VUKOVAR - Baš sam neki dan razmišljala o tome koji je moto moga rada u školi. Sjela sam i zapisala: U kušalicu ulijem znanje, volju i osmijeh. Tijekom sata prikupim učenička zrnca mladosti, želje i povjerenja. Dobro protresem i ponesem na sljedeći sat. Moja kušalica je sve veća, i sve punija. Ali mjesta još ima - kaže Lilijana Radobuljac, 41-godišnja profesorica hrvatskoga jezika i književnosti u Tehničkoj školi Nikole Tesle u Vukovaru.
Iza nje je 17 godina rada u prosvjeti. Iako slovi kao vrlo stroga profesorica (u svakoj generaciji, kaže, ima najviše pet odlikaša iz hrvatskog), njezine satove učenici očekuju s nestrpljenjem.
- Naša vam je Lily super. Iz njezinih razreda odzvanja zdravi smijeh - napisali su na forumu njezini bivši učenici.
Ispisala se iz sindikata
U grad na Dunavu Lilijana Radobuljac došla je iz Vinkovaca i odmah zadobila povjerenje i srpskih i hrvatskih učenika. Čak je četvero njezinih učenika iz razreda na srpskome jeziku, sa sastavcima na hrvatskom, odnijelo pobjedu na županijskom Lidranu. Razgovarali smo u povodu svjetskog Dana učitelja.
- Ne volim kada se o učiteljima i profesorima govori samo kroz plaću. Zato sam se i ispisala iz sindikata. Od vremena kada se učiteljima nosio pijetao mnogo se promijenilo. Učitelj više nije najvažniji u selu i onaj tko je odlučio raditi taj posao mora znati da neće dobiti plaću akademika - kaže profesorica. - Mi dobijemo 20, 30 mladih ljudi koje treba oblikovati. To je i velika moć. Onaj tko uđe u razred mora znati da radi s djecom koja su, baš kao i mi, nekada neraspoložena, ljutita, pospana i gladna. Tko to ne može, neka se zahvali - kaže profesorica Radobuljac.
Često je pitaju što se u školi promijenilo u posljednjih 15 godina. - Malo toga. Jedina je razlika u tome što su djeca danas slobodnija u izrazu. Ne mislim pritom da su nepristojna, već imaju više izvora znanja, što je veliki plus - odgovara Radobuljac.
Nema darovanih ocjena
Učenicima na početku školske godine uvijek postavi pravila: poslije nje nitko ne može ući u razred, a prije nje izaći iz učionice. Uvijek je učenici moraju pozdraviti s dobar dan, dobro jutro i doviđenja. Nema ćao i bok. Nema ni darovanja ocjena. No, zato svi učenici imaju njezin broj mobitela.
- Uvijek ću stati u njihovu zaštitu. Na nastavničkom vijeću zezaju me da izgledam kao predstavnik učenika - smije se ta predana profesorica koja je prije 14 godina pobijedila rak. Ne misli da su prosvjetari malo cijenjeni u društvu. Ona, kaže, svuda s ponosom ističe da je profesorica.
Pet najljepših trenutaka karijere
1. Bila sam u Rijeci na kemoterapiji. U pet popodne zvali su me učenici. Stigli su autobusima iz Poreča. Njih 75 ispred kazališta drže transparent “Lila, volimo te”, pjevaju Cesaricu. Trče prema meni, ljube me.
2. Povratak u razred nakon bolesti. Sve sam te emocije pretočila u knjigu. Na promociju su došli svi moji učenici i njihovi roditelji. Bila je to prva knjiga u povijesti Poreča koja je zbog velike posjećenosti promovirana u Kazalištu.
3. Povratak u Slavoniju, među ljude i djecu kojima pripadam. Zadnjih 9 godina radim u tehničkoj školi. Strukovnjaci su dobra i vrijedna djeca. Tri su moje učenice upisale studij književnosti. To mi je najveća satisfakcija.
4. Promocija u zvanje profesora mentora. Iako znači povišicu od samo 250 kuna, to je najbolja potvrda moga dosadašnjeg rada. Kad sam izabrala rad u prosvjeti, znala sam da neću puno zaraditi.
5. Razred kojem sam bila razrednica od 2001. do 2005. Bili su po svemu posebni. Svi su ih voljeli. Moj je bivši ravnatelj znao reći kako se vrijeme u školi mjeri prije i poslije mog razreda. To je i meni bilo veliko priznanje.