Prije točno 180 godina austrougarski je car Ferdinand IV. proglasio Kutinu trgovištem. Okruglih 120 godina prošlo je otkako je kroz taj gradić prvi put prošao vlak koji je povezivao Dugo Selo i Novsku, a deset godina kasnije u Kutini se tiska i prvi primjerak novina Moslavački glas... Zaredale se ove godine zanimljive obljetnice, no mnogo bi važniju Kutinjani trebali obilježiti iduće godine, kada će se navršiti točno pola stoljeća otkako su u Petrokemiji proizvedena prva zrnca umjetnoga gnojiva. Upravo te 1968., kao i u godinama koje slijede, Kutina postaje grad u punom smislu. Nekoliko tisuća radnika, među kojima i mnogo mladih inženjera, doseljava se iz svih krajeva bivše Jugoslavije kako bi radili u jednoj od najvećih, i tada najmodernijih, europskih tvornica mineralnih gnojiva pa se ubrzano grade stambena naselja s pratećim sadržajima, jer se broj stanovnika u desetak godina udvostručio i dosegao brojku od 15-ak tisuća, koliko ih otprilike Kutina broji i danas.
Motorizirani grad
Kutinski kroničar i povjesničar, danas predsjednik gradskog ogranka Matice hrvatske Dragutin Pasarić, koji je i sam veći dio radnoga vijeka proveo u Petrokemiji, dobro se sjeća tih dana u kojima se njegov grad, koji jedva da je imao asfalt na glavnoj ulici, u kratkom vremenu pretvorio u jedno od najpoželjnijih mjesta za život u cijeloj tadašnjoj državi, o čemu svjedoči i podatak da niti jedan grad u Hrvatskoj nije imao toliko automobila po glavi stanovnika. Kutina i Kranj su se, dodaje Pasarić, u bivšoj Jugoslaviji izmjenjivali na mjestu najmotoriziranijega grada. Visoki životni standard iznjedrio je i bogat kulturni život, a iza svega je stajala moćna Petrokemija, koja je u svojim najboljima danima, krajem 80-ih godina, izvozila u više od 50 zemalja svijeta i zapošljavala oko 4500 ljudi.
Dragutin Pasarić
Danas u tvornici, koja je ostala u većinskom vlasništvu države, radi 1650 radnika, što je i dalje čini daleko najvećim poslodavcem u moslavačkom kraju. Na tržište godišnje isporuči 1,2 milijuna tona gnojiva, od čega 70 posto izveze, i najveći je izvoznik u Hrvatskoj... No svejedno je u velikim dugovima i problemima koji su, kaže Pasarić, ovih dana glavna tema o kojoj njegovi sugrađani zabrinuto raspravljaju uz kavu i pitaju se - što će biti s našom Petrokemijom? Jer svi, radili u Petrokemiji ili ne, vrlo dobro znaju što ta tvornica znači za grad koji su zbog nje, dodaje povjesničar, njezini stanovnici znali nazivati - Petrograd.
I gradonačelnik Andrija Rudić s olakšanjem je dočekao vijesti s Markova trga da će država kao vlasnik osigurati sredstva za pokrivanje Petrokemijina duga za plin Prvom plinarskom društvu, koji je premašio 300 milijuna kuna, zbog čega je taj dobavljač obustavio isporuku plina koji je glavna sirovina za proizvodnju gnojiva. Opskrba je ubrzo nastavljena nakon što se sam premijer Andrej Plenković sastao s vodstvima obje tvrtke i time, slažu se svi s kojima smo razgovarali u Kutini, pokazao koliko je Petrokemija važna za cijelu državu.
“Kutina je nezamisliva bez Petrokemije, i svi se slažu da mora opstati, sačuvati proizvodnju i radna mjesta. Kada tvornica u trećoj smjeni upali svjetla, iz daljine izgleda kao ogromni brod usred Panonske ravnice. Ne smijemo dozvoliti da se ona pretvori u spomenik umrlom gradu. Potrebna joj je transformacija, vjerojatno i strateški partner... Svojedobno se kao strateški partner za Petrokemiju spominjao Agrokor. Danas to vjerojatno više nije realno. Plin je vječno bio izvor problema, no dobro znamo da je bez umjetnih gnojiva nezamisliva poljoprivreda, potrebna za prehranjivanje stanovništva”, komentira Pasarić, ponosan što Kutini nikada nije bilo važno odakle je tko došao. Većina današnjih stanovnika potomci su doseljenika koji, podjednako kao i prije 50 godina, čuvaju duh tolerancije i otvorenosti prema ljudima koji dolaze iz drugih krajeva. Nije slučajno, dodaje, baš u Kutini smješten MUP-ov centar za tražitelje azila, u kojem živi stotinjak izbjeglica iz zemalja Bliskog istoka, koji su u gradu vrlo dobro prihvaćeni.
