Koliko od turizma zarađuje jedan grad, a koliko njegovi građani? I koliko je na tom izdašnom biznisu turizma, posebno u popularnim destinacijama, kapitalizirala lokalna zajednica koja bi trebala činiti sastavni dio ove autentične, turističke priče?
Pitanje se može otvoriti na primjerima gotovo svih većih domaćih turističkih destinacija, ali posebno Dubrovnika koji će ove godine postati prvi grad s više od četiri milijuna posjetitelja, a državi na račun omraženih kruzera i masovnog turizma otprilike uprihoditi oko milijardu eura.
- Zamislite, jedan mali Dubrovnik, sa 40-ak tisuća stanovnika, a ostvarujemo prihod od 200 eura po posjetitelju... - kaže mi bivši gradonačelnik Andro Vlahušić kojeg je u gradskoj fotelji zamijenio HDZ-ov Mato Franković.
Točnije, prihodi od turizma dubrovačkog proračuna, prema podacima iz samog Grada, popeli su se gotovo do trećine gradskog budžeta (točna brojka iznosi 27,4 posto) pa je prošlogodišnja uspješna turistička sezona gradu Dubrovniku donijela ravno 106 od ukupno 387 milijuna kuna.
Načelno, gradske vlasti od turizma tako žive kao bubrezi u loju, a službena statistika pokazuje kako su bogati i gospari čiji se grad, gledajući prihode po glavi stanovnika, popeo na sedmo mjesto od svih hrvatskih gradova i općina.
Sa 8794 kune po glavi stanovnika, daleko je Dubrovnik ispred Zagreba ili Splita, a gradski budžet u periodu od sedam godina narastao je za četrdesetak posto, uglavnom od kruzera i jednodnevnih posjetitelja na kojima bivša Dubrovačka Republika uspješno kapitalizira naslijeđe iz 12. stoljeća.
Dio novca, točnije 10,8 milijuna kuna, lani se u gradsku blagajnu slilo samo od poreza na konzumaciju alkoholnih i bezalkoholnih pića, 2,4 milijuna uprihođeno je na račun koncesija, a prihodi od boravišne pristojbe kretali su se na razini 3,5 milijuna kuna.
Skupi pogrebi
Dubrovnik dobro živi i od rente poslovnih prostora: ova stavka u gradski je proračun donijela 17,3 milijuna kuna, dio čega dolazi i od 122 restorana i njihovih 1200 stolova, koliko ih prema informacijama iz Grada posluje u gradskim prostorima na području zaštićene jezgre grada.
Dio kolača Grad uzme i od turističkih autobusa koji su samo lani Dubrovniku na ime trošenja prometnica u proračun iskeširali 10,5 milijuna kuna, tu je još i 14,4 milijuna prihoda od Dubrovačke kartice, ali i novac od muzeja, oglašavanja te naknade za uporabu pomorskog dobra.
U posljednjih deset godina dubrovački je budžet tako samo na ime turizma uprihodio nešto malo više od pola milijarde kuna, od čega najviše od najma javnih površina na koje otpada petina ukupnih prihoda. Pa ipak pitate li Dubrovčane, urbaniste ili arhitekte, većina će se složiti kako se novac iz turizma očito troši na sve osim društvenu infrastrukturu, od koje bi koristi trebali imati građani - a posljedično onda i turisti.
Kako inače objasniti činjenicu da stanovnici najbogatijeg hrvatskog grada više od jednog desetljeća čekaju novo groblje, a za ukop na Boninovu, ako se uopće nađe mjesta, izdvajaju po prilici kao za pristojnu garsonijeru u Zagrebu?
Ima dovoljno novca
Da Grad do dandanas nije sagradio cestu do Bosanke, točke s koje se pruža najljepši pogled na Dubrovnik i do koje se lako može doći žičarom čiji investitor nije Grad - nego privatnik? Da se gradsko smetlište Grabovica svako malo zatvara i otvara, kuju se planovi o prijevozu smeća do Gunje, pored zidina u more izlijevaju fekalije, a kanalizacijske cijevi zaštopavaju uljem jer dubrovački restorani nerado ulažu u pročistače?
