Princ Pavle, kako su obično zvali jugoslavenskoga kneza regenta, dočekao je 6. ožujka 1941. uzdajući se i dalje u svoj akrobatski hod po žici, na kojoj se snalazio daleko bolje nego njegov bezobzirni prethodnik na čelu države i bratić Aleksandar I Karađorđević. Tog je dana na Krunskom savjetu trebalo odlučiti: što s Hitlerovim zahtjevom da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu?
Pavlu je, po Ustavu, preostajalo točno šest mjeseci regentstva, do 6. rujna 1941., osamnaestog rođendana mladog Kralja, Petra II, nakon čega bi se knez regent, oxfordski đak koji je bolje vladao engleskim (a i francuskim) nego srpskim, vratio u Englesku, gdje je njegov vjenčani kum, Bertie Windsor, iznenada postao kralj George VI, jer se njegov stariji brat, Edward VIII, skinuo s prijestolja radi braka s Wallis Simpson.
Pavlova Jugoslavija bila je toga 6. ožujka već opkoljena Trojnim paktom: sa zapada, od Alpa do Kosova bila joj je agresivna fašistička Italija, na jugu Grčka u ratu protiv te iste Italije, na istoku Bugarska i Rumunjska, na sjeveru Mađarska i Njemačka (kojoj je Hitler pripojio svoju domovinu Austriju).
Situacija u Evropi, komplicirana 1934. kada je morao preuzeti uzde nestabilne jugoslavenske monarhije, dotad se dodatno zakomplicirala: stvorena je fašistička osovina koja je smatrala da ima ne samo interesa nego i prava određivati sudbinu Evrope. U tu svrhu je stvorila sustav paktova.
Antikomintern pakt su 25. studenoga 1936. u Berlinu potpisali njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i japanski carski veleposlanik Kintomo Mushakōji. Pakt je bio usmjeren protiv Sovjetskog Saveza i komunističkih partija, čija je svrha, piše u Paktu, “razbiti i potlačiti postojeće države svim raspoloživim sredstvima”. Tom paktu je 6. studenoga 1937. pristupila i Italija.
To je bila baza Trojnog pakta. Antikominternski pakt bio je praktički suspendiran poslije potpisivanja njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju 23. kolovoza 1939., tako da je Njemačka onemogućila slanje talijanske pomoći u oružju Finskoj za finsko-sovjetskog rata 1940., ali je svečano reafirmiran 1941., na svoju petogodišnjicu.
Tada su Paktu pristupile Finska, Danska (pod njemačkom okupacijom), Slovačka, “NDH”, Rumunjska, Bugarska, te “Kina” (kolabora- cionistička vlada kojoj je predsjedao Wang Jingwei, ali ne nacionalistička ustavna vlada koju je vodio Jiang Jieshi).
U Berlinu su, u Reichskancelariji, ministri vanjskih poslova Njemačke odnosno Italije Joachim von Ribbentrop i Galeazzo Ciano potpisali 22. svibnja 1939. Čelični pakt (Sta- hlpakt), i defenzivni i ofenzivni (što je bila novost), s uzajamnom obavezom vojne i di- plomatske pomoći ako bi bili ugroženi “vi- talni interesi” druge strane.
Napokon, također u Berlinu, ministri vanjskih poslova Njemačke odnosno Italije Joachim von Ribbentrop i Galeazzo Ciano, te japanski carski veleposlanik u Njemačkoj Saburō Kurusu, potpisali su 27. rujna 1940. – dakle poslije početka drugoga svjetskog rata u Evropi – Trojni pakt, koji je trima ve- lesilama jamčio “mjesto koje im pripada” u međunarodnim odnosima, tj. vodeće mjesto Njemačkoj u Evropi, Italiji na Sredozemlju, a Japanu na Dalekom istoku.
Tom paktu su do uključno ožujka 1941. pristupile, redom, Madžarska, Rumunjska, Slovačka, te Bugarska, pristavši da budu sateliti vodeće trojke, s nadom da će im od lavovske gozbe i samima, kao čankolizima, doteći neki mastan i slastan zalogaj, teritorijalni, ekonomski, makar statusni.