Nakon neuobičajeno kratkih mandata dvojice ministara vanjskih poslova, Mire Kovača i Davora Ive Stiera, na čelo hrvatske diplomacije treći put dolazi žena. Marija Pejčinović Burić ovaj bi tjedan u Hrvatskom saboru trebala biti predložena za novu ministricu i dok je ljudi iz diplomacije redom hvale, Mostov bombarder Miro Bulj iznio je “lavinu” optužbi i za buduću ministricu i za njezina supruga zbog projekta termoelektrane na Perući.
Sadašnji šef diplomacije Davor Ivo Stier rekao nam je da izuzetno cijeni svoju nasljednicu: “Ima moju punu potporu i uvjeren sam da će biti odlična ministrica”. O Mariji Pejčinović Burić, osim brojnih profesionalnih izazova koje je imala, zapravo se malo zna. Nedjeljni Jutarnji pokušao je u razgovoru s njezinim nekadašnjim suradnicima i prijateljima rekonstruirati manje poznate detalje iz života buduće ministrice, dok se aktivno bavila rukometom, putovala nakon studija Europom, dobila prvo zaposlenje u Končaru i zašto je iz prebogate Plive prešla u državnu službu, gdje je, uz kratke prekide, ostala do danas.
S premijerom Andrejem Plenkovićem na sjednici Vlade
Rano osamostaljenje
Roditelji Marije Pejčinović prosvjetni su djelatnici, otac je podrijetlom iz Vareša u srednjoj Bosni, a majka iz Hercegovine. Oboje su bili učitelji, završili su Filozofski fakultet u Sarajevu, a otac je predavao matematiku i fiziku i bio pedagog, dok je majka cijeli radni vijek radila kao učiteljica. Marija je rođena u Mostaru, ali je mladost provela u Ljubuškom.
“Sjećam se da je sedmi i osmi razred položila u jednoj školskoj godini i sa 17 godina završila gimnaziju”, rekao nam je jedan njezin školski prijatelj, koji kaže da je bila izuzetno savjesna i dobra učenica, ali uvijek skromna i samozatajna. Ujutro bi učila za osmi, a poslijepodne za sedmi razred. Odmah nakon škole na testu za profesionalnu orijentaciju, koji je u to vrijeme bio vrlo popularan, pokazalo se da bi joj najviše odgovarala diplomacija.
U Zagreb je došla sa 17 godina i od tada živi samostalno. Njezini školski prijatelji sjećaju se da je imala interes za mnogo toga, pa joj se tako bilo i teško odlučiti što studirati u Zagrebu. Već je tada pokazivala talent za strane jezike - francuski je bio posebna ljubav, razmišljala je i o studiju medicine, položila je i prijemni ispit na Poljoprivredom fakultetu za smjer vrtlarstva s oblikovanjem pejzaža. Ipak, na kraju se odlučila za studij vanjske trgovine, a roditelji se nisu miješali u njezin izbor.
Svečano otvorenje tvornice kristala u Samoboru 2002.
Još u Ljubuškom Marija Pejčinović je pokazivala veliko zanimanje za sport, no ljubav prema rukometu oduvijek je bila najveća. Prije svega zbog toga što je tamo postojao rukometni klub, a zanimanje za sport nastavljeno je i na studiju u Zagrebu. Na fakultetu su postojali svi uvjeti za bavljenje sportom, išla je na brojna studentska događanja gdje su se igrale rukometne utakmice, a onda je Ilija Matijević jednom prilikom na fakultetu provjeravao tko bi se sve želio aktivnije baviti sportom. Nitko se nije javio. “Kako vas nije sram, pa morate se baviti sportom”, prekorio je studente, uzeo loptu i bacio je prema njima, gledajući kako će je netko dohvatiti. Marija je to učinila vješto i sportski znalac, kasnije čuveni sudac “s brkovima”, odmah je prepoznao da se bavi sportom. “Zašto se nisi javila”, pitao ju je i savjetovao joj da se uz studij bavi i sportom. “Idi do trenera Vilima Tičića i reci da sam te ja poslao. Moraš nastaviti sa sportom.”
