Tvrdnje odvjetnika Pere Lozice da mu je Zlatko Marić preko svoje tvrtke Sokol Marić u kuću postavio nadzorne kamere za koje nije znao te da ih je zapravo koristio da nadzire Lozičin privatni život, njegove navike i kontakte, a što je prije tjedan dana navodno bio okidač za telefonsku svađu Lozice i Marića koja je potonjega privremeno smjestila iza rešetaka, policijski istražitelji smatraju vrlo ozbiljnim.
Marić je ove Lozičine tvrdnje na saslušanju nazvao glupošću, rekavši kako su djelatnici Sokol-Marića samo došli provesti nadzor nad centralnim nadzornim sustavom u kuću Lozičinih koji je već bio postavljen uz suglasnost Lozice, a kako bi potkrijepio svoje tvrdnje, istražiteljima je predočio i e-mail komunikaciju njega i Lozice iz koje proizlazi da je odvjetnik bio dobro upoznat s čitavim nadzornim sustavom koji je ugrađen u njegovu kuću. No zbog specifičnih odnosa između Lozice, njegove supruge i Zlatka Marića ostaje otvoreno pitanje je li to samo odvjetnikova paranoja izazvana ljubomorom ili u njegovim riječima ima istine.
Anđeli čuvari
Drugih slučajeva da je netko od klijenata Sokol-Marića smatrao da ga njegovi anđeli čuvari u stvari uhode, koliko je poznato, do sada nije bilo. Postavljanje samih kamera u unutrašnjost nečije kuće bez dozvole stanara prema hrvatskom kaznenom zakonu može se podvesti pod najmanje dva kaznena djela: narušavanje nepovredivosti doma i protuzakonito snimanje. Premda je tehnologija tajnog nadzora jako napredovala, te je kamere veličine kemijske olovke i još manje mikrofone moguće nabaviti na internetu, postavljanja takvih skrivenih uređaja u nečije objekte bez dozvole stanara velik je rizik za onoga tko bi takvo nešto pokušao. A u slučaju njihova otkrivanja za veliku tvrtku poput Sokol-Marića bilo bi prvorazredni skandal. Naime, i zaštita protiv takvih uređaja jako je napredna te se vrlo jednostavnom pretragom uz pomoć odgovarajuće opreme oni mogu bez problema pronaći.
Međutim, zaštitarske agencije po prirodi svojega djelovanja svakako imaju i legalne kapacitete za prikupljanje obavještajnih podataka, kako u svrhu zaštite svojih klijenata, tako međutim i protiv njih, što bi naravno podrazumijevalo zloporabu od strane zaštitara.
Prave male vojske
Naime, sve zaštitarske tvrtke koje u svom asortimanu imaju ugrađivanje videonadzora u objekte imaju mogućnost praćenja snimaka u dežurnom operativnom centru, kako bi mogli i reagirati na provale i slično. No tako prikupljeni podaci omogućavaju im i uvid u privatni život štićenih osoba, štoviše i daju im i snimke svih njihovih kontakata, kako poslovnih tako i onih privatnih, pa sve do najintimijih. Npr., prateći nadzor na nečijoj kući zaštitarska tvrtka može doći i do podataka ima li netko ljubavnicu ili poslovnog partnera za kojega ne želi da se zna, kakve su mu životne navike, dnevni ritam, tko su mu prijatelji... Jesu li takvi kapaciteti, koji su prije pojave privatnog zaštitarstva na ovim prostorima bili ekskluzivitet državnih institucija, s druge strane adekvatno zakonski kontrolirani od mogućih zloporaba, pitanje je koje se u Hrvatskoj sve češće postavljalo s obzirom na ekspanziju zaštitarskog sektora i pojavu pravih malih vojski koje su osim oružane sile pod sobom imale i obavještajne kapacitete.
Primjerice, snimke videonadzora bi prema zakonu trebale služiti isključivo za kontrolu sigurnosti objekta, nakon čega bi trebale biti uništene, no tko kontrolira njihovo uništavanje. Je li Lozica, poznat kao dugogodišnji pravni savjetnik Hypo banke čije je ime iskrsnulo u nekoliko vrlo dubioznih poslova, među ostalim i kupnji Hrvatskog lista za bivšega glasnogovornika Vlade Ratka Mačeka, bio preplašen mogućnošću da je tijekom regularnog nadzora njegove kuće Marić prikupio o njemu neke kompromitirajuće materijale, ili je pozadina njihova konflikta samo naklonost iste žene, pitanje je na koje ni odvjetnik ni zaštitar za sada ili ne žele ili ne mogu odgovoriti.
No, upravo ta pitanja mogla bi početi mučiti brojne klijente zaštitarskih tvrtki, koji su uglavnom pripadnici nove hrvatske elite jer nakon zatvaranja Zlatka Marića i priče s Lozicom, postaju svjesni da bi ljudi koji čuvaju njih i njihove obitelji mogli doći u iskušenje i zloupotrijebiti podatke i snimke do kojih su došli u svom poslu.