Ipak, primjera je mnogo više. Pa Dubrovčani tako već gotovo desetak godina čekaju novu sportsku dvoranu na Gospinu polju, kongresni centar i jednu manju koncertnu dvoranu, novu podzemnu garažu negdje malo izvan grada kao i famozne tunele i eskalatore kakvima su dosadašnje gradske vlasti godinama obećavale oplemeniti gradske prostore.
Novca, čini se, za infrastrukturne projekte ima, ali statistika pokazuje kako je grad Dubrovnik, kao jedan od najbogatijih u zemlji, u posljednjih deset godina realizirao tek dva značajnija infrastrukturna projekta. Prvi je projekt podzemne garaže u mandatu bivše gradonačelnice Dubravke Šuice, a drugi novo prometno rješenje raskrižja Ilijina glavica koje je Dubrovniku u naslijeđe ostavio bivši HNS-ov predstavnik.
Sve zajedno kad se podvuče, kapitalne su to investicije od 150 milijuna kuna, sitan novac jednak iznosu koji Grad u tri godine potroši samo na Upravni odjel za poslove gradonačelnika, čime se priča o infrastrukturi u Dubrovniku praktično svodi na vrijednosti redovnog održavanja.
Posljedica je to činjenice, objašnjava zagrebački arhitekt s dubrovačkom adresom Davor Bušnja, da je rastući turizam uzrokovao progresivan i snažan pritisak na prostor grada koji se uglavnom razumijeva kao glavni resurs za stvaranje profita.
- Društvena infrastruktura, jednako kao i drugi oblici ‘neprofitabilnih’ prostornih resursa ne prate potrebe i projekcije grada kao žive urbane sredine, već se prilagođavaju i zapostavljaju pred ‘važnijim’ infrastrukturnim zahvatima koji mahom proizlaze iz interesa privatnog sektora. Ovo nije nova situacija niti je specifična za Dubrovnik, ali treba priznati kako se on dugi niz godina nije bavio sobom kao gradom već se uglavnom oblikovao prema nekim vanjskim očekivanjima i interesima - objašnjava Bušnja i dodaje kako grad vapi za socijalnom infrastrukturom poput vrtića, škola ili sportskih dvorana.
Treba pritom Dubrovniku priznati kako mu, novcu usprkos, u prilog nisu išle brojne objektivne okolnosti koje zahvate u ovo mjesto čine daleko kompliciranijima nego ulaganja u Zagreb. Prvo, riječ je o povijesnoj, zaštićenoj cjelini zadanih gabarita i infrastrukturnih rješenja u kojoj nije moguće značajnije širiti ili bušiti nove ceste, a teško je očekivati i da će se neka gradska vlast, zbog problema s uljem i fekalijama, odlučivati na kapitalne zahvate u sustav kanalizacije koji grad, izuzev u jeku turističke sezone, sasvim dobro opslužuje tamo negdje od 12. stoljeća.
- Osim toga, kad bi i bilo odluke za neku takvu investiciju u kanalizaciju, ona bi se trebala prilagođavati potrebama u samom vrhuncu sezone, kad je u gradu najveći broj posjetitelja, a to bi po meni bilo ravno ideji da kupite privatni avion koji vozite deset dana godišnje - slikovito mi objašnjava dubrovački arhitekt Marko Dabrović.
Bogatija ponuda
Dio problema, nastavlja Dabrović, zasigurno otpada i na činjenicu da Dubrovniku nedostaje lokalnog kapitala, odnosno građevinskih kompanija koje bi bile sposobne na svojim leđima iznijeti kompliciranije i izdašnije projekte s obzirom na to da je dobar dio tvrtki propao, a poslove preuzele tvrtke s kontinenta ili nekih drugih europskih zemalja.
