Sedmi listopada 1991. s aerodroma Željava kod Bihaća uzletjela su dva super-galeba G-4 naoružana gravitacijskim rasprskavajućim bombama Mk-82 od 250 kila (“krmačama”) te nevođenim raketnim projektilima “munja” promjera 128 milimetara. U brišućem letu doletjeli su do Zagreba te napali sjedište Vlade u Banskim dvorima. Tu je stolovala hrvatska vlast u još nerazdruženoj Jugoslaviji, dok Hrvatska nije bila proglasila neovisnost - učinit će to tek sutradan, na sastanku koji će iz opreza biti održan u podrumskoj konferencijskoj dvorani Ine u Šubićevoj ulici. To je dan koji se slavi kao - Dan državnosti.
Napad na Banske dvore, gdje su 7. listopada u tri poslijepodne konferirali predsjednik Socijalističke Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić i predsjednik savezne vlade ing. Ante Marković bio je čisti atentat ne na hrvatsko nego na - jugoslavensko rukovodstvo. Ključne funkcije bivše države, pa i položaj šefa svemoćne Savezne uprave Državne bezbednosti u Beogradu, držali su u tom času Hrvati - ovaj posljednji bio je Zdravko Mustač, kojemu upravo sude u Münchenu.
ZARAĆENA PLEMENA U Generalštabu JNA zavladala je nervoza - likvidacija svih tih ljudi koji se, izgleda, nešto dogovaraju stvorit će legalni predtekst za izvršenje vojnog udara. Američka republikanska administracija u tom času podržava jedino Antu Markovića, a sve ostale republičke lidere tretira kao poglavice zaraćenih plemena. Prema procjenama CIA-e u Jugoslaviji se, kao i Turskoj, isplati podržavati jedino vojsku, federalnu instituciju kojom po funkciji zapovijeda Ante Marković, Hrvat i pošteni unitarist - on pokušava spriječiti raspad države, a u američkom State Departmentu, gdje se upravo mijenja vlast i iščekuje demokrati, jedino mole boga da se sve održi barem do kraja njihova mandata… Ukratko, za jugoslavenske generale prava je prilika da se nasilno svrgne politička vlast i zemlja podvrgne oficirskoj volji i pameti.
Naravno, JNA nije koherentna, unitarna sila - iako ima najviše srpskih oficira, ne možeš od njih očekivati da se od unitarističkih boljševika prekonoć pretvore u čestite četnike pa stave na glavu šapku poput vojvode Stepe Stepanovića - potrajat će još neko vrijeme dok se ne uredi odgovarajući kalup, pa će se tim pokrivalom za glavu među prvima ukrasi pukovnik Ratko Mladić, komandant kninskog 9. korpusa. I ostatak vojske već se prilično “republikanizirao”, no ročnike će biti jako teško gurnuti u neki bratoubilački rat u kojemu bi, ratujući za jedinstvenu državu, morali zanemariti vlastitu nacionalnu pripadnost. Jedini rod koji nije razdijeljen po republikama, odnosno po približno uobličenim vojnim oblastima, jest Ratno zrakoplovstvo (JRV) u kojem, uostalom, nema puno običnih vojnika, unovačenih “plavaca”, nego su uglavnom sve profesionalci, podoficiri i oficiri, uključujući oko tisuću pilota. Ratno zrakoplovstvo je jedinstvena institucija, ali i tu je, praktično do jučer, na čelu roda bio jedan Hrvat, general-pukovnik Antun Tus, pilot-lovac koji je letio na sovjetskim i američkim presretačima, a u Rusiji u generalskoj školi s odlikom obranio rad “Prodor oklopne grupe armija na La Manche uz upotrebu taktičkih nuklearnih sredstava”.