Ustajala je u šest ujutro, u sedam je već počeo trening, kasnije je imala predavanja i u jednom se trenutku činilo da će se Marija Pejčinović puno više okrenuti rukometu. Igrala je za više klubova - Trešnjevku i Lokomotivu, ali je onda ozlijedila ligamente i morala je odustati od rukometa. Oni koji je znaju iz tog razdoblja, kažu da je bila toliko nesretna da mjesecima nije htjela ni ići na utakmice ni gledati rukomet na televiziji.
Sa Sandrom Švaljek 2007. na predstavljanju istraživačkog projekta pristupanja Europskoj uniji
Usavršavanje jezika
Nakon završetka studija željela je svakako usavršiti jezike te je godinu i pol provela u Parizu, godinu u Londonu i još pola godine u Španjolskoj. Kako bi imala novca za boravak u Europi, neko je vrijeme radila i u butiku, a malo je nedostajalo da u Parizu ostane i mnogo dulje. U Londonu je radila kao babysitterica, ali se cijelo vrijeme silno željela vratiti u Hrvatsku. Iz tog vremena postoji jedna zanimljiva epizoda koju je sama Marija Pejčinović ispričala prije nekoliko godina Jutarnjem listu. Naime, dok je bila u Londonu, nagovorili su je da potraži neki posao koji bi joj omogućio da lakše preživi u tom skupom gradu, pa je nakratko čuvala djecu Slavice i Bernieja Ecclestonea. Nije bilo prilike ni da bolje upozna slavni par jer se njezin brat ženio i otišla je na njegovo vjenčanje, tako da su Ecclestoneovi potražili novu dadilju.
Iako je bila oduševljena životom u velikim gradovima, a posebno je velika bila ljubav prema Parizu, ipak je prevladala želja za povratkom. “Ti hoćeš ići natrag, zar ne”, rekla joj je jedna prijateljica i svi daljnji planovi pali su u vodu. Marija se odlučila vratiti u Hrvatsku.
Molba za Končar
Ni tada, kao ni sada, nije bilo lako doći do zaposlenja i poslala je molbu u Končar. Svi su joj govorili da je luda što se vratila, da su šanse da pronađe posao nikakve, no ipak je primljena i kao stručna suradnica za vanjsku trgovinu u Končaru je radila od 1988. do 1991. godine. U to vrijeme već se osjećao raspad bivše države, sve se to odrazilo i na gospodarske gigante kakav je bio i Končar, ljudi su bili na čekanju i atmosfera nikako nije bila idealna. U to je vrijeme Pejčinović radila na projektu u Sudanu, a jedna joj je prijateljica pokazala oglas kojim je Europski dom tražio zamjenicu glavnog tajnika. Mario Nobilo bio je u komisiji koja je vodila intervjue i glatko je primljena. Ubrzo je postala glavna tajnica, a 1995. godine i direktorica Europskog doma. U to vrijeme pohađala je i poslijediplomski studij u Collèged’Europe u Brugesu u Belgiji i Varšavi te stekla zvanje magistrice europskih znanosti.
Ove godine u Muzeju Mimara na konferenciji “Izazovi hrvatske gospodarske diplomacije” u organizaciji Hanza Medije
Nakon dvije godine rada u Europskom domu slijedio je novi profesionalni izazov, mjesto direktorice korporativnih komunikacija u Plivi. Tada je na čelu te farmaceutske kompanije bio Željko Čović, koji je naslijedio legendarnog Juru Razmilića i smatralo se to poslom iz snova.
Marija Pejčinović u međuvremenu je postala majka, a njezini kolege sjećaju se kako joj je bilo izuzetno važno da bude uz bebu. “U Plivi se radilo svih sedam dana u tjednu, nije bilo predaha, a jedan dan je samo rekla da ima ponudu za državnu službu.” Kolege u Plivi bili su zaprepašteni, pa tko bi uopće iz takve kompanije želio otići!?
