Mark Zuckerberg, slikoviti osnivač Facebooka, objavio je početkom tjedna da ne namjerava biti američki predsjednik. Šapat koji se proširio medijima nakon što je Zuckerberg prije tjedan dana najavio da kreće na veliki obilazak SAD-a, s namjerom da unutar godine posjeti barem trideset država “kako bi bolje razumio utjecaj globalizacije i tehnologije na zajednice koje su daleko od Silicijske doline” ipak nije bio bez osnova. Putovanje je počelo u Teksasu i doista je vrlo nalikovalo političkoj kampanji. Zuckerberg se dosad nije izjasnio o tome što misli o politici Donalda Trumpa, najnovijeg predsjednika SAD-a. Nije, međutim, došao na Trumpov sastanak s predstavnicima tehnoloških kompanija. Na svojem Facebook profilu objavio je da smo “stigli na točku povijesne prekretnice”.
Zuckerberg nije tradicionalni političar, nije političar uopće, ali često javno iznosi svoja razmišljanja o globalnim zbivanjima. On nije “razarač establišmenta”, kako je Trump sam sebe opisao. On establišment možda prezire, ali odlično živi od eksploatacije njegovih mana. Uostalom, on je taj koji je kao vlasnik najjačeg medija, potpuno oslobođen pritiska savjesti, Trumpu dao prostor koji nigdje drugdje nije mogao dobiti. Kultura “alternativnih činjenica” bez Facebooka i njegovih ogranaka Whatsuppa i Instagrama ne bi bila moguća.
'Hvala na ponudi'
“Poštovani, trenutno nismo zainteresirani za takav oblik suradnje. Hvala na ponudi.” Tom kratkom porukom koju mi je uputio Tihomir Lukanić, glasnogovornik Živog zida nakon pokušaja da se sastanem s liderima stranke, dvojicom Ivana - (Viliborom) Sinčićem i Pernarom - uskraćen mi je odgovor na pitanje što bi se dogodilo da Živi zid pobijedi na izborima. Stranka koja je nastala na valu borbe protiv deložacija i, kasnije, u borbi protiv banaka u slučaju franak, nikad nije pronašla zajednički jezik s tradicionalnim medijima. Kao i Trumpu, njima Facebook i Twitter otvaraju put do javnosti.
Facebook je na kraju 2015. imao 1,8 milijuna korisnika u Hrvatskoj, danas ih nesumnjivo ima više, a tu na svojoj stranici možete objaviti štogod hoćete. Koji tradicionalni medij to može ponuditi? Tisak se pokazao uglavnom neprijateljskim, previše sklonim establišmentu. Televizija? Odlična platforma za ekscese koji privlače pažnju. Vidjeli smo to na Pernarovu teatralnom bijegu iz emisije Aleksandra Stankovića, pa onda ponovljenom, sličnom performansu u vijestima N1. Ali tek kada je prije tjedan dana na svojem Facebook profilu pustio izravan prijenos kako ga zaštitari iznose iz sabornice, postao je prvi hrvatski politički superstar.
Pernar je doduše još od ulaska u Sabor privlačio pažnju svojim, često ekscesnim, istupima. Izlagao je teorije zavjere, zagovarao odmak od EU i SAD-a i približavanje Rusiji, čak toliko da su ga teoretičari zavjere iz suprotnog tabora proglasili ruskim špijunom, vrijeđao je članove pojedinih stranaka, ali i molio da mu se ostavi imunitet kada je protiv njega stigla optužba za klevetu. A onda se, opet putem Facebooka, odlučio prijaviti za novu funkciju: “Dragi prijatelji, nisam imao namjeru kandidirati se za gradonačelnika Zagreba, međutim, nedavno su pitali ljude u Zagrebu koga bi izabrali, njih 3,5 posto je reklo mene bez da se ta opcija uopće i ponudila”, napisao je 29. studenoga. Objašnjenje: “Trenutno me 96.000 ljudi prati na Facebooku, trend je takav da dolazi 1000 novih ljudi dnevno, samo je pitanje trenutka kada ću prijeći brojku od 100.000 fanova, a onda ide 110, 120, 130 i tako dalje. Pitanje koje se postavlja jest hoću li se kandidirati, to ovisi isključivo o tome hoćete li me vi htjeti podržati u kritičnom broju. Bez toga nemoguće je očekivati da će me podržati stranka kojoj pripadam, a i sama kandidatura bila bi besmislena. Moja kandidatura bila bi čin otpora ovom korumpiranom sustavu i u tu borbu nemam namjeru ulaziti bez anketne podrške od barem 10 posto birača”.