Posljednje, ali možda najvažnije: Dubrovnik je kroz godine zahvaljujući odvajanju općina sveden na prilično uzak prostor u kojem nema previše mjesta za neke značajnije infrastrukturne iskorake, a oni dijelovi gdje ih ima pod nadležnošću su neke druge jedinice lokalne samouprave, čiji se interesi nerijetko ne preklapaju s gosparskima.
Najbolje se to vidjelo na primjeru Župe dubrovačke, općine na pješačkoj udaljenosti od grada (oko pet kilometara), na prostoru čijeg je zatvorenog kamenoloma trebala niknuti kongresna dvorana s ciljem produljenje sezone i obogaćivanja ponude Dubrovnika.
- Nažalost, od projekta se na kraju odustalo jer se zaključilo da Dubrovnik ne bi trebao dvoranu graditi u drugoj općini, ali su se kasnije lako dogovorili da se na području Župe dubrovačke gradi novo groblje. Ispalo je tako da Župa dubrovačka nije dovoljno dobra za žive, ali jest za mrtve - ispričala je za Jutarnji list bivša ministrica turizma Pave Župan Rusković.
Novo groblje na Dupcu Dubrovčani su pritom čekali desetak godina, a bivši gradonačelnik Vlahušić objašnjava kako je do kašnjenja došlo zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Što je onda kočilo ostale projekte?
Samo je HNS-ov predstavnik Dubrovčanima obećavao pokretne stepenice u samom centru grada, novu žičaru između Gruža i Srđa, filmske studije, nekoliko shopping-centara te brzu cestu do aerodroma financiranu novcem iz fondova EU.Obećavala je prije njega i Dubravka Šuica, u čijem se mandatu, 2009. godine, iz proračuna novac izdvajao za projektne dokumentacije nikad sagrađene kongresne dvorane te sportske dvorane na Gospinu polju.
Kad na svoj mandat pogleda danas, Vlahušić kaže kako je vrlo brzo nakon grandioznih najava shvatio kako je infrastruktura prilično skupa te da se moderna infrastruktura nalazi u uslugama, a ne velikim kopanjima.
- Infrastruktura košta, ona opterećuje grad kreditima pa sam se ja radije odlučio Dubrovniku vratiti život. Sva dubrovačka djeca imaju vrtić, parking je gotovo besplatan, groblje je praktično gotovo, a problem smeća je zapravo inicirala županija koju smo u nekoliko navrata obavijestili da pronađu alternativnu lokaciju Grabovici, ali to nisu napravili. Po meni, Dubrovnik nema problema čak niti s prometom osim u dijelu prijevoza putnika s kruzera iz Gruža prema gradu. Ne vidim razloga zašto ne bi išli pješice ili javnim gradskim prijevozom umjesto turističkim autobusima koji prave gužve - kaže Vlahušić iz čijeg se mandata kao veća realizirana investicija pamti prometno rješenje raskrižja Ilijina glavica vrijedno 19,7 milijuna kuna.
Puno se lakše stoga možda prisjetiti svega što je propušteno.
Projekt nije prošao
Još 70-ih godina prošlog stoljeća dubrovačka tvrtka Atlas ispod gradske je žičare započela kopanja na projektu gradnje garaže s dodatnim sadržajima, ali nakon što su naletjeli na ostatke židovskog groblja, konzervatori su radove obustavili, a tvrtka u međuvremenu ostala bez novca da projekt dovrši. Pokušao ga je u novije doba realizirati Dabrovićev studio 3LHD, ali projekt nije prošao na natječaju, slično kao ni investicija u alternativni gradski centar u Gružu u koji su arhitekti zamislili izmjestiti noćni život sa Straduna.
Uspio je zato projekt stare dubrovačke bolnice, napuštenog prostora koji je Grad prvotno namijenio za kasino i hotel, ali kasnije u mandatu Šuice pristao prenamijeniti u društvene svrhe pa je na lokaciji bolnice vrlo brzo niknulo dubrovačko Veleučilište.