Ivan Jakovčić, tadašnji ministar europskih integracija, na Danu Europe u Ministarstvu ponudio joj je “transfer”. Vidio ju je prije toga samo jednom na nekoj tribini, a kada je došla u Ministarstvo, kratko je rekao: “Pa gdje ste vi nestali, dođite na razgovor”. Jakovčić je bio ekspeditivan ministar, gotovo menadžer u Ministarstvu, i ubrzo je dobio CV Marije Pejčinović Burić. Jedan od sudionika dogovora za prijelaz Marije Pejčinović u Ministarstvo prisjeća se da je Jakovčić otvoreno pitao gospođu Pejčinović: “Imate li vi neprijatelja u ovoj našoj koaliciji?” i dobio odgovor: “Neke znam, neke ne znam, a vi procijenite imam li među njima prijatelja ili neprijatelja”.
Jedne ju je večeri Jakovčić nazvao i rekao joj da je imenovana i tako je iz bogate Plive došla u siromašno Ministarstvo. Čović je to prihvatio nevoljko jer je izgubio vrijednu suradnicu, ali izazov je za Mariju Pejčinović Burić bio prevelik i na kraju su se prijateljski rastali. Neki se tadašnji suradnici prisjećaju kako je znala kasnije govoriti da joj je bio velik izazov sudjelovanje u projektu pridruživanja Hrvatske velikoj europskoj obitelji i to je presudilo u odluci za odlazak iz Plive. Prepoznala je povijesno važan trenutak za Hrvatsku i nitko je nije mogao uvjeriti u suprotno.
Slijedile su brojne obveze unutar MVP-a, a kada smo ovih dana upitali ljude s kojima je godinama radila kakvi su dojmovi o dugogodišnjoj suradnji s njom, redom smo slušali odgovore da je riječ o izuzetno savjesnoj i stručnoj osobi, koja svaki posao želi obaviti krajnje profesionalno. “Marija je uvijek sve radila besprijekorno, u poslu se kod nje nikada nije osjetilo neko stranačko navijanje ili politika kao takva. Bila je članica brojnih pregovaračkih skupina, radila je s ljudima raznih političkih orijentacija i uvijek sa svima uspijevala naći zajednički jezik”, rekao nam je jedan njezin dugogodišnji kolega iz Ministarstva.
Teško je nabrojati sve dužnosti koje je obavljala, a s padom lijeve koalicije, kao što to kod nas često biva, došla je u pitanje i njezina daljnja karijera u Ministarstvu. No, s obzirom na brojne reference i rezultate rada, tadašnji suradnici prisjećaju se prvih riječi kada je za ministricu došla Kolinda Grabar-Kitarović: “Sve će ostati po starom, nikoga neću micati”. Suradnja dviju obrazovanih i sposobnih žena bila je dobra, a Marija Pejčinović u to je vrijeme postala državna tajnica i s tog mjesta, deset godina kasnije, postat će ministrica.
Diplomatske igre
Neki se, uz ostalo, prisjećaju i kako Marija Pejčinović Burić u dva navrata nije prošla u prijedlozima imenovanja za veleposlanicu RH. U ljeto 2011. na Pantovčak je stigla lista prijedloga za nove veleposlanike koju je sastavio tadašnji ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković. Navodno je još prije imao neke planove za Pejčinović, a kasnije joj je predložio da ode u Pariz, grad koji je dobro poznavala i voljela. Na toj famoznoj listi, koja nikada nije zaživjela, bila su mnoga poznata imena - Andro Knego, Ivo Kujundžić, Mario Nobilo, Aleksandar Heina, Marija Pejčinović Burić, a posebnu pozornost plijenio je Jandrokovićev izbor za veleposlanika u Washingtonu, koji je pao na iskusnog i uglednog diplomata Davora Vidiša, koji, međutim, nikad nije radio s Amerikancima.
