviti bijeg novca iz posrnulih južnjačkih banaka u sjevernjačke, trebalo bi obnoviti međubankovne pozajmice za tekuće transakcije, trebalo bi jamčiti da lokalni političari neće nagovarati i siliti svoje bankare na nepodopštine. I, što je građanima možda najvažnije, garantirati da ni sheme osiguranja štednje u pojedinačnoj zemlji neće moći ostati bez novca.
Najvažnije je očuvati novčanu iluziju. Kolika je njezina moć lijepo se vidjelo proteklih dana: ECB nije trebao doista početi kupovati španjolske i talijanske zadužnice da bi njima porasla cijena, bilo je dovoljno da tako nešto najavi.
No, hoće li novi, nadnacionalni, politički neosjetljivi, vrhunski stručno osposobljeni bankovni supervizor, svojevrsna vreća novca bez dna, ubuduće biti u stanju spriječiti izbijanje financijskih kriza u Europi? Ni govora! Nema na svijetu tog regulatora ni nadzornika koji može spriječiti pojavu novčarskih kriza.
Gomilanje neravnoteža, odlazak u ekstreme, kolebanje između cikličnih faza bezglavog oduševljenja i paničnog straha, inherentno je svojstvo novca, pa tako i robno-novčanih privreda. Samo u zadnjih 200 godina kriza kao što je ova koja potresa Europu, što manjih, što većih, bilo je više od 260, što znači u prosjeku više od jedne na godinu! I opet ljudi nisu postali ništa pametniji, barem ne financijski.
“Savršene modele rizika nećemo nikada imati”, napisao je u ožujku 2008. Alan Greenspan, bivši predsjednik američkog FED-a, koji se na svim listama krivaca za zadnju globalnu krizu nalazi na prvom mjestu.
Američki primjer
“Nikada nećemo biti sposobni predvidjeti sve diskontinuitete na financijskim tržištima. Oni su nužno uvijek iznenađenje. Euforiju je jako teško suzbijati dok ona narasta. A da paradoks bude veći, što je upravljanje rizicima uspješnije u razotkrivanju takvih epizoda, to ono više produljuje razdoblje euforije.” To, dakako, ne znači da ne treba pokušavati.
Objedinjeni nadzor banaka, zajedničko osiguranje štednje i veliko integrirano financijsko tržište uspjeli su u Sjedinjenim Državama u zadnjih 50 godina postići da razdoblja ekonomske kontrakcije čine samo jednu sedminu ukupnog vremena. Možda će tako biti i u Europskoj Uniji, jednom kad i ona postane Sjedinjene Države Europe.