Od vremena Ivice Račana i Ive Sanadera lideri dviju najjačih hrvatskih političkih stranaka, HDZ-a i SDP-a, nisu tako pristojno komunicirali kao sada Zoran Milanović i Andrej Plenković. Duga je povijest hladnih, često gotovo neprijateljskih odnosa šefova najutjecajnijih stranaka, u kojoj je bilo međusobnog podcjenjivanja i vrijeđanja s jedne i druge strane, što je kvarilo ne samo političke odnose, nego i klimu u zemlji.
Ivica Račan, začudo, imao je bolje odnose s Franjom Tuđmanom nego sa Sanaderom, ali su njih dvojica ipak korektno razgovarali. Ostat će zapamćeno da su SDP-ovci žustro navijali za Ivića Pašalića, koji im se činio lakšim protivnikom, što je Sanader nakon nikada do kraja razjašnjene stranačke pobjede stavio Račanu pod nos. “Ti si bio za Pašalića sve vrijeme”, a karizmatski vođa socijaldemokrata mu je odgovorio: “Ja nisam, ali, priznajem, moji jesu”. Posljednjih dana borbe za život Račan je odbio susret sa Sanaderom, koji ga je, iskreno potresen zbog njegove bolesti, želio posjetiti.
Kada je Račan umro, Sanader je s omalovažavanjem dočekao mladog i ambicioznog Milanovića kojeg je znao još iz MVP-a i često govorio da ga je osobno tamo primio, što nije bila potpuna istina. Nije pristajao na javnu debatu i gotovo likovao kada je čuo Milanovićevo petljanje oko vjeronauka uoči izbora 2008. godine. “Gotov je.” Uz puno sarkazma, onako splitski, dobacio mu je “ha, pobijedio si” kada je šef SDP-a izgubio već dobivene izbore.
Javno ismijavanje
Milanović i njegova ekipa s krajnjom su ignorancijom dočekali Jadranku Kosor, gotovo je javno ismijavajući, a premijerka koja je uvela Hrvatsku u EU znala je govoriti da se osjećala krajnje neugodno kad joj se esdepeovsko društvo smijuljilo iza leđa. Tomislav Karamarko i šef SDP-a gledali su se sve vrijeme “kroz nišan”, dok javnost nije čula Zoranovo tepanje “Tomici” na spektakularnom sastanku koji je organizirao Most. Još veću dozu prezira Milanović je iskazivao prema Tihomiru Oreškoviću.
I to bi otprilike bilo sve u odnosima predsjednika vodećih hrvatskih stranaka, dok su se mijenjali šefovi HDZ-a, jedan za drugim odlazeći u zaborav. Milanović je opstao, iako je dobio samo jedne izbore, onako drčan, svadljiv, ali i nepredvidivo umiljat prema biračima, bar u vrijeme kada ga je “umio” PR megastar Alex Brown. Sve dok se nakon Karamarkova kotrljanja iz Banskih dvora i Središnjice HDZ-a nije iz Bruxellesa, gotovo kao stranački mesija, pojavio Andrej Plenković, stari Milanovićev znanac iz vremena kada su kao mladi vukovi, na inicijativu Franje Tuđmana i Mate Granića, počeli polako preuzimati hrvatsku diplomaciju.
I sada traje idila. Zoran Milanović i Andrej Plenković razgovaraju, smiješe se jedan drugom, srdačno rukuju i tapšu po ramenima, često se susreću i ne bježe jedan pred drugim. Mediji sve češće tvrde da su slični, a inače neugodni Milanović komplimentira Plenkoviću tvrdeći da je samo izabrao pogrešnu stranku.
Pokvarljiva roba
Jedan ugledni strani novinar koji odlično poznaje hrvatske prilike ne tako davno mi je rekao “mogu mirno zamisliti Plenkovića kao šefa SDP-a i, obrnuto, Milanovića kao predsjednika HDZ-a”. Kada sam ga začuđeno pitao kako bi to bilo moguće već zbog ideoloških i svjetonazorskih prepreka, samo se ironično nasmijao: “Ma pustite ideologiju, to je ionako lako pokvarljiva roba. I lijevima i desnima danas u Europi dirigiraju kapital i banke. A Milanović bi, kao mnogo srčaniji političar koji zna unutarstranački biti nemilosrdan, lakše upravljao strankom kao što je HDZ, dok Plenkoviću više odgovara ‘light varijanta’ sa SDP-om”.
Neodoljivo je to podsjetilo na jednu davnu izjavu Dražena Budiše kada je upoznao Milanovića i komentirao: “Jako me veseli da ima tako mladih i obrazovanih ljudi u HDZ-u”!
