Sve je bilo lijepo zamišljeno: HDZ će još jednom dobiti izbore, a to će onda Tomislavu Karamarku omogućiti da stranku kadrovski prilagodi sebi.
No HDZ je podbacio i zapleo se u nizu problema koji su usporili, možda i zaustavili njegovo ovladavanje strankom.
Ali i u tim složenijim okolnostima nastavilo se mantrati da će ipak sve završiti dobro: Most će se ili primiriti ili biti zamijenjen, alternativna većina nekako će se prikupiti, nametnutog premijera izbacit će se i opet će Karamarko, doduše kasnije nego što je zamišljeno, i uz veće napore, doći do cilja - kontrole nad HDZ-om i Vladom.
No kako je vrijeme protjecalo postajalo je jasnije da ni Most, ni Orešković, ni prijeteća opozicija nisu glavni problemi HDZ-a.
HDZ-u je, objektivno, najveći problem - HDZ.
Da najopasniji izazovi dolaze iz HDZ-a, vidi se iz niza procesa: od toga da se Vlada najviše ljulja jer se istražuje HDZ-ova predsjednika, preko toga da su baš neka HDZ-ova kadrovska rješenja prouzročila podjele i najveće rizike, do toga da se premijer kojeg je nominirao opet HDZ postavlja kao brana od punog zamaha HDZ-ove političke prakse.
Zato riječi drugoga, po nekima čak prvog čovjeka HDZ-a Milijana Brkića, o tome da je s HDZ-om sve u redu, ne zvuče kao utemeljen čin političkog umirenja, nego više kao mantra u sklopu tretmana transcendentalne meditacije.
“Mi rastemo.” “Mi smo jaki.” “Mi pobjeđujemo.” “Mi smo prijatelji.”
Više je cinizma u Brkićevu lijepom govorenju o odnosima u HDZ-u, nego u prijetećem obraćanju premijeru ili Petrovu, na dan kad ovaj mora HDZ-u pomoći osigurati većinu.
Jer lako će HDZ s Mostom. Ali kako će HDZ s HDZ-om?
“HDZ je preuzeo odgovornost za sređivanje stanja u zemlji”, “to je najveća hrvatska stranka u kojoj nema frakcija”, “dijelimo zajedničku viziju bolje Hrvatske“, “od čega bismo trebali spašavati HDZ, od pobjeda”, pita se Brkić u intervjuu Večernjem i zaključuje: “HDZ je dobro organizirana stranka i spremni smo na izbore, a na njima bismo ostvarili još bolji rezultat”.
Ovo su činjenice:
Predsjednik HDZ-a sljedećih mjeseci branit će se od neugodnih optužbi o mogućem sukobu interesa i inicijative da ga se opozove iz Vlade, što u okolnostima krhke većine nije samo jedna od očekivanih akcija opozicije. Također, stranka će živjeti u strahu od eventualnih novih otkrića i zapleta. Dalje, HDZ je postavio nekoliko konkretnih zahtjeva partnerima, neke u formi ultimatuma.
Na primjer, da traže mjesta šefa PNUSKOK-a i ravnatelja policije. HDZ je morao šutke prijeći preko činjenice da zahtjevima nije udovoljeno. Slično je i s traženjem da partneri podrže plan izlaska iz arbitraže Ina-MOL. Zatim, većinu u Saboru skupljali su tri tjedna, a utjerali je tek uz pomoć Brkića.
Sukobi u HDZ-u rijetko su ranije izlazili na vidjelo baš u sabornici. No ovaj put je spor oko kadroviranja u HBOR-u eksplodirao ostavkama Mlakara i Jandrokovića, a ako je Jandroković povukao odlučan potez, onda je jasno da je u HDZ valovito.
To pokazuje i činjenica da su u stranci prisiljeni šutke prelaziti preko najozbiljnijih optužbi od pojedinaca iz koalicije, Bulja, Kovačića, Relkovića, Orepića...
I na vanjskopolitičkom planu problemi: Karamarkov čovjek nije dočekao sastanak u Washingtonu, što nije bila slučajnost nego politička poruka. Imenovanje pa povlačenje Crnoje, toleriranje ispada Tepeša i Ćorića, nemogućnost uspostavljanja odnosa povjerenja s premijerom, odlazak iz stranke jednog od riječkih utemeljitelja, sve su to slike nemira u stranci.
Daleko dakle od idile o kojoj govori Brkić, a u Slobodnoj i Ante Sanader:
“Karamarko nije diktator nego normalan čovjek”, nalazi Sanader riječi podrške predsjedniku i zaključuje: “HDZ ima stabilnu većinu, a ljudi se moraju naviknuti da je došlo vrijeme ozbiljnog parlamentarizma”.
No svi koji promatraju procese u HDZ-u vide da je došlo vrijeme ozbiljnog preslagivanja u stranci. Ne, dakle, preslagivanja vladajuće većine, kako se planiralo.
U tom procesu neizvjesno je hoće li Karamarko uspjeti do kraja realizirati političke ambicije. Oko njegove budućnosti u HDZ-u niz je nepoznanica: je li mu stranka oprostila što izbore nije uspio dobiti tako da HDZ zaista preuzme upravljanje državom; koliki je strah u HDZ-u od još jednog posrnuća; koliki je Karamarkov objektivni autoritet,koliko je dakle stranka “tomoljubna”, jesu li njegovi kadrovski odabiri (Crnoja, Hasanbegović, Tepeš, Olujić itd.) slijed namjerne politike ili skupe pogreške, slijede li novi neočekivani udari, kakvo je javno mišljenje o njemu, te koji je stvarni sadržaj Karamarkove politike. I, naravno, koliko dugo HDZ može čekati na odgovore.
Jer sve ključne monete u politici kod HDZ-a danas su na kušnji: vjerodostojnost politike, rezultati i snaga liderstva. HDZ-u je vrijeme odabrati smjer u kojem će se dalje razvijati. Hoće li im se politika formirati ovisno o interesima uskih krugova? Hoće li nastaviti u smjeru promoviranja određene ideologije (na tragu neobičnog eksperimenta s Hasanbegovićem)?
Ili će ići u razradu i provođenje konkretnih ekonomskih mjera, na tragu pokušaja, s figom u džepu, s Oreškovićem?
Ili, baš naopako, u smjeru političke izolacije kao svjesnog odabira? Famozni 28. svibnja, kao zamišljeni datum istine i raspleta oko HDZ-a i vladajuće većine, približava se. Tog dana neće se vjerojatno rasplesti ništa. No bilo bi značajno da tog dana rasplet barem započne.