Na fotografiji: upravna zgrada Petrokemije
Bez sukoba nacija
“Petrokemija ima dušu. Privukla je ljude koji su, bez obzira na to odakle su došli, zavoljeli ovaj grad i prihvaćali lokalne običaje. Ni u Drugom svjetskom ratu, ni u Domovinskom ratu, ovdje nije bilo međunacionalnih sukoba. Svaki četvrti radnik Petrokemije bio je u Domovinskom ratu na bojištu. Grad danas više nije toliko bogat kao nekad, ali sačuvao je gradske funkcije i kulturni život, institucije poput kulturno-umjetničkih društava, kazališta, muzeja, gimnazije, visoke škole... Upravo je kemijska industrija razvila visoku svijest o važnosti zaštite okoliša”, govori Pasarić, koji je do mirovine radio u Petrokemijinoj službi za odnose s javnošću i godinama uređivao tvornički bilten. Autor je i monografije, izdane u povodu 40. obljetnice tvrtke.
Njegov prijatelj, povjesničar umjetnosti i kustos u Gradskoj galeriji Muzeja Moslavine Mladen Mitar rado ističe da je Dalmatinac, kojeg je posao prije 35 godina doveo u Kutinu, koju je vrlo zavolio i koja je tada, kaže, bila obećana zemlja.
“Masline sam zamijenio vrbama. Ovdje sam se i zaljubio, oženio... O da, u Kutini ima jako lijepih žena, a i sve više i dobrog vina, iako su u vrijeme kada sam ja došao pili kiseliš”, prisjeća se sa smiješkom Mitar i postaje ozbiljan kada Kutinu uspoređuje s gljivom poslije kiše, jer je na krilima Petrokemije narasla preko noći, a inozemni primjeri takvih gradova uglavnom pokazuju da im sudbina baš i nije blistava. Neki su, naime, propašću industrije preko noći i nestali.
Mladen Mitar
“Imam dojam da se političari u Hrvatskoj trude da i mi u Kutini nestanemo, iako tvrde suprotno. Teško može Kutina nadživjeti Petrokemiju, jer ovdje nema dovoljno mladih ljudi s dobrim idejama. Obrazovani odlaze, a oni koji ostaju teško dobivaju posao jer Petrokemija već godinama ne zapošljava. Na natječaj za radno mjesto čistačice u muzeju javi se nekoliko desetaka kandidatkinja. Dokaz da je svako radno mjesto dragocjeno. Potrebno nam je otvaranje novih proizvodnih pogona”, kaže Mitar koji je godinama radio kao profesor u gimnaziji, i tvrdi da je većina njegovih učenika u Zagrebu ili u inozemstvu. Njegovo četvero djece studiraju u Osijeku, Zagrebu i Zadru. Ne vjeruje da će se vratiti u Kutinu. U kutinskim je osnovnim školama broj učenika i upola manji nego prije dvadesetak godina, što je, pak, siguran dokaz da grad izumire, možda malo polakše od nekih drugih gradova kontinentalne Hrvatske - jer još uvijek ima Petrokemiju. Jedino što je danas bolje nego prije je, slažu se Mitar i Pasarić, vino. Tako je, kažu, vino autohtone bijele sorte škrlet posljednjih godina osvojilo i neke prestižne međunarodne nagrade. Sve se više domaćinstava uključuje i ponudu seoskog i vinskog turizma, a sve više turista privlači i obližnje Lonjsko polje.
U nadi da će se jednoga dana zaposliti u Petrokemiji, kemijsku je školu završila i Kutinjanka Marija Brozović Tukara, koja danas radi kao konobarica u jednom kafiću jer velika tvrtka ne prima nove radnike. Pet godina bila je zaposlena u tvornici satova Selk, u kojoj joj nisu produžili ugovor kad je ostala trudna. Kako idu godine, sve se manje nada da će dobiti posao u struci.
