Vi ste naš anđeo - prvo je što je slovački turist Ladislav Osz kazao Marku Orliću koji je sa svog žutog gumenjaka skočio na njegovu 6,5 metara plastičnu brodicu kako bi mu pomoću kablova upalio motor. Slovaku se ispraznio akumulator pa je ostao plutati u puntarskom zaljevu nedaleko od otočića Košljun na kojem se nalazi franjevački samostan.
Za Orlića, voditelja službe Sea Help za Hrvatsku, bila je to sasvim rutinska intervencija, ali ne i prvi put da ga nautičari - čije se plovilo zbog kvara zaustavi ili zapadne u neke druge nevolje - nazovu anđelom poput ovog umirovljenog liječnika iz Košica koji godinama ljetuje na Krku pa je već i solidno progovorio hrvatski, a svoj je brodić nazvao po supruzi Gabrielli, umirovljenoj doktorici filozofije koja se nije ni malo naživcirala nego se nastavila sunčati. Njezin muž otkriva da je u šest godina koliko imaju brod ovo tek drugi put da ga nisu mogli upaliti, ali dobro znaju da u slučaju bilo kakvog kvara ili nepredviđene situaciju samo trebaju nazvati broj Sea Help službe 091 9112112 i da će im netko pomoći. Gliserom s dva motora koji zajedno imaju 300 konja Orliću je od Punta do Košljuna trebalo tek nekoliko minuta, a po opisu je brzo prepoznao plovilo s kojeg je stigao poziv. Objašnjava kako se turistima akumulatori na brodicama sve češće prazne jer imaju sve više raznih gadgeta koje pune i tako troše struju.
Nekoliko minuta prije na mnogo ozbiljniju intervenciju iz Punta je prema Trsteniku, otoku koji se smjestio između Krka i Lošinja, isplovio veći gumenjak na kojem su bili kapetan Marin Žic i član posade Matej Balukčić. Tamo se pokvario brod i vjerojatno će ga trebati dotegliti u Punat na popravak. Usput će stati i kod otočića Plavnik i nautičaru isporučiti ulje za motor kojeg mu je ponestalo.
Naporni dani
“Recite mi gdje se točno nalazite”, ispituje turista Nina Mrakovčić u pozivnom centru Sea Help službe u Puntu koja pokriva cijeli Jadran - Hrvatsku, Sloveniju, Crnu Goru i Italiju. Čovjek koji je pozvao pomoć govori joj da misli kako mu je na motornom brodu tipa Sessa 40 pukla cijev za dovod goriva. Nina, po struci magistrica logistike koja tamo radi zadnje četiri godine, kaže da ima jako napornih dana, poput prošle subote kada je u 8 sati primila čak 130 poziva. Mora dobro govoriti njemački jer je najviše pozivatelja iz njemačkog govornog područja - Nijemaca i Austrijanaca - a već je podosta i naučila o brodskim motorima jer mora znati procijeniti koliko je pojedina situacija hitna i o kojem je točno kvaru riječ. Komunicira ona i na engleskom i talijanskom, a kada joj ni ti jezici ne pomažu, preusmjerava poziv kolegi Petru Zajičeku koji zna i mađarski i poljski i francuski.
“Ljudi koji nas zovu su većinom pristojni, ali ima i onih koji ne shvaćaju da do njih ne stižemo helikopterom niti raketom nego da će morati pričekati u prosjeku 45 minuta”, kaže Nina. A u špici sezone svi rade sve, pa i voditelj službe Marko Orlić (34) uskače u gumenjak, pali motore i kreće u akciju spašavanja plovila koja su se nasukala, pokvarila, sudarila, pa i potopila. Sea Help je privatna tvrtka koja se bavi spašavanjem imovine na moru dok je spašavanje života u nadležnosti državnih službi poput policije, pomorske policije, lučke kapetanije, Centra za traganje i spašavanje, Gorske službe spašavanja, Hitne pomoći... No, često se jedno od drugoga ne može odvojiti pa jedni drugima uskaču, daju najviše od sebe da koliko je moguće ublaže posljedice pomorskih nesreća kojih je na hrvatskom Jadranu iz godine u godine sve više, što je sasvim logično s obzirom da je u stalnom porastu i broj plovila na kojima se ljudi kreću plavim prostranstvima.
