Bit ćemo konstruktivni, samo ne baš večeras.
Na to se otprilike svode poruke koje je u raspravi o povjerenju novoj Vladi od opozicije primao Andrej Plenković.
S većinom nategnutom na točno 76 zastupnika, s koronom koja svakog dana može isključiti jednog ili više njih, reklo bi se da je Vlada ekstremno nestabilna i da se svakog trenutka može urušiti.
Čak i kad slušate samog premijera, mogli biste zaključiti kako on u ovaj svoj novi mandat ulazi s nesigurnošću i neskrivenim strahom od gubitka većine.
“To je teško reći”, odgovorio je, i to bez ironije, na pitanje hoće li se većina održati do kraja mandata.
No jesu li te premijerove riječi iskren odraz bojazni da će mu se parlamentarna podrška vrlo brzo rasuti ili se ipak radi o zapričavanju, taktiziranju i fatalnom zavođenju dijela zastupnika u Saboru uoči (ili usred) operacije dodatnog učvršćenja većine, slabije ili jače uočljivim novim žetončićima.
“Glasat ćemo za sve dobre prijedloge ove Vlade”, gotovo naučeno su ovih dana ponavljali zastupnici iz redova Domovinskog pokreta. U redu, nisu bili jedini. Slično su govorili i iz drugih stranaka i klubova. Ipak, prevelika i prebrza promjena za platformu koja je do jučer kategorično i drastično isključivala bilo kakvu mogućnost suradnje s Plenkovićem.
Miroslav Škoro pretpostavljenog starog-novog premijera opisivao je kao izvor svih zala i kočnicu svakog napretka. Danas je već Domovinskom pokretu Plenković prilično prihvatljiv, ne doduše toliko da će mu dati formalnu potporu za osnivanje Vlade (jer je ionako ima i bez njih), ali za neke druge stvari u bližoj budućnosti, poput proračuna, pa zašto ne?
Posebno budu li solidno ugrađeni u navodno izdašne reformske pakete.
Pretpostavke za postupno približavanje HDZ-a i dobrog dijela Domovinskog pokreta, što bi se moglo nazvati operacijom “vrati dite materi”, već se pomalo ostvaruju. Takozvani suverenisti na čelu s Beljakom desnice, zastupnikom Zekanovićem, ograđeni su u svoj saborski klub. Kao: i dalje su oni Domovinski pokret, međutim, ipak su malo “posebni”.
Sve uzemljenje retoričkog ekstremizma prebačeno je na jednu jedinu, kamikaza-zastupnicu Vidović Krišto, i to je ta mjera “ekstremizma” Domovinskog pokreta kakvu su Plenković i HDZ vjerojatno spremni prihvatiti, uz garanciju da će dovoljan broj zastupnika iz tog kluba ipak biti, kako se ono kaže, “konstruktivan kod dobrih prijedloga Vlade”.
Dok prigovara HDZ-u zbog žetončića i švedskog stola s kojega bi HDZ skupljao zastupnike, Škoro je ili neiskren ili neinformiran. Bit će da je ipak ovo prvo. Sponzori Škorina proboja u politiku imaju milijun razloga biti u dobrim odnosima s Vladom koja bi ipak lako mogla izdržati do kraja mandata. To ide po sljedećoj logici: kad već nismo uspjeli diktirati smjer, aj’mo se barem uključiti u vlakić.
Ukratko, vrlo je logično i lako moguće da je već na djelu prešutna/prešućena koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta. Ona vjerojatno neće biti izgovorena, ali će prema svemu sudeći biti konzumirana.
HDZ ima više razloga da upravo kroz suradnju s tom skupinom zastupnika podboči stupove nove Vlade.
Prvi je naravno puko pitanje rubne većine koja bi, kad ne bi bilo nevidljivog osigurača, doslovno izluđivala vođe HDZ-ova saborskog kluba, premijera i cijelu Vladu.
Drugo, Plenković tek treba dovršiti unutarstranačke izbore u HDZ-u, a dio članstva i dalje se pronalazi više u suradnji s ljudima sa Škorinih lista nego recimo s Miloradom Pupovcem.
Treće, brzi raspad Domovinskog pokreta nije u Plenkovićevu interesu jer bi doveo do dodatnog jačanja Mosta, kao puno nesuradljivije desne alternative. Sasvim je očekivano da bi, u slučaju HDZ-ova totalnog odbacivanja Domovinskog pokreta, neki njihovi zastupnici tijekom mandata mogli pristupiti Mostu.
Četvrto, HDZ treba mir na desnici ako im je zaista namjera ostvariti dobre rezultate na lokalnim izborima u Zagrebu i drugdje. Neka vrsta dogovora o nenapadanju između HDZ-a i Škore vrlo je očekivana ususret lokalnim izborima.
Uostalom, i sam premijer počinje pomirljivije govoriti o toj skupini političkih izazivača.
Prije nekoliko dana, objašnjavajući zašto je išao s manjinama, Čačićem i Štromarom, dobrohotno je rekao kako suradnju sa srodnim strankama ostavlja za “sljedeće izborne cikluse”. To mogu biti državni izbori za četiri godine, ali i skori lokalni. Lako je primijetiti da, bez obzira na sve teške riječi iz kampanje, Plenković prema Domovinskom pokretu nema ni “g” od gorčine kakvu je imao i zadržao prema Mostu.
Ipak je to jedna druga vrsta prijateljstva, možda i savezništva.
Prema ritmu i eskalacijama umjetno proizvedenih desnih “ustanaka” moći će se u sljedećem razdoblju kvalitetno pratiti dinamika, tijek i zastoji u realizaciji ekonomskih i političkih interesa između osnivača i financijera Domovinskog pokreta s jedne i HDZ-a s druge strane.