Za političkog analitičara Žarka Puhovskog sličnosti između današnjeg predsjednika HDZ-a i SDP-a ipak nema u mjeri kako se to ovih dana voli naglašavati. “Vode se obojica kao diplomati, ali Milanović ni po čemu nije diplomat. On je čovjek koji se svađa, a diplomati se, ako ništa drugo, ne svađaju. Milanović je puno više aktivist moći, dok je Plenković pravi diplomat”.
A malo se zna da i Milanoviću, na početku karijere, nije bio krajnji cilj samo diplomacija, nego je u Račanovo vrijeme iskazivao ambiciju da postane ministar obrane ili barem zamjenik. Šef SDP-a odlučio se za Željku Antunović, a kada je za njenu pomoćnicu stavio Jelenu Grčić-Polić, sam Milanović bio je strašno ljut i razočaran i tvrdi je da je hadezeovka.
Ali, nije ni Andrej Plenković, kako se misli, uvijek sve rješavao u rukavicama, fino i diplomatski. Najbolji primjer je iz vremena Ive Sanadera koji mu nije dopustio da postane šef pregovaračkog tima Hrvatske s EU. Sanader mu je nudio da bude tajnik tima, što je Plenković shvatio kao uvredu. I došlo je do silnog fajta u času kada se nitko nije usudio suprotstaviti moćnom premijeru. Plenković je pokazao političku hrabrost koja ga je koštala i karijere jer ga je Sanader poslao za drugog čovjeka u hrvatsko veleposlanstvo u Parizu, a sigurno je očekivao barem veleposlaničko mjesto. Ostalo je da se jedini usudio suprotstaviti Sanaderu, što su tadašnji hadezeovci potiho prepričavali, uz pikantni dodatak da je sukob bio žestok, kakav samo može biti kada se na brvnu nađu dva Dalmatinca.
Zapravo, Plenkoviću su roditelji Dalmatinci, jer je sveučilišni profesor Mario Plenković iz stare hvarske obitelji, a majka, ugledna liječnica Vjekoslava Raos iz Makarske, dok je sadašnji vođa HDZ-a rođen 1970. godine u Zagrebu. Baš kao i Milanović, koji je rođen 1966., a otac Stipe je iz Glavica kod Sinja, dok je majka Gina rodom iz Senja. Ako očeve nešto povezuje, to je pripadnost Savezu komunista. Dugi je popis dužnosti koje je Stipe Milanović obavljao, od tajnika kabineta Mike Tripala nadalje, što bi bez partijske knjižice bilo nezamislivo. Navodno je svoje stare drugove zamolio da poguraju zaposlenje sina Zorana u MVP-u, kojeg je formalno primio Ivan Šimonović u vrijeme dok je Sanader bio pomoćnik ministra.
Da se (politički) putevi ne mogu predvidjeti, možda je najbolji dokaz baš obiteljski background iz kojeg su došli Plenković i Milanović. Mario Plenković je nakon sloma Hrvatskog proljeća prešao na onu “pobjedničku” stranu i nastavio karijeru kao profesor na fakultetu, a Milanovićev otac Stipe, sin starog partizana, radio je u “novoj Hrvatskoj” s Vlatkom Pavletićem, jednim od HDZ-ovih stupova i bliskim Tuđmanovim suradnikom. Sinovi će otići na “drugu stranu”, Plenković prema HDZ-u, Milanović prema SDP-u. Desničarski izvori iznijeli su mnogo neistina i svinjarija o očevima dvojice hrvatskih političara, pa i jednog i drugog strpali u udbaše. Najlakši način da se nekoga diskreditira bez obzira na to što dokazi ne postoje.
Milanović je tek nedavno otkrio detalje koji navodno ukazuju i na ustaške tragove jednog od djedova. Neki će reći da je tajming za to razotkrivanje obiteljskih tajni izabrao da se dodvori desnici, ali poruka je bila jasnija. Dosta je s prošlošću. Uostalom, dvojica mladih pravnika, gradski dečki, načitani i dobro obrazovani, kojima je Europa bila bliža od balkanskog blata u kojem se vuku uvijek iste teme iz prošlosti, nikad nisu bili impresionirani vremenom u kojem su njihovi očevi, svatko na svoj način, gradili karijere.
Za Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, koji su stekli solidno obrazovanje već kao mladići, nije bilo mnogo dileme kojim će putem krenuti. Milanović se rodio na Knežiji, a mladost proveo u Trnju, Plenković u Maksimiru. Milanovića je baka, krišom, bez znanja roditelja krstila, Plenkovići nisu imali tu dilemu. Obojica su bili uspješni sportaši, voljeli su košarku, s time da je Milanovićev izbor bio i boks. Znao se potući, prgav kakav je ostao do danas, a poslije, kada je krenuo u političke vode, taj period života fajtera iz kvarta gotovo se prikazivao kao uvertira političke utakmice u kojoj su dopuštena sva sredstva. Kao vrsni student Milanović je nagrađen Rektorovom nagradom, a prvi kontakt “s Europom” bilo je sudjelovanje na studenskom natjecanju iz međunarodnog javnog prava Telders u Haagu. Plenković je 1966. izabran za predsjednika Europske udruge studentskih prava za Hrvatsku, a godinu dana poslije postao je predsjednik Međunarodnog odbora sa sjedištem u Bruxellesu.