Jedinstvena tvrtka
Markov je otac Nikola mirovinu dočekao kao šef kalafata u puntarskom brodogradilištu i imali su dvije drvene barke pa je on još kao dječak od 6 godina prvi put vozio jednu od njih koju naziva kaić, s jako mekim ć. I on je kao mladić neko vrijeme radio u brodogradilištu na održavanju brodova da bi jednog ljeta u marini upoznao Austrijanca po imenu Wolfgang Dauser i s njim 2004. dogovorio pokretanje Sea Helpa čije je sjedište u austrijskom mjestu Eben See gdje živi direktor i vlasnik. No posao se vodi iz Punta gdje je 2005. zaživjela prva tvrtka za pomoć na moru u Hrvatskoj, tada jedinstvena u cijeloj Europi, koja je nakon toga otvorila i svoje podružnice u Njemačkoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Italiji i Sloveniji. Do tada se, kaže Orlić, pomoć nautičarima svodila na improvizaciju, odnosno snalaženje na raznorazne načine. Kupili su šest osammetarskih servisnih plovila - gumenjaka njemačke marke Rib Line i zaposlili desetak ljudi dok ih danas radi dvostruko više u sedam hrvatskih baza smještenih u Puli, Puntu, Malom Lošinju, Zadru, Tribunju, Šolti i Orebiću. Sveukupno u cijeloj Europi imaju više od 30 baza. Kada se u bilo kojoj zemlji otvara neka nova, budući djelatnici, kaže Orlić, dolaze na obuku u Punat. U svakoj bazi je barem jedno plovilo s dvočlanom posadom obučenom za pružanje komercijalne pomoći na moru. Ponosan je na pet nominacija i posebno priznanje za hrabrost na moru Plavu vrpcu Vjesnika kao i na posebno priznanje za unapređenje sigurnosti na moru koje im je dodijelilo Ministarstvo pomorstva.
Godišnje, otkriva, imaju oko 700 intervencija od čega više od tri četvrtine u ljetnim mjesecima - od sredine lipnja do sredine rujna. Vrlo slično kao autoklub imaju svoje članove, najviše iz Njemačke, Austrije, Češke, Slovačke i Italije. Oni su vlasnici brodica, jedrilica i jahti koje drže na Jadranu i ovisno o dužini plovila plaćaju godišnju članarinu od 90 do 300 eura, koja uključuje do tri intervencije, a uglavnom je riječ o tegljenju, lakšem odsukavanju, paljenu motora pomoću kablova, vađenju sidra iz mora te dostavi goriva, ulja, raznih rezervnih dijelova... Mnogi zovu kako bi dobili neku informaciju, a često im samo treba savjet kako da si sami pomognu u slučaju nekog manjeg kvara ili nezgode. No ima i vrlo delikatnih situacija poput one koja se ovaj ponedjeljak dogodila na Molatu u zadarskom arhipelagu.
Osiguranje se isplati
“Nijemac od 78 godina je umro na brodu nakon što mu je pozlilo. Njegova supruga je bila u potpunom šoku, no ljudi sa susjednog broda su vidjeli da imaju našu žutu zastavicu i nazvali su nas, a mi smo odmah obavijestili Centar za traganje i spašavanje koji je pozvao pomorsku policiju i mrtvozornika koji su preuzeli tijelo pokojnika i ženu odvezli u Zadar na policiju. Mi smo brod doteglili do marine na Ugljanu gdje imaju vez, a nakon što je žena dala izjavu na policiji i nju smo prebacili do marine. Bila je u očajnom stanju i nikako se nije mirila s muževom smrću”, priča Orlić i dodaje kako njihov manji gumenjak dugačak 8 metara može tegliti višestruko veći brod od 20 metara dužine i 60 tona težine, dok veći 10-metarski gumenjak s dva motora od po 300 konja bez problema vuče i jahte dužine 35 metara koje znaju biti i teže od 100 tona. Imaju oko 10.000 članova što je, ističe, i dalje jako mali postotak od ukupnog broja plovila na hrvatskom moru, no ipak sve više nautičara dolazi do zaključka da se više isplati preko osiguravajućeg društva platiti njihovu uslugu, odnosno članarinu od 200-tinjak eura jer će, ako je nemaju, višestruko skuplje platiti intervenciju. Za lakšu usporedbu - članovi HAK-a ili neke druge službe pomoći na cestu za stotinjak kuna godišnje imaju pravo na besplatno šlepanje koje bi ih, da nisu članovi, koštalo nekoliko tisuća kuna. Polovica intervencija nisu članovi Sea Helpa nego samo imaju njihov broj i takvi, priznaje Orlić, kada plate uslugu po komercijalnoj cijeni, obično negoduju kako je skupo.