- Nažalost, ono nije zaživjelo u ambicioznom obliku u kakvom smo to zamislili nego je na neki način ostalo veleučilište Dubrovačko-neretvanske županije. Naša je ideja bila da ovdje dolaze, odsjedaju i predaju neki od najboljih svjetskih profesora te da grad obogatimo s pet tisuća studenata koji će prostore Dubrovnika uglavnom koristiti izvan ljetne sezone - kaže Dabrović o svojem kapitalnom projektu iz 2006. godine.
Loša karma
Loša je karma potom pratila i gradnju prve dubrovačke podzemne garaže koja je realizirana u obliku javno-privatnog partnerstva. Dubrovački arhitekt Krunoslav Ivanišin prisjeća se kako su buka i prašina s gradilište strahovito iritirali građane, a projekt je u konačnici ostao nedovršen jer je iznad garaže trebao niknuti i jedan manji shopping-centar.
Da je napravljen, bio bi to praktično jedini ozbiljniji trgovački prostor u centru grada za kojim vape građani, ali unatoč činjenici da je investitor već ishodio lokacijsku dozvolu, ostaje nejasno zašto se na projektu nije niti počelo raditi.
- U gradu ima dosta prostora za infrastrukturne projekte i sigurno je da se nije napravilo dovoljno. Po meni, potrebno je u gradu postaviti nekoliko eskalatora, između ostaloga i jedan na području Bogišićevog parka, samo pritom treba paziti da ih se nježno uklopi u krajolik i starinu zbog koje ljudi i dolaze u Dubrovnik. Ako se eskalatori mogu postaviti u Toledu, ne vidim zašto ne bi mogli biti i u Dubrovniku, a olakšali bi i ubrzali kretanje prostorom - poručuje Ivanišin i dodaje kako je potrebno što prije omogućiti da turisti s kruzera do grada ne idu specijalnim turističkim već gradskim autobusima ili pješice.
- Gradu sasvim sigurno trebaju još jedna garaža, jedna manja koncertna dvorana kao i šetnice za koje postoje i neki stari, nikad realizirani projekti. Oni na užim dijelovima predviđaju postavljanje takozvanih ‘visećih’ šetnica, ali do njihove realizacije nažalost do danas nije došlo - kaže ovaj arhitekt.
Dabrovićev studio 3LHD predvidio je potom i gradnju tunela ispod Pila, čime bi taj dio grada postao šetnica, a promet se stavio pod zemlju, ali ni taj projekt nije prošao na natječaju. Puno se, dakle, u Dubrovniku sanjalo i najavljivalo, ali se realizacija obično pokazala slabom stranom. Prema podacima koje su nam poslali iz Grada, čini se kako nekih većih infrastrukturnih projekata ne treba očekivati ni u 2018. godini.
Što će građani?
Prema najavama, Grad u sljedećoj godini planira početak gradnje doma umirovljenika, rekonstrukciju kompleksa Lazareti, čiji je prvi dio dovršen 2014. godine, gradnju sportske dvorane u sklopu Gimnazije Dubrovnik, dovršetak groblja na Dupcu te kanalizacijski sustav Elafitskog otočja. Opet mršavi plan, čak i kad se u obzir uzme najava gradonačelnika Mate Frankovića koji je obećao smanjiti broj pristanaka kruzera objašnjavajući kako grad neće previše patiti zbog gubitka od milijun eura.
Ipak, u službenom odgovoru Jutarnjem listu iz Ureda gradonačelnika objašnjavaju da još nemaju jasne izračune efekta smanjenog broja kruzera, ali vjeruju da taj gubitak mogu nadoknaditi “povećanjem kvalitete i novim elementima ponude”. Od koje će se grad, nesumnjivo, okoristiti. Samo, hoće li i građani?