Brzi na jeziku
“Bio sam bolji sa Zoranom, ali sam kasnije upoznao i Andreja. Obojica su bili silno ambiciozni i silno jakog ega. Ali, nemojte to shvatiti kao loše, s time da su im i jedna i druga osobina ostale do današnjeg dana”, kaže mi jedan hrvatski diplomat koji je jedno vrijeme radio s Milanovićem. “Pomalo su bili i elitisti, načitani, dobri govornici, brzi na jeziku i birali su za društvo one koji su ih mogli pratiti. Ali, obojica su bili vrlo simpatični i druželjubivi, s time da je Zoran, kada bi nekog prihvatio, bio otvoreniji od Andreja”.
Plenkoviću je diplomacija bila prvi izbor. Pravni fakultet je upisao 1988. godine, a diplomirao 1993. kod profesorice Nine Vajić, kasnije sutkinje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Studentsku praksu obavio je u Londonu u prestižnoj odvjetničkoj tvrtki Stephenson Harwood, a onda je stažirao u Europskoj pučkoj stranci, najjačoj grupaciji političkih stranaka desnog centra u Europskom parlamentu s kojom je ostao blizak do danas. Na Zrinjevac je Plenković došao 1994. godine, u vrijeme kada je šef diplomacije bio dr. Mate Granić, s kojim je ostao u bliskim odnosima do danas.
Zoran Milanović je Pravni fakultet upisao 1985. godine, završio ga glatko i u roku, upoznao ljubav svog života, buduću liječnicu, samozatajnu, ali vrlo inteligentnu i šarmantnu Sanju Musić. Sve je naprosto išlo pravolinijski, kao kod Plenkovića, pa je Milanović 1993. dobio posao u MVP-u. Franjo Tuđman je inzistirao da se u diplomaciju uključe mladi kadrovi, što je Granić prihvatio i efikasno provodio, ne osjećajući od mladih neku konkurenciju jer je bio, kao ugledni liječnik i diplomat, realiziran na svim područjima. Tako su uz stare i provjerene diplomate i ugledne profesore, poput dr. Ivice Maštruka ili akademika Davorina Rudolfa, u diplomaciju ušli i mlada Grobničanka Kolinda Grabar-Kitarović, Gordan Jandroković, Andro Krstulović Opara, Gordan Bakota, Joško Klisović, Orsat Miljenić, Igor Pokaz, Mario Horvatić, Miroslav Kovačić, Neven Pelicarić i mnogi drugi. Nekima je, poput Plenkovića i Milanovića, šef bio Ivan Šimonović dok nije otišao u New York, a samo je bilo pitanje dana kada će i mladi krenuti u diplomatske misije i na zadatke. Zoran Milanović 1994. godine je otišao u mirovnu misiju OESS-a u ratom zahvaćeni Azerbajdžan u okupirani Gorski Karabah, gdje je proveo mjesec i pol, a 1996. je imenovan, s blagoslovom Franje Tuđmana, za savjetnika u hrvatskoj misiji u NATO-u u Bruxellesu. Tamo je odlično savladao francuski, završio poslijediplomski studij europskog i komparativnog prava, rodio mu se u Bruxellesu i prvi sin. Neki kažu da mu je taj diplomatski izazov ponekad bio i dosadan, bez velikih izazova, za razliku od politike kojoj će se poslije, nakon povratka u Zagreb, svim srcem posvetiti.
I Plenkoviću je prva ozbiljna stanica u diplomatskoj karijeri bio Bruxelles, gdje je od 2002. do 2005. bio zamjenik šefa hrvatske misije pri EU i radio s Vladimirom Drobnjakom i Mirjanom Mladineo. Pripremio je podnošenje hrvatskog zahtjeva za ulazak u EU, lobirao i otvarao put za početak pregovora. Da nije bilo onog nesretnog sukoba sa Sanaderom 2004. godine, sigurno bi vodio naš pregovarački tim za ulazak u EU, ali put ga je odveo u Francusku, u hrvatsko veleposlanstvo, kao “broj 2”, prvo kao zamjenik veleposlanika Bože Gagre, a zatim Mirka Galića u Parizu.