Mekši pristup
Pernarova kandidatura još nije istaknuta, ali Živi zid je po posljednjoj anketi Crobarometra treća najpopularnija stranka u Hrvatskoj. Jedina stranka kojoj popularnost kontinuirano raste. Pretekli su Most (9,5% naspram 8,8% u korist Živog zida), nije im to prvi put, ali po utjecaju na politiku još su slabiji jer ne sudjeluju u izvršnoj vlasti. Da su danas izbori, sudimo li po anketi, s njima bi se moralo razgovarati i u kontekstu sastavljanja Vlade. Problem: ne žele koalirati ni s HDZ-om, niti sa SDP-om koji strmoglavo gubi na popularnosti.
- Ne namjeravamo participirati u vlasti predvođenom HDZ-om ili SDP-om, rekao je predsjednik stranke Ivan Vilibor Sinčić uoči posljednjih izbora. - Ne zanimaju nas fotelje, nego oslobađanje Hrvatske od dvostranačke diktature. Potvrdio je i da se “zasad” ne vidi kao premijer. Uoči izbora Živi zid je definirao kao “pokret koji se temelji na aktivizmu, u koji je svih ovih godina ulazilo na tisuće ljudi očekujući svašta”. Danas su neizbježna politička opcija koja uči kako u vrlo kratko vrijeme prijeći iz aktivizma u visoku politiku. Birače su osvojili oštrom retorikom usmjerenom prema rušenju bankocentričnog sustava i stranačkog duopola HDZ-SDP, kao i na prvi pogled beskompromisnim zaustavljanjem deložacija. Odbili su, međutim, 27. svibnja 2014. zaustaviti deložaciju obitelji članice HDZ-a koja se nije htjela odreći stranke čiji je član 20 godina. Obrazloženje - neka to svima bude pouka.
Najveći problem Živog zida, ono po čemu se bitno razlikuje od sličnih stranaka i pokreta drugdje u svijetu, ipak je potpuni izostanak političkog koncepta, kao i njihova, za hrvatsku inače atipična nacionalna neobojenost (iako u programu koji su objavili prije posljednjih predsjedničkih izbora, gdje je Sinčić bio kandidat, stoji i da “Hrvatska mora imati oružane snage koje će u svakom trenutku biti sposobne čuvati nacionalnu sigurnost, sve vrste suvereniteta i prije svega teritorijalni integritet”). UKIP (United Kingdom Independence Party) Nigela Faragea, stranka koja se izborila za Brexit, od početka je imala jedan jasan cilj - izvući Veliku Britaniju iz Europske unije. Donald Trump, zasad najopasniji protivnik globaliziranog establišmenta, Ameriku želi učiniti “ponovo velikom” ne obazirući se pritom na cijenu koju bi svijet mogao platiti zbog njegove najavljene politike zatvaranja u zidove, prave i administrativne. Tvrdo desna Marine Le Pen želi Francusku osloboditi imigranata, a možda i uputiti prema izlazu iz EU. Grčka oštro lijeva Siriza i njeni lideri Aleksis Cipras i Yanis Varoufakis pojavili su se u trenutku kada je postalo jasno da Grke treba spašavati od posljedica korumpiranosti vlastitih političkih i poslovnih “elita”, ali i od nezajažljivih zahtjeva europskih posrnulih banaka. Trebalo se izboriti za mekši pristup vraćanju dugova, za barem minimalno očuvanje do tada pretjerano darežljivog sustava socijale, ali i za opstanak unutar EU i eurozone. Desnica i centar prokockali su povjerenje građana, klatno se okrenulo ulijevo. Kada Varoufakisov pokušaj velikog oprosta dugova nije uspio, on je morao otići. Pritom nitko nije zaboravio pripomenuti da Varoufakis nije pravi, nego “pravi salonski” ljevičar, (neka mi oprosti hrvatski filozof i autor Srećko Horvat koji s njim gradi antiestablišment pokret DiEM25 u Berlinu) koji se obilno koristio povlasticama koje zemljama kaotičnog juga Europe “po prirodi pripadaju” djetetu iz dobre, bogate obitelji. Na borbi protiv “elita“ digao se i talijanski Pokret pet zvjezdica Beppea Grilla, zagovornici izravne demokracije i politike očuvanja okoliša, lijevi Podemos u Španjolskoj...
