Nova knjiga dr. Franje Gregurića “Vlada demokratskog jedinstva - Istina o Vukovaru i škola demokracije u Hrvatskoj” predstavljena je na ovogodišnjem Interliberu i u Vukovaru. Objavljena je u izdanju Hanza Medije i Školske knjige. Za 21. studenoga priprema se glavna promocija u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost. Franjo Gregurić je već objavio jednu knjigu o toj Vladi u kojoj je kroničarski, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec bilježio događaje. Na čak 685 stranica objavio je niz dokumenata koji svjedoče o tim presudnim danima. U novoj knjizi Gregurić sada opisuje i pozadinu događaja, daje atmosferu i iznosi osobne političke ocjene. Svoja svjedočenja u knjizi iznose i dr. Mate Granić, dr. Zdravko Tomac, dr. Jurica Pavelić, Gordan Radin, general Anton Tus, Marin Vidić Bili, Zoran Šangut, Vesna Bosanac, Branko Borković Mladi Jastreb, Branko Salaj, Danijel Rehak, dr. Slaven Letica, Mladen Vedriš, Boris Gregurić…
------------------------------------
Vlada demokratskog jedinstva imala je nategnutu potporu u Saboru, ali presudnu potporu tada nesumnjivog političkog autoriteta, predsjednika Franje Tuđmana. Premijer Franjo Gregurić uspješno je kormilario ministrima koji su ušli u Vladu iz različitih i suprotstavljenih stranaka, u Vladu koja je nastala iz nužde i zbog rata koji se u to vrijeme tek rasplamsavao. Iako je uvijek u svemu presudnu riječ ima šef države i vladajuće stranke dr. Franjo Tuđman, na premijeru je bilo i više nego što se tada pretpostavljalo.
Upravo o tome u novoj memoarskoj knjizi Franje Gregurića svjedoči njegov tadašnji šef kabineta Gordan Radin: “Ostali su mi u sjećanju sastanci koje je predsjednik Vlade dr. Gregurić vodio s generalom Andrijom Rašetom u njegovu tadašnjem uredu na Krešimirovu trgu. Riječ je o vremenu kada su vojarne bile blokirane te se intenzivno radilo na odlasku JNA, ali bez naoružanja i opreme. Opasnost od odmazde po civilnim ciljevima ne samo da je bila velika i stvarna, već se i događala. Sjećam se da mi je jedne večeri dr. Gregurić rekao da idemo na sastanak k Rašeti, u njegov tadašnji ured na Krešimirovu trgu. Očekivao sam da ćemo ići s pratnjom, međutim do Krešimirova trga dovezao nas je samo Ivan Tomurad, vozač predsjednika Vlade. U predvorju nas je dočekala skupina vojnih policajaca JNA koji su radili na osiguranju objekta, koji su vojnički propisno pozdravili dr. Gregurića. Rekli su da imaju nalog generala Rašete da ne obavljaju sigurnosni pregled, nakon čega ih je dr. Gregurić gotovo šaljivo izvijestio da je naoružan te im pokazao svoj pištolj, koji je zauzimao gotovo policu aktovke. Budući da ni ja nisam znao što dr. Gregurić nosi u elegantnoj torbi, i sam sam ostao iznenađen njezinim sadržajem. Naime, izbor robusnog osobnog naoružanja i uglađeni gospodin koji je obavljao dužnost predsjednika Vlade nikako nisu išli zajedno. Nakon toga je nastala pomalo neugodna tišina, koja je prestala tek kad smo uvedeni u ured Andrije Rašete. Ponuđeni smo kavom i pićem, a potom je slijedio iznimno težak razgovor dr. Gregurića i Rašete”.
Jedan od najvažnijih zadataka koje je Franjo Gregurić preuzeo bilo je nagovaranje tek smijenjenog i umirovljenog general-pukovnika JNA Antona Tusa da prijeđe u Hrvatsku vojsku koja se tek stvarala. U razgovoru za Jutarnji list sam je Anton Tus prije nekoliko godina rekao da je za njegov prelazak u HV bio presudan razgovor koji su s njim obavili Franjo Gregurić i Mladen Vedriš. Gregurić u knjizi piše:
“Još u lipnju te godine (1991.) razgovarao sam s generalom Tusom o načinu napuštanja JNA u kojoj je bio zapovjednik ratnog zrakoplovstva. General Tus se prisjetio travnja 1991. godine kada se na užem kolegiju zapovjednika svih rodova vojske i vojnih oblasti usprotivio novom operativnom razmještaju JNA: Ustvrdio sam da se priprema vojska i raspored za vojne operacije. Postavio sam tada pitanje gospodinu Kadijeviću zbog čega se pripadnici padobranske brigade iz Niša šalju u Zagreb te zašto dio JNA iz BiH odlazi u Sloveniju? Zaključio sam tvrdnjom da se JNA ne smije upotrijebiti niti protiv jednog naroda u Jugoslaviji i da ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana sa mnom na čelu neće ratovati ni protiv jednog naroda. Kadijević se tada podigao i rekao: ‘Tko nije s nama, bez njega se može’. Ustao je general Konrad Kolšek - Slovenac, zapovjednik 5. vojne oblasti koja je pokrivala veći dio Hrvatske i Sloveniju, i rekao da ne bi mogao izvršiti takav zadatak. Zatim se javio admiral Mile Kandić - Srbin, zapovjednik ratne mornarice, i ponovio upravo ono što je kazao i general Kolšek. Kadijević nam je dao deset dana za razmišljanje te ponovio da JNA može bez svakoga. Odgovorio sam da mi je njegova poruka potpuno jasna i da ostajem pri svojoj odluci. Već sam bio spreman za povratak u Zagreb i očekivao sam umirovljenje po kratkom postupku. Osmog svibnja 1991. godine ukazom predsjednika Predsjedništva Jugoslavije, Borisava Jovića, razriješen sam svih dužnosti i umirovljen. Predao sam dužnost i s obitelji došao u Zagreb, spominje general Tus.