Mirjana Brozović Tukara
“Ako nemaš dobru vezu, u Kutini je vrlo teško naći dobar posao, i zato me ne čudi što mnogi mladi ljudi, pogotovo oni bolje školovani, odlaze trbuhom za kruhom. To je žalosno. Moj muž ima dobar posao u Selku, imamo dvoje djece, i teško nam se odlučiti na preseljenje, a i volimo Kutinu. Nadam se da nećemo završiti u inozemstvu i biti stranci. Kutina je ovisna o Petrokemiji i da ona propadne, to bi u propast odvuklo i mnoge druge djelatnosti poput raznih obrta, frizerskih salona, kafića...”, govori Marija Brozović Tukara, koju zabrinjava i sve siromašniji izbor kulturnih i zabavnih sadržaja jer ne bi htjela da joj djeca odrastaju na narodnjacima.
“Stanje u Kutini bit će zadovoljavajuće sve dok postoji Petrokemija, no treba nas zabrinjavati sve manji broj djece u razredima, i sve veći broj mladih koji odlaze. Nešto govori i podatak da je sve više praznih stanova te kako cijene nekretnina padaju”, kaže profesorica gitare Dunja Uroić iz Kutine, koja je u Novskoj ravnateljica Glazbene škole. Ističe kako Kutina još uvijek ima bolju gospodarsku sliku od Novske. Međutim, u Novskoj se posljednjih godina otvaraju brojne male tvrtke koje trebaju radnike, dok Kutina spava fokusirana isključivo na Petrokemiju. A u kulturnom se smislu, tvrdi ona, grad sve više provincijalizira.
Dunja Uroić
I sveto i prokleto
Da je prije Petrokemije Kutina bila više selo nego grad, ističe i gradonačelnik Andrija Rudić, koji smatra da je postojanje tako velike tvornice za mali grad podjednako i blagoslov i prokletstvo, jer Petrokemija je, dodaje, nekada hranila i 20.000 ljudi, ali je istodobno usisala poljoprivredu i obrtništvo. Izgubio se, dodaje gradonačelnik, poduzetnički duh, a Petrokemija je u posljednjih 20-ak godina postala taocem loših poslovnih odluka, za koje je kao njezin vlasnik ponajviše odgovorna država.
Država gospodar
“Petrokemija je imala, i još uvijek ima, ogroman kadrovski potencijal u svojim vrhunskim stručnjacima za gnojiva. Možda je, uz proizvodnju gnojiva, mogla pokrenuti još neke aktivnosti, poput uzgoja povrća u grijanim staklenicima, jer proizvodi velike količine topline koja odlazi u vjetar. Staklenik površine 10 hektara zapošljava oko 100 ljudi, a u svijetu nedostaje hrane. Za to još uvijek nije kasno. No pitanje je je li država dobar gospodar. Petrokemija prerađuje ogromne količine plina, i tu potrošnju plina nitko drugi u Hrvatskoj ne može nadomjestiti. Uz to, država koja nema tvornicu gnojiva ne može imati kontrolu ni nad svojom poljoprivredom.
Andrija Rudić
Premijeru sam nedavno postavio pitanje na koje još nisam dobio odgovor - kako planira zaštititi Petrokemiju u aktualnoj situaciji s Agrokorom, koji je najveći kupac njezinih proizvoda. Na sreću, u Petrokemiji, usprkos sve većim dugovima, plaća uvijek dolazi pa Kutinjani još uvijek imaju dosta dobru kupovnu moć, što dokazuju i dućani brojnih trgovačkih lanaca”, govori Rudić koji podržava opstanak Petrokemije, ali smatra da se moraju više razvijati i druge gospodarske djelatnosti. Podsjeća na narodnu mudrost kako nikada nije dobro držati sva jaja u istoj košari. Stoga u želji da se novim generacijama usadi poduzetnički duh, u kutinskim se osnovnim školama provodi projekt podizanja poduzetničke svijesti “Doing business”, financiran iz fondova EU. Grad daje i brojne financijske poticaje onima koji otvaraju nova radna mjesta, i na četvrtom je mjestu u Hrvatskoj prema visini izdvajanja za potpore poduzetnicima.
“Ne možemo očekivati velike investicije, ali poduzetništvo je jedina alternativa Petrokemiji”, zaključuje Andrija Rudić i otkriva kako je u posljednje četiri godine u Kutini otvoreno 220 novih radnih mjesta, a broj nezaposlenih smanjio se za oko 500 te ih je trenutačno 1850.
Većina Petrokemijinih radnika okupljena je oko Sindikata energetike, kemije i nemetala (EKN) i Sindikata DEMOS-HