Pravo na ispravak i odgovor na objavljeni tekst jedno je od temeljnih pravila kojih se u novinarstvu valja držati. Čak i onda kad ispravak ne sadrži elemente koje ta vrsta teksta mora zadovoljiti da bi zavrijedila objavu.
Reagiranje koje je Jutarnjem uputio predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović na tekst objavljen u subotnjem broju pod naslovom “Svi detalji slučaja doktorata predsjednika Ustavnog suda”, međutim, zaslužuje odgovor. I to iz dva razloga: zbog činjenice da ga nije poslao sam, već preko odvjetnika te paušalnih i ni s čim argumentiranih tvrdnji da je tekst “prepun neistina, konstrukcija i insinuacija” te da je “njegova pozadina isključivo politička, vezana za donošenje Obiteljskog zakona...”.
Ispravak na tekst, predsjednik Ustavnog suda uputio je preko odvjetničkog društva Šeparović, Špehar i Gavranović. Riječ je o odvjetničkom društvu koje je 2005. utemeljio sam Šeparović, da bi njegovo vođenje nakon izbora u Ustavni sud, u travnju 2009., prepustio supruzi i odvjetničkim partnerima. Riječ je o istom društvu koje je nedavno, nakon što smo Šeparoviću uputili pitanja vezana uz njegov doktorski rad, zatražilo hitnu sudsku zabranu prodaje distribucije knjige Vjekoslava Miličića u kojoj se Šeparovićev doktorat navodi kao jedan od primjera plagijata.
Prijetnja tužbom
Višegodišnje novinarsko iskustvo uči me da kad netko na tekst reagira preko odvjetnika, onda tu nije riječ samo o pukom ispravku. “Zveckanje” odvjetnicima uvijek nosi važnu, premda neizgovorenu poruku upućenu novinaru i redakciji - pazite što radite, tužit ću vas. Iskušani je to recept odvraćanja od kopanja po neugodnim temama. Ispravak upućen Jutarnjem kao i zahtjev za hitnom sudskom zabranom Miličićeve knjige te kazneni progon tog profesora kojeg je Šeparović istodobno pokrenuo, poruka su ne samo Jutarnjem već i drugim medijima kojima bi mogla pasti na pamet uvrnuta ideja da se pozabave temom Šeparovićeva rada. A poruka glasi - sve ću vas tužiti. Biti tužen, pri tom još od predsjednika Ustavnog suda i nije neka privlačna perspektiva.
A sad o “neistinama, konstrukcijama i insinuacijama” koje mi predsjednik Ustavnog suda spočitava. Tvrdi da sam tendenciozno izostavljala fusnote iz njegova doktorata. Nisam fusnote nažalost izostavila ja, već on. Ilustrirali smo to i preslikom nekoliko stranica njegova rada, kao i onoga iz kojeg je tekst preuzet. Nisu to jedine takve stranice na kojima je potpuno nejasno koji dio teksta je njegov, a koji doslovno preuzet od drugog autora. Na nekoliko mjesta u ispravku Šeparović & odvjetnici pozivaju se na autoritet mentorice, prof. Dubravke Hrabar, iako njezin znanstveni autoritet nigdje u tekstu ne dovodim u pitanje, već u cijelosti prenosim odgovore koje mi je dala.
Paušalne tvrdnje
Tvrdnja Šeparovića & odvjetnika da tekst ima “pozadinu” te da je ona “isključivo politička, vezana za donošenje Obiteljskog zakona” do te je mjere paušalna i ni s čim argumentirana da se na nju izlišno i osvrtati.
Ispravak koji su uputili vrvi epitetima poput onoga da sam članak pisala “perfidnije” i od samog profesora Miličića (?!), “zlonamjerno”, “tendenciozno”, “neprofesionalno”, da je tekst “napad” čiji je cilj “isključivo naškoditi časti i ugledu” i slično. U tekstu u kojem se bavim disertacijom Miroslava Šeparovića sličnih epiteta nema pa mi je teško dokučiti zbog čega su se predsjednik Ustavnog suda i njegovi odvjetnici odlučili obilato posegnuti za izrazima sračunatim na moju osobnu diskvalifikaciju.
I da... Predsjednik Ustavnog suda tvrdi da njegov odgovor nisam prenijela u cijelosti. Prenijela sam njegov stav da je ispravno citirao i da je postupao po napucima mentorice. Kao i kritiku na račun profesora Miličića. Ne mogu se domisliti što li sam to izostavila. Osim ako predsjednik Ustavnog suda ne misli na onaj dio našeg telefonskog razgovora u kojem je profesora Vjekoslava Miličića i knjigu mu obasuo nizom nelijepih epiteta koje sam svjesno i namjerno izostavila. Smatrala sam da time štitim časnu funkciju predsjednika Ustavnog suda. I higijenu javnog komuniciranja.