“Mi našeg korisnika teglimo do servisa u kojem će mu biti otklonjen kvar. Nije poanta da ga doteglimo do najbližeg kopna nego do majstora. Oko pet posto svih poziva su nautičari koji su na moru ostali bez goriva. Prije nekoliko dana nas je zvao Talijan s 28-metarske jahte koja je u Istri 10-ak milja od obale ostala bez goriva i tražio da mu dopremimo 2000 litara goriva. Kazao sam mu da mi nismo benzinska postaja, ali ga možemo dotegliti do najbliže, što smo i učinili. Mi bismo mu mogli dopremiti do sto litara što takvoj jahti čiji je spremnik oko 7000 litara nije gotovo ništa. Ponekad naši ljudi moraju zaroniti kada treba otpetljati konop koji se zapleo u propeler broda. A ima i malo bizarnih situacija, poput nedavne kada nas je zvala čarter kompanija da su se njihovi gosti Česi nasukali na Žirju. Nisu se dobro usidrili pa ih je preko noći vjetar odnio s jednog otoka na drugi. No, društvo na brodu je bilo prilično alkoholizirano i nije dopuštalo našim ljudima da dođu na njihov brod i odsuču ga jer tvrde da po pomorskom zakonu onaj tko odsuče brod postaje njegov vlasnik. To, naravno, nije točno. Pozvali smo pomorsku policiju koja je društvo s broda odvezla u Šibenik u postaju na triježnjenje, a mi smo odsukali brod i doteglili ga do marine”, govori Orlić i otkriva kako se među korisnicima njihovih usluga već nakupilo podosta svjetski poznatih sportaša i glumaca, ali i hrvatskih političara. Njihova imena ne smije otkrivati.
Opasna bonaca
“Većinom su ljudi jako ljubazni i zahvalni što im pomažemo, no ima i onih koji precjenjuju svoje nautičke sposobnosti, a zapravo nemaju pojma. Mnogi paničare i preuveličavaju problem jer misle da ćemo im tako brže doći u pomoć. Upravo ljudsko neznanje je jedan o glavnih uzročnika problema na moru. U Hrvatskoj su pravila oko upravljanja plovilima dosta stroga dok recimo u Italiji za vožnju brodice dužine manje od 30 metara uopće nije potrebna dozvola. Zabluda je da najviše posla imamo kada je loše vrijeme. Baš suprotno, kada je bonaca i sunce najviše radimo jer tada ljudi najviše plove. Naravno da uvijek ima i onih koji vremensku prognozu ne shvate ozbiljno pa se na more otisnu po jakom vjetru i nasuču se. Većina vlasnika plovila na Jadranu su ljudi stariji od 60 godina, a iz godine u godinu se broj naših intervencija povećava za 10-ak posto”, govori Orlić uvjeren kako će s obzirom na porast turizma u Hrvatskoj posla u narednim godinama imati sve više. A otkriva i kako nikada nije bilo toliko potonuća kao ove godine. Prošli je tjedan tako u Zadarskom kanalu između Kukljice i Sukošana 11 metara dugačak motorni brod, kojim je upravljao talijanski državljanin, u velikoj brzini naletio na jedrilici na kojoj su bili Nijemci. Sva je sreća da nitko nije poginuo, no bilo je ozlijeđenih. Jedrilica je odmah potonula, a talijanskom je gliseru na površini ostao samo pramac te su ga izvukli uz pomoć posebnih balona i doteglili do marine. I jedrilicu su uspjeli izvući s dubine od 30 metara pri čemu su koristili raznu sofisticiranu opremu i ronioce. Akcija spašavanja je trajala cijeli dan, oko 15 sati.
