Od završetka rata prošle su pune 22 godine, ušli smo u debelu punoljetnost mira, neovisnosti i činjenice da Jugoslavija više ne postoji, ali Hrvatska i Srbija još uvijek nastoje održati atmosferu napetosti, uzajamne ugroženosti i destrukcije. Obje sadašnje političke elite, i hrvatska i srpska, nadopunjuju se u održavanju destabilizacije i napetosti, koja je sve više trivijalna, banalna i naprosto bizarno predvidiva, dosadna i nezrela.
No, sadu su naprosto došli do faze nadmudrivanja oko "istine o ratu" te pravog spomeničkog rata na onoj najprimitivnijoj razini - tuk na utuk, poput svađe kumica na placu zbog nakrivljenih štandova koje dijele već desetljećima. No, elitama Hrvatske (Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar Kitarović) i Srbije (Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i Aleksandar Vulin) ne odgovara nikakvo stabiliziranje odnosa jer "dobrosusjedske" napetosti te "zli Hrvati", odnosno "zli Srbi", uvijek su dobar argument za unutarnje potrebe kako bi se nešto puno važnije skrenulo ili skrilo pod tepih.
Srbija i Hrvatska naprosto ne mogu jedna bez druge. A normalizaciju odnosa ne žele ni jedni ni drugi jer je u ovako provincijalnom neprijateljstvu puno lakše funkcionirati, a "dominirajuće" radikalno desna populacija, koja je predstavljena u strukturama obiju vlasti, zadovoljno prede nakon svake postavljene (možda i unaprijed dogovorene) "kajle" najdražem neprijatelju.
Sada je, pak, otkazan posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj zbog najnovijih napetosti, koje su isisane iz prsta jer nisu, zapravo, ništa novo, nego traju cijelu vječnost. Vučićev pouzdanik zadužen za “čačkanje Hrvatske” Aleksandar Vulin Domovinski rat nazvao je građanskim (što je on neosporno u jednom dijelu i bio, jer su pobunjeni Srbi iz Knina bili i ostali hrvatski državljani, ali to je najveća crvena krpa za sadašnji desni hrvatski domoljubni narativ), zbog toga što je Hrvatska u svoj zakon o braniteljima uvrstila i “velikosrpsku agresiju”, a onda se na to nadoštukalo i podizanje spomenika “srpskom heroju” majoru Milanu Tepiću ("oličenju srpskog morala", kako kaže Ivica Dačić), koji je (tako barem kaže novostvoreni mit) raznio sebe i skladište oružja kod Bjelovara, ubivši pritom 11 hrvatskih gardista kako im sadržaj skladišta ne bi pao u ruke. Bilo je to prije punih 26 godina.
Zašto baš sada?
Toliko godina je trebalo da se u Srbiji prisjete njegova "podviga". Zašto baš sada? Pa, zato! Istodobno kod nas već godinu dana stoji spomenik Miri Barešiću koji je, također pod ne sasvim jasnim okolnostima, ubio u Stockholmu tadašnjeg jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića. Crna Gora (Rolović je bio Crnogorac i jedan od vodećih ljudi antifašističkog pokreta tijekom Drugog svjetskog rata u toj zemlji) čak je dva puta Hrvatskoj slala prosvjednu notu zbog toga, a Hrvatska se pravi mutava, nemajući hrabrosti uhvatiti se s tim u koštac, kad već nije ni s puno “čišćom” situacijom oko ploče s natpisom “Za dom spremni” ne samo u Jasenovcu, nego i po ostatku Hrvatske. Usput recimo da su crnogorske vlasti promptno reagirale na hrvatsku notu oko spomenika Puniši Račiću, atentatoru na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike (Pavle Radić, Đuro Basariček, Ivan Pernar, Ivan Granđa) u starojugoslavenskoj skupštini, te ga uklonile. Hrvatska Vlada Podgorici čak nije ni odgovorila u strahu od marginalnih skupina koje Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović određuju ponašanje prema povijesti, Srbiji (hrvatske blokade srbijanskog puta u EU četo nemaju veze sa suštinom primjedaba, a samo zato da se umile najradikalnijim skupinama koje izdajom smatraju ako se to ne napravi, ma koliko to bilo neracionalno, pa i kontrapoduktivno) i društveno-kulturološkim dosezima i vrijednostima.