Da je Živi zid kojim slučajem pobijedio na prošlojesenskim izborima, to bi za vodstvo stranke bio ozbiljan, teško premostiv problem. Što napraviti kada se jednom razbije establišment? Kako organizirati vlast i upravljati sustavom? U tom kontekstu nije nevažno ni to da su lideri Živog zida u pravilu slabije obrazovani i manjeg političkog iskustva od svojih europskih kolega, čak i od Trumpa kojemu je, unatoč ekscentričnosti i bezobzirnosti, uspjelo izgraditi poslovni imperij.
U medijskim istupima prije jesenskih izbora Sinčić nije skrivao svoj prezir prema domaćem političkom okruženju, ali ni svoju izgubljenost u društvu u kojem se zatekao još godinu dana ranije: “Bio sam silno tužan nakon prošlih izbora kada nitko od mojih suboraca nije sa mnom ušao u Sabor. Biti sam je najgora sudbina. Biti sam, okružen poluljudima, gore je od pakla”, rekao je u razgovoru za Večernji. “Kada bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja, umrli bi od straha. Sabor nije skupina slobodnomislećih pojedinaca koji se bore za interese birača, nego skupina u strahu za vlastiti položaj ili od kriminalnog progona od kojeg ih štiti jedino njihova partija, slijepo rade sve što im stranački šefovi narede. Između lijevih i desnih nema bitnih razlika, a kada se ugase kamere, nema ih uopće.” Vladimira Palfi, Sinčićeva životna partnerica i suosnivačica stranke, pala je, međutim, na istom grijehu koji Živi zid zamjera “elitnom” stranačkom duopolu HDZ/SDP - na lažnom predstavljanju i falsificiranju životopisa. Povukla se iz politike kada je otkriveno da diploma koju je navela u biografiji ne postoji.
Promjena iznutra
Koalicija ima problema i s unutarnjom razjedinjenošću. Dok je Živi zid kao stranka usmjeren izrazito protusistemski, bivši mostovac i šef stranke Promijenimo Hrvatsku, sveučilišni profesor i svojedobni dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Ivan Lovrinović s kojim su na zajedničkim izbornim listama (uz pomoć Udruge Franak) osvojili mjesta u sabornici, ipak bi radije sustav mijenjao iznutra, po mogućnosti kao guverner Hrvatske narodne banke čiju je “novu politiku” osmislio do detalja. Jedino kao guverner, naime, mogao bi napraviti zaokret prema ekspanzivnoj u monetarnoj politici kakav zagovara, a da ne naruši neovisnost HNB-a. Za razliku od Varoufakisa, koji se i prije ulaska u politiku iskazao kao karizmatičan protivnik globalnog bankocentričnog sustava, a s kojim ga povezuje akademska karijera, doduše daleko manje uspješna i globalno neprepoznatljiva, Lovrinović na svakom koraku pokazuje koliko mu je stalo do funkcije u vlasti i u tom pokazivanju odavno je izgubio na uvjerljivosti.