TUS U KOMANDI Tus vraški strši u komandi, gdje se sve više srbuje te pomalo počinje diferencijacija “slobista” i “antislobista”, dok prevlast pokušavaju zadržati generali općeboljševičkog retro-usmjerenja, koji hvataju veze s generalom Jazovom u Moskvi. Jazov je pokušao vojnim pučem svrgnuti reformista Gorbačova, a kako mu to nije pošlo za rukom i jugoslavenski su isti takvi likovi, Kadijević i Adžić, ostali bez pokrovitelja i bez projekta. Sloba će ih sve razjuriti, naročito one koji mu se posve ne priklone…
Pošto vidi u kojem se smjeru stvari kreću, Tus odabire umirovljenje, povlači se u svoju vikendicu u Bribiru te preko zrakoplovnog pukovnika Imre Agotića, šefa zagrebačkog KOS-a, hvata vezu s predsjednikom Tuđmanom. Skupa sa šefom operative zagrebačke 5. armijske oblasti (Hrvatska-Slovenija), generalom Petrom Stipetićem, stavit će mu se na raspolaganje. Imru je Tuđmanu doveo Josip Perković, šef zagrebačkog SDB-a (Udbe) koji se prvi prestrojio, godinu ili dvije ranije (to još utvrđujemo). Perković i Manolić, Franjin org-sekretar zadužen za kadroviranje HDZ-a, stvorili su obavještajni pool i zasnovali blisku, ali neiskrenu suradnju. U tom času Manolić (Đoli Manoli) nema na ulici nikakvu spomena vrijednu operativu, osim nekoliko isluženih špiclova, a Perković pak ima cijelu Službu, oko 900 ljudi, što je bilo sasvim dovoljno da se slobodarski hrvatski puk drži u zaptu. Vojna obavještajna služba (to je, uz KOS, kontraobavještajnu službu koja špijunira vojni personal, drugi, “ofenzivni” ogranak Organa bezbednosti JNA) ima na zagrebačkom terenu samo nekoliko bezveznjaka, jednog agenta u kabinetu šefa hrvatske partije Stanka Stojčevića i jednog u Vjesniku, koji se druži sa Željkom Malnarom, a podjednako je bizaran lik.
TAJNA GRUPA Imra još sjedi u Komandi 5. armije (vojne oblasti) na Trgu kralja Krešimira, gdje je i sad smješten Generalštab (samo što je tada to bio Lenjinov trg). JNA, znači, nema u Zagrebu pouzdanog čovjeka pa zapovjednik zrakoplovstva, general-pukovnik Zvonko Jurjević, koji je naslijedio Tusa (još jedan Hrvat, ali unitarističko-boljševički), šalje u Hrvatsku pukovnika Slobodana Rakočevića. Naložio mu je da osnuje posebni, tajni KOG (Kontraobavještajnu grupu KOS-a) koji će se smjestiti u ispražnjene prostorije IMEX-banke u Jurišićevoj ulici. Zašto baš ondje? Zato što je u međuvremenu u Zagrebu nastala još jedna vojno-obavještajna operativa, kojom upravlja pukovnik Dragutin Francišković, unutar vojnog ureda Hrvatske vlade koju je HDZ naslijedio preuzevši Sabor na Markovu trgu. Ondje je bila komanda Teritorijalne obrane, oko trideset oficira koji ne spadaju pod Kadijevića i Savezni sekretarijat za narodnu obranu (SSNO), nego pod Republički sekretarijat, što znači da im je šef postao Stipe Mesić kad je formirao prvu hrvatsku vladu. Već u kolovozu zamijenio ga je Manolić jer je Stipe otišao u Beograd - a resor obrane Đoli i Tuđman povjerili su generalu Martinu Špegelju, ranijem zapovjedniku 5. armije, kojega su posudili od Račana iz SDP-a. Špegelj je odmah pristupio izradi mobilizacijskih planova s idejom da zauzme kasarne, uzme oružje, posmiče po kućama oficire koji se odupru te sa 40% naoružanja JNA koje se nalazilo u Hrvatskoj i Sloveniji formira kredibilnu vojnu silu. Planovi su se izrađivali u uobičajenom opsegu (na tisuće stranica) i zatim, po dijelovima, faksom slali nižim komandama TO na terenu. Zato je Rakočević zauzeo one prostorije preko puta Glavne pošte u Jurišićevoj - prispojio je telefonske parice pa su njegovim operativcima u duplikatu izlazili Špegeljevi dokumenti, dok su telefoni zvonili u isti čas kao i na Markovu trgu. Tako da je KOG bio dobro obaviješten o svemu što se događa.
S druge strane, Rakočevićevi ljudi zavrbovali su nekolicinu članova Perkovićeva kolegija na Zrinjevcu 7 (ondje je sad Ministarstvo vanjskih poslova u kojem sjedi Miro Kovač, koji sada traži da Srbija, namjerava li ući u Europsku uniju, prvo morati procesuirati vrh JNA i otkriti tko je raketirao Banske dvore). To je čuvena grupa “Labrador”, koju je provalio i hiperbolizirao Slobodni tjednik, ST, jer im je “robu” naravno dao neki napućen operativac. Lako je moguće da je “labradorcima” dobri Perković pripisao i nekoliko ljudi koji su mu smetali po drugim osnovama - ali svi su uhićeni i razmijenjeni u Krajini, skupa s Arkanom i Hadžićem.