“Dvadesetosmog kolovoza 1991. u ranim večernjim satima s Mladenom Vedrišem otišao sam u Kraljevicu kako bismo privoljeli generala Tusa da se uključi u Hrvatsku vojsku”, prisjeća se Gregurić i kaže: “General Tus se 12. rujna sastao s predsjednikom Republike i konačno je dogovoren njegov dolazak na mjesto načelnika Glavnog stožera”.
Gregurićev opis dramatične sjednice Vlade, održane 7. listopada u podrumskim prostorijama Ine, iznimno je zanimljiv jer u tom trenutku nije bilo malo onih koji su tražili da Hrvatska objavi rat Srbiji.
“Svi članovi Vlade bili su pod dojmom terorističkog napada JNA na Banske dvore. Napada na samo srce hrvatske države. Svi smo se pitali - što učiniti? Ostati strpljiv, smiren; tražiti hitnu vojnu procjenu - što predložiti i učiniti; krenuti odmazdom prema preostalim vojarnama - napose u Zagrebu i njegovoj okolici; najaviti Srbiji ratno stanje; na sutrašnjoj sjednici donijeti odluku o razdruživanju s bivšom državom... Budući da je prije naše sjednice potpredsjednik Vlade dr. Milan Ramljak bio na sjednici Predsjedništva Sabora, zamolio sam ga da obavijesti članove Vlade o dnevnom redu sutrašnje saborske sjednice. Ramljak je upozorio na dvije točke koje su bile gotovo od egzistencijalne važnosti. Prva je: hoće li Sabor donijeti odgovarajuću političku odluku koja bi otprilike glasila - s današnjim danom Hrvatska raskida sve pravne i političke veze s Jugoslavijom, a druga točka odnosila se na deklariranje rata ili objavljivanje rata Republici Srbiji. Ramljak je iznio svoja stajališta. Što se tiče odluke u kojoj bi se deklariralo raskidanje svih pravnih i političkih veza s Jugoslavijom, osnovana je saborska komisija Predsjedništva Sabora koja će za sutra pripremiti sadržaj takve odluke. Glede pitanja odluke o najavi rata, Ramljak je izjavio: ‘Prema Ustavu, Sabor donosi odluku o ratu i miru, a predsjednik Republike objavljuje rat i zaključuje mir. Ja sam za to da se prije bilo kakvog formalnog akta, koji bi se eventualno donio, saslušaju eksperti i koje bi bile implikacije takve odluke. Mi se nalazimo u ratu’, nastavio je Ramljak, ‘ali jedno je nalaziti se u ratu i ratnom sukobu, a drugo je nekome objaviti rat’. Nakon sjednice predsjednik Vlade razgovarao je s predsjednikom Sabora, upozoravajući ga da u ovom trenutku ne bi bilo pametno da eventualno Sabor donese odluku o ratu sa Srbijom jer bi to moglo imati štetne međunarodne implikacije.
Podržao sam donošenje odluke o raskidu državnopravnih sveza Hrvatske i Jugoslavije, ali glede eventualne objave rata napomenuo sam: “Ne treba objavljivati rat Republici Srbiji jer bi takav potez bio protivan interesima Republike Hrvatske”.
Glede međunarodnih aktivnosti i trenutačnih događanja, upoznao sam članove Vlade sa sinoćnjim pismom koje nam je iz Kremlja uputio sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov (primili smo ga u 23.45 sati), koje je bacilo novo svjetlo na naše rasprave o najavi ili ne ratnoga stanja. U mojem slobodnom prijevodu tekst glasi:
Došli smo do informacije o sve većim i širim vojnim djelovanjima u Hrvatskoj, koja izazivaju vrlo ozbiljne i rastuće zabrinutosti kod nas. Postoje informacije o pripremi - u idućim satima - napada na krupne industrijske objekte i centre, a također na glavni grad Hrvatske, Zagreb. Takva eskalacija vojnih djelovanja dovela bi do velikih ljudskih žrtava, golemih materijalnih šteta i vjerojatno neprocjenjivih posljedica koje bi dovele do proširenja krize u Jugoslaviji i izvan nje, a štetno bi djelovale na mogućnosti mirenja i izazvale negativnu oštru reakciju u svijetu.
Gorbačov nastavlja:
Naša rastuća zabrinutost povezana je s činjenicom da se u Hrvatskoj nalaze i sovjetski građani, briga oko njihove sigurnosti bezuvjetno obvezuje našu vladu. U ovom teškom trenutku sovjetsko rukovodstvo obraća se rukovodstvu Jugoslavije i vrhovnom komandantu JNA s usrdnim pozivom da pokaže maksimalnu odgovornost i suzdržljivost kako ne bi došlo do eskalacije, već do neodgodivog prestanka vojnih aktivnosti i bezuvjetnog poštovanja dogovora o prekidu vatre.