Pernar je u pravu kada kaže da njegovi politički put, kao i put Živog zida, nisu pogurali masovni mediji, da je stvarnost bila upravo suprotna, da su ga mediji, kako je napisao 2. listopada na Facebooku, “pet godina napadali i cipelarili”. Uglavnom jesu, ali zato što su prepoznali da svojim ekscesima najčešće puca u prazno. Pogriješili su jer nisu prepoznali da i takav Živi zid, zajedno sa Sinčićem, Palfi i Pernarom, pa i Lovrinovićem, kao pridruženom vanjskom potporom, značajnom dijelu razočarane većine, umorne od kontinuiranog siromašenja, straha od ovrha i repetitivnih najava stezanja remena koje stižu i slijeva i zdesna političkog spektra, može biti prihvatljiviji od dosadnih saborskih starosjedilaca koji ne nude put prema izlazu.
Politički fenomen
Malo koga je zato začudio istup Katarine Leaković, SDP-ove zastupnice, svojedobne kandidatkinje za poziciju predsjednice SDP-a, a odnedavno sindikalne povjerenice stranke, kada je, razočarana nakon izgubljenih parlamentarnih izbora, rekla kako Živi zid promatra kao politički fenomen, stranku koja je dobila saborske mandate adresiravši biračko tijelo koje SDP nije uspio privući, a trebao je.
- Voljela bih da naše stranke u budućnosti surađuju, a uvjerena sam da SDP-u skretanje ulijevo ne može donijeti ništa loše - zaključila je Leaković. Pitanje je, naravno, koliko se Živi zid može smatrati društveno odgovornom “ljevicom”, a njihova platforma temelji se na otklonu od dvije danas najveće stranke, pa je i takva suradnja zapravo unaprijed isključena.
Darko Polšek, zagrebački sociolog i autor, u globalnom valu “protuelitnih” političara čiji je Živi zid odraz u Hrvatskoj ipak ne vidi rušitelje sustava, nego tek “sastavni dio komedijaškog krajolika”. - Osobe koje se u tom kontekstu najčešće navode ne mogu srušiti sustav, već ih treba gledati kao sredstva disperzije, jer kada ih ne bi bilo, ne bi bilo ‘mudrosti masa’ - kaže Polšek. To, međutim, ne znači da se sustav neće srušiti, ali ako se sruši, onda to neće biti zato što je Trump počeo koketirati s Rusima, ili graditi zidove na jugu. Po Polšeku, podloga raspada je prije svega ekonomska. - Amerika je dužna ko Grčka, Europa već dugo osim Njemačke ne proizvodi visokokvalitetnu robu, i jednostavno Zapad više nije dovoljno konkurentan da održi ili drži “svjetski poredak“. Možda su “luđaci” koji se spominju (a u razgovoru smo dotaknuli spektar od Ivana Zvonimira Čička, Mirele Holly, Keruma i Pernara u Hrvatskoj, do Grilla, Varoufakisa, Marine Le Pen i, na kraju Trumpa) dobri samo kao “lakmus papir”, da se ljudi ipak malo trgnu i zabrinu, premda se onda počinju brinuti oko krivih stvari u kriva vremena.
Ono što Živi zid, osim ideološke nepotkovanosti, dijeli od ostatka svjetskog “pokreta protiv establišmenta” radikalan je otklon od nacionalizma u istupima. Štoviše, kada svira hrvatska himna, Pernar sjedi. To je njegov stav, namjerna provokacija, isplažen jezik prevladavajućem, po mnogočemu bolesnom svjetonazoru, ali vjerojatno i krajnja granica stranačkog ideološkog dometa. To, međutim, ne znači da upravo takav Živi zid ne može pomesti na nekim budućim izborima. Nikome neće biti žao pometenih, ali tada ćemo mirno moći sjesti i zaplakati. Zbog sebe i društva u kojemu živimo.