- Odnosi između Srbije i Hrvatske nisu ništa lošiji početkom listopada 2017. nego što je to bilo prije - kaže povjesničar Tvrtko Jakovina. - Ako predsjedniku Vučiću tijekom rujna 2017. nije smetao spomenik teroristu Barešiću ili ploča s pozdravom ZDS da u Hrvatsku dođe, ne mislim ni da je hrvatska reakcija na spomenik majoru Tepiću bila razlogom da se posjet odgodi. Konačno, čini mi se da je Zagrebu više trebao smetati odnos prema Šljivančaninu, Mladiću, Adžiću ili Draži Mihailoviću (mada za ovog posljednjeg nisam siguran da nekima na hrvatskoj desnici nije draga njegova rehabilitacija) od spomenika nekom oficiru JNA, jer tu se nije dogodilo baš ništa posebno novo. Kada ničega od navedenog ne bi bilo, naši odnosi i dalje ne bi bili dobri jer su loši zbog daleko supstancijalnijih razloga od povijesnih dvojbi i prijepora - ističe Jakovina.
Dakle, u situaciji kada se na mala vrata događa puzajuća rehabilitacija NDH (preko toga da je Za dom spremni bio HOS-ov pozdrav tijekom Domovinskog rata), podižu spomenici atentatorima, kada se žele zanemariti, opravdati ili minimizirati ustaški zločini prema Srbima (čak do mjere da je žrtva sama kriva) te se smatra da je sve što se dogodilo Srbima u Domovinskom ratu zasluženo, Hrvatska se uznemirila zbog spomenika suludom i “stravičnom” činu Milana Tepića (da je stvar bila obratna, neki naš Tepić bio bi naš heroj), a s druge strane u Srbiji koja se ne odriče Miloševićevih ratnih pohoda današnji politički čelnici bili su važni kotačići u tom ratnom mehanizmu i ne pokušavaju ni pristupiti raspravi o evidentnoj najvećoj odgovornosti Srbije za ratove u bivšoj Jugoslaviji, pa je njihov odnos prema Tepiću shvatljiv. On njih opravdava. Nadalje, i u Srbiji je na djelu revizija povijesti. Rehabilitiran je Draža Mihailović, vođa kolaboracionističkog pokreta odgovornog za genocid nad Bošnjacima u istočnoj Bosni, čije su jedinice počinile zločine nad Hrvatima, ali i velikom broju Srba. U Srbiji već ima desetak spomenika. Trenutno traje proces rehabilitacije Milana Nedića, vođe marionetske pronacističke Srbije. Isto tako, cijeli rat u Hrvatskoj svode samo na zadnji dan Oluje, ne želeći ni pokušati vidjeti što se događalo godinama ranije.
Vučić poziva Hrvatsku da "uđe u srpske cipele", ali "hrvatske cipele" unaprijed mu rade kurje oko. Kako s pozicije ploča Za dom spremni i nepriznavanja bilo kakvog srpskog stradavanja u Hrvatskoj te pozicije rehabilitacije Slobodana Miloševića, zamenarivanja zločina u Domovinskom ratu, uopće netko ima obraza docirati drugoj strani?
Da sumiramo, patetično je kada jedni druge, s takvom bagažom na leđima, prozivaju za ustašluk ili četništvo. Nemaju pravo ni jedni ni drugi. Jakovina kaže kako i Zagreb i Beograd vode takvu politiku koja ne olakšava mirno i argumentirano razrješavanje situacije kakva je spomenik Tepiću ili ploča u Jasenovcu. Upravo iz te perspektive analizira i “dolaske” Aleksandra Vulina u Hrvatsku. - Srbija sa svakim slanjem ministra Vulina u Hrvatsku namjerno izaziva sukob; on ne mora ništa ni reći. On sam je poruka. Svaki put kada ga se nekamo pošalje kao izaslanika, zapravo poručujete - želimo da nam odnosi ostanu napeti, jer to je u interesu vlasti.
Drama, a ne razgovor
Prema Jakovini, od Vulina raditi “zaštitnika Srba” je kontraproduktivno te se opet Srbi u Hrvatskoj koriste za ucjene i pritiske bez želje da se njihov položaj u suštini poboljša, jer očito objema strana takav odgovara. - Povijesni revizionizam i osjetljivost na prošlost, licitiranje s građanskim ratovima, spomenicima i interpretacijama 1941. ili 1918., lupetanje političara o prošlosti, od Željezne zavjese, ZDS, jesu najlakši i najbolji način da nikome ništa ne objašnjavate, da s jednim člankom ili govorom pokvarite odnose i usporite pomirenje i razgovor. U društvima natopljenima nacionalizmom, mitomanijom i bez razvijenih kritičkih mehanizama i alata, što je posljedica lošeg obrazovanja, jasno je da nam se događaju ovakve drame. Nema političke volje za rješenjem sporova - rješenja sporova neće ni biti. To je dobro za vladajuću elitu, a loše za društva koja te elite vode - zaključuje Jakovina.
Situacija je da se obje "elite" podhranjuju, stvarajući od Balkana poziciju vječnog nereda. Obje vlade "ušančile" su se tako da ne ostavljaju puno manevarskog prostora za rehabilitaciju odnosa, ali ostaje prostora za rehabilitaciju i spomenike povijesnim smutljivcima i nema želje da se konačno smiri ova nabrijana regija.