S obzirom na veliki broj nautičara na hrvatskom Jadranu kojim u ljetnoj sezoni prođe oko 120.000 plovila, pomorskih nesreća, zaključuje Orlić, zapravo i nema mnogo. Ponekad u suradnji s Centrom za traganje i spašavanje Sea Help na obalu prevozi i ozlijeđene u pomorskim nesrećama ili do njih prevoze ekipu hitne pomoći. Prije nekoliko tjedana je na Slovaka koji se kupao kod Malog Lošinja brodicom naletio njegov sunarodnjak i teško ga ozlijedio i pobjegao. No imao je sreće u nesreći - u blizini se našla jedrilica na kojoj je jedna žena bila liječnica i ona mu je zaustavila krvarenje, a onda je kraj njih sasvim slučajno prošao Sea Helpov gumenjak koji je s Malog Lošinja žurio na intervenciju na Susku i koji se odmah zaustavio kako bi unesrećenog ukrcao i maksimalnom brzinom od 80 kilometara na sat ga prebacio u malološinjsku luku gdje je već čekala medicinska ekipa koja mu je sanirala ozljedu da bi vojnim helikopterom bio prevezen u bolnicu u Rijeku.
Ronio po vjetru
Na otoku Tijat kod Vodica ekipa Sea Helpa je pronašla hrvatskog državljanina iznemoglog na stijeni sa slomljenom nogom. Ronio je po jakom vjetru, smočio mu se mobitel, no nekako se javio ženi koja je zatražila pomoć od lučke kapetanije koja nije točno znala o čemu se radi. Pretpostavili su da se nasukao pa su nazvali Sea Help čiji je djelatnik ugledavši unesrećenog na stijeni skočio u more i po valovima visokima dva metra ga dovukao do svoga broda. Njegov brod pak nikada nije pronađen. Vjerojatno ga je vjetar negdje prevrnuo pa se potopio. A Orlić otkriva i kako je pravilo njihove tvrtke da u takvim slučajevima, kada spašavaju ljudske živote, svoju uslugu ne naplaćuju.
Pružanjem komercijalne pomoći i dopreme na moru bavi se i EmergenSea iz Zadra koji posluje kao mreža ugovornih partnera koji imaju brodove i zainteresirani su za pružanje pomoći i podrške na moru, a to su čarter tvrtke, privatni vlasnici brodova, osiguravajuća društava, ronilački klubovi, udruge ribara i ostali nautički subjekti. Oni se bave svojim poslovima, ali su službi EmergenSea na raspolaganju 24 sata i raspoređeni su po cijeloj obali, a posebno na otocima. Pokrivaju hrvatsku, crnogorsku, slovensku i talijansku obalu i u sve četiri države ima svoje baze. Svoje klijente upućuju da u slučaju nesreće na moru nazovu broj njihovog zadarskog pozivnog centra - 0996 112112 te će u najkraćem mogućem roku dobiti pomoć ili dostavu. Direktorica tvrtke je Marijana Dešpalj koja je vodi sa suprugom Draganom Dešpaljem, iskusnim pomorcem. Posao su pokrenuli prije 10 godina.
Kratka sezona
“Za potrebe pružanja pomoći odlučili smo zaposliti domicilne ljude koji najbolje poznaju svaki kutak svoga kraja. Na Jadranu imamo 16 baza s operaterima koji organiziraju intervencije i na njih idu. Nudimo nautičarima da se učlane u našu mrežu jer tako dobivaju mnoge povlastice. I ako nisu članovi, mogu nas nazvati, ali ćemo im intervenciju naplatiti”, govori Marijana Dešpalj i otkriva kako se najčešće brodovi pokvare pa ih treba tegliti ili se nasuču. Prošle su godine imali oko 200 intervencija. Njihove usluge mahom traže stranci dok se naši ljudi, ističe, obično u nevolji snalaze uz pomoć poznanika i prijatelja.
“Količina posla često ovisi o vremenskim prilikama. Što je više oluja, imamo više posla. Ova sezona je mirnija nego prošlogodišnja jer je vrijeme stabilnije. Kada su jake nevere po cijelom Jadranu kapetanija i pomorska policija ne stignu uvijek na vrijeme intervenirati i onda preko Centra za traganje i spašavanje zovu nas i mi uskačemo.
Posao je stresan, a velike zarade nema jer sezona traje kratko”, ističe Marijana Dešpalj, dodajući kako ljude koji zovu često prvo treba umiriti da bi bili u stanju objasniti što im se dogodilo i shvatiti kako si mogu sami pomoći do dolaska EmergenSea plovila.
“Koliko god zna biti naporno, ipak me na kraju dana veseli kada znam da sam pomogla čovjeku u nevolju. Da nas nema, na svakoj punti naših otoka bi bile olupine brodova koji bi se nasukali, a ovako smo ih mi spasili”, govori Marijana Dešpalj.