Osjetljivi pregovori
“Andrej je i u Parizu stalno bio uključen u taj osjetljivi posao pregovora s EU, lobirao je, upoznao je mnoge važne ljude s kojima će i poslije održavati kontakte. Bio je bliži onima koji su pripadali europskim pučanima i konzervativnim demokršćanskim strankama, ali nikada nije iskazivao isključivost”, kaže mi hrvatski diplomat koji je jedno vrijeme bio u našoj misiji u Parizu kada i Plenković. “Imao sam dojam da je Andrej uvijek znao što hoće i išao prema svom cilju. Uostalom kao i Milanović.” Uslijedio je poziv šefa diplomacije Gordana Jandrokovića da se Plenković vrati u zemlju i 2010. godine je postao državni tajnik za europske integracije u Vladi Jadranke Kosor.
U HDZ je Andrej Plenković ušao 2011. godine, a Zoran Milanović postao je član SDP-a dvije godine ranije, kada se obitelj vratila iz Bruxellesa u Zagreb. Ivica Račan je uz staru, provjerenu gardu okupljao i mlade ljude i Milanović je otišao iz MVP-a kako bi se posvetio radu u stranci. Vodio je prvo medije, ali to nije bilo dobro mjesto za Milanovića, koji ni dan danas nema baš neki topli odnos s medijskom scenom.
Iznenadna Račanova bolest otvorila je bitku za mjesto njegova nasljednika, a navodno je osnivač SDP-a imao druge favorite, a ne Milanovića. Ali, kako se u politici ništa ne poklanja niti nasljeđuje, Zoran Milanović je dobro procijenio da je pravi trenutak za njega, za novog čovjeka koji će stranku voditi na moderniji način nego često tromi i neodlučni Račan. Pobijedio je u SDP-u, glatko i uvjerljivo, ali izgubio parlamentarne izbore od Sanadera. Bio je to prvi poraz, kakvih će biti još dosta u njegovoj političkoj karijeri, koji mu začudom nisu naštetili, nego ga gotovo ojačali.
Plenkovićev ulazak u HDZ nije bio i njegov prvi susret s politikom. Vodio je izborni stožer Mate Granića na predsjedničkim izborima na kojima je posve neočekivano trijumfirao Stipe Mesić, dugogodišnji prijatelj Stipe Milanovića. Jadranka Kosor je u utrci za stranačke izbore željela Plenkovića za zamjenika, ali je cijeli projekt propao i Tomislav Karamarko je postao četvrti predsjednik HDZ-a.
U međuvremenu je premijer (napokon) postao Zoran Milanović, a početak mandata nije mnogo obećavao. Sam Milanović djelovao je kao uzdrmani boksač, opak na jeziku, ali mlak u ringu, a jedan njegov koalicijski partner znao je govoriti: “Oni prije su grabili za sebe, ali su znali i nešto učiniti, mi uzimamo manje, ali smo nesposobni”. Mediji su grmili da je Milanovićeva Vlada najnesposobnija u povijesti moderne Hrvatske, a Karamarko je polako provodio “kulturnu revoluciju” u HDZ-u, desničarenjem u kojem su mu bila puna usta Tuđmana, domoljublja i svega onoga što je u HDZ-ovu repertoaru uvijek dobitna kombinacija. Andrej Plenković je shvatio da to nije njegovo vrijeme i otišao kao europarlamentarac u Bruxelles, postavši ekspert za Ukrajinu, a Zoran Milanović je likovao jer je za protivnika imao Karamarka od kojeg je bio daleko superiorniji.
Karamarko se naravno bojao javnog sučeljavanja, jedva su ga poučili da treba gledati u kameru kada daje izjavu, a Milanović je djelovao kao potrošeni bombarder koji se, malo pomalo, posvađao sa svima. Sa starim partijskim drugovima koje je razjurio, s hrvatskim susjedima, s oporbom svih boja. U jednom se trenutku činilo da je Pale sam na svijetu. Kada se netko na Iblerovu trgu dosjetio da postoji famozni Brown, stvari su se promijenile, Lalovac je jurišnički krenuo na banke, a Karamarko se utapao u prošlosti.
Čovjek s misijom
Za to vrijeme Andrej Plenković strpljivo je čekao. I dočekao. Epilog se zna, Andrej Plenković se pobjednički vratio iz Bruxellesa i ušetao u ured na drugom katu HDZ-ove zgrade na Trgu žrtava fašizma.
Andrej Plenković izbio je Zoranu Milanoviću njegovo najubojitije oružje, superiornost. Za razliku od Tomislava Karamarka koji je bio staromodni političar koji pripada prošlom vremenu, čovjek s misijom koja je zapela u slijepoj ulici, loš govornik i uopće slab komunikator, novi lider HDZ-a je sve ono što je i Milanović. Dobro i jasno govori, moderan je i pragmatičan političar koji razumije i Europu, i naše okruženje, i samu Hrvatsku. Bit će to ozbiljan izazov i za Zorana Milanovića.