Josipović listu nije dočekao blagonaklono. Odmah je rekao da nije vrijeme za smjenu veleposlanika jer se pripremaju izbori, a otvoreno se protivio da kandidati budu oni koji su politički eksponirani. Po njemu su to u prvom redu bili Pejčinović i Knego. Od liste nije bilo ništa, a u Pariz je otišao dr. Ivo Goldstein. Ni druga sreća nije bila bolja, pa je Zoran Milanović spriječio još jedno njezino imenovanje, za koje, prisjećaju se poznavatelji tadašnjih prilika, nije htio ni čuti. “Ne dolazi u obzir”, rekao je šef SDP-a, zamjerajući Mariji Pejčinović Burić “previsoke dužnosti u HDZ-u”.
Kako je Hrvatska uspješno prošla proces pristupanja Europskoj uniji, naši su stručnjaci postali vrlo traženi kao savjetnici. Brzo su došli do angažmana, a na raznim savjetničkim mjestima moglo se zaraditi od 300 do 900 eura dnevno. Kristijan Turkalj koji je vodio radnu skupinu koja je pregovarala o pravosuđu postao je nezavisni konzultant, Tamara Obradović Mazal koja je bila tajnica pregovaračkog tima kasnije je angažirana na Kosovu i u Srbiji, a među traženim savjetnicama bile su i Marija Pejčinović Burić te Martina Dalić, dok je Neven Mimica savjetovao kosovskog premijera.
Posao u Srbiji
Marija Pejčinović Burić bila je angažirana na Kosovu i u Crnoj Gori, a kada je riječ o projektu koji je najdulje trajao, onom u Srbiji, bila je fokusirana na prilagodbu srpskog pravosuđa s europskim normama. Marija je bila voditeljica projekta, a Tamara Obradović Mazal glavna pravna savjetnica i od njih se prije svega očekivalo da se posvete temama vezanim za zaštitu okoliša, financijski nadzor, javne nabave, tržišno natjecanje, poljoprivredu, sigurnost hrane, temeljna prava i slobodno kretanje usluga.
U Sabor je kao zastupnica izabrana 2008. godine, a bila je voditeljica ili članica brojnih odbora. Kada smo razgovarali s političarima s kojima je surađivala u to vrijeme, mnogi su nam rekli da je uvijek pokazivala želju da se dijalogom dođe do rješenja. “U HDZ je ušla 2007. godine, ali nikada nije koristila stranački dres kako bi pojačala vlastite argumente.” Bilo je slučajeva da su se članovi odbora zatvorili u sobe i nisu izlazili dok nisu došli do rješenja, bez obzira što su početne pozicije često bile posve različite i suprotstavljene. Često je Pejčinović putovala u Bruxelles i mnoge druge destinacije na kojima se odlučivalo o europskoj budućnosti Hrvatske. “Bila je sklona kompromisu i jedino kada sam kod nje vidjela da ga nema, bilo je kod tvrdog stava da će biti s djetetom nakon rođenja. A mogu reći da su joj putovanja uvijek bila dio posla, ali i vještina da te stalne odlaske iz Zagreba uskladi s obitelji!” kaže nam jedna njena bliska prijateljica. “Znate, u njezinu životu najviše dominira rad i sve ostalo nekako je u sjeni toga. Osim, naravno, obitelji, a to ljubomorno čuva za sebe.”
Kažu da Andrej Plenković, kada je dobio vijest da Stier daje ostavku, nije mnogo razmišljao o tome tko će ga zamijeniti. Izbor je pao na iskusnu Mariju Pejčinović Burić, za koju je premijer siguran da će hrvatsku diplomaciju pozicionirati baš onako kako je i on sam vidi, prije svega u nastojanjima da Hrvatska postane pravi lider u ovom dijelu Europe.