JUHA S TJESTENINOM Razmjenu je obavio Boljkovac, koji je u međuvremenu od Perkovića preuzeo SDB, po novome SZUP, dok je Josip otišao na Markov trg i ondje osnovao SIS, vojnu obavještajnu službu te zaratio (preko novina) s Dragom Franciskovićem. Manolić u Bakarićevoj vili drži “krovni” UNS, a Franjin sin Miroslav dobit će pak svoju igračku, HIS. U onoj alphabet-soup, juhi s tjesteninom u obliku slova što se servirala na Pantovčaku, svatko je sebi mogao nanizati jedan akronim i negdje u kakvom budžaku otvoriti svoju službicu - literarno, to je kombinacija Le Carrea, Iljfa i Petrova.
Prve akcije neprijateljske operative organiziraju ona dvojica vojnih obavještajaca. Podmetnuli su bombu na židovskom groblju na Mirogoju kako bi kompromitirali režim (tada još nije bilo internet portala). Poslije toga morali su pobjeći u Beograd, gdje su u Zemunu uspostavili službu za parapsihološko izviđanje i djelovanje uz pomoć telekinetički i drukčije obdarene glumice Milje Vujanović.
Kad se sve zbroji i oduzme, ispada da su u velikom obavještajnom ratu koji se vodio na zagrebačkim ulicama najvažniju ulogu igrali razni zrakoplovci, a zatim su oni postali još važniji kad je u rujnu 1991. Tuđman naposljetku pozvao Tusa da na Tuškancu, u policijskoj akademiji, formira stožer Hrvatske vojske, u koji su također pretežno ušli piloti, pripadnici njegova roda, domoljubni “plavci”.
Dobro informirani o političkim zbivanjima i kretanjima svih važnijih ljudi u Zagrebu, u Zemunu, u Komandi vazduhoplovstva, odlučuju poduzeti energičnu akciju i riješiti se svih tih Hrvata koji rukovode saveznom državom. Zanimljivo, komandu je hijerarhijski mogao dati samo Hrvat, general Jurjević, ali o tome su sigurno bili obaviješteni i načelnik Generalštaba Kadijević te sam Sloba, koji je penetrirao sve armijske ustanove preko svog glavnog obavještajca Jovice Stanišića, šefa Državne bezbednosti Srbije. Pritom se mogao mirno praviti da ga se ne tiču ti obračuni između raznih hrvatskih “vazduhoplovaca” pomiješanih lojalnosti.
KRILO ZGRADE Iz Zemuna zapovijed stiže u Željavu, divovsku podzemnu bazu s pukom nadzvučnih lovaca MiG-21, gdje zapovijeda general Ljubomir Bajić, komandant 5. aviokorpusa JRV. On je jedan brutalni oficir, teški rusofil i svađalica, koji bi uvijek zaboravio ključ od haustora pa pijan uznemiravao sve stanare u zgradi u kojoj smo zajedno stanovali u Vukovarskoj (tada Ulici proleterskih brigada 52) u Zagrebu. Čim je započeo “demokratski rasplet”, otišao je iz Hrvatske, prešao u Bihać te avione počeo naoružavati klaster-bombama. Dva super-galeba poslao je na atentatorski zadatak - jedan avion bacio je bombe na Banske dvore (pale su u unutrašnje dvorište i razvalile cijelo krilo zgrade), a drugi je raketama gađao evakuacijski put koji vodi kroz podzemni tunel do restorana “Dubravkina puta” u tuškanačkom parku (Sofijin put). Restoran je izgorio, a poginuo je čuvar, Bosanac - oni uvijek imaju tendenciju da prvi postradaju u našim građanskim i ostalim ratovima.
Bombardiranje Banskih dvora bilo je zločinački pothvat, čista pobunjenička akcija protiv države koju su ti jugoboljševici jedinu priznavali pa bi nalogodavce nesumnjivo trebalo izvesti na sud kao veleizdajnike, ako postoji neka zemlja koja svojata naslijeđe bivše, propale države. U suprotnom, to sve ide u likvidacijsku stečajnu masu bankrotiranog režima… Rakočević je morao pobjeći u Beograd, a “labradorci” i KOG su razjureni, no tek ih je čekala prava nevolja. Šef jugoslavenske vojne službe postao je Miloševićev čovjek, general Aleksandar Vasiljević. Sloba mu je naredio da na sud izvede Rakočevića i parapsihološke nindže iz Zemuna. Rakočević je izbačen iz vojske, osuđen na zatvor i novčano oglobljen, a ona dva glupana izručena su Tuđmanu, u Hrvatsku, gdje im se sudilo, pa su malo gulili u zatvoru dok ih nije prošla volja za obavještajne ujdurme. Poslije rata preselili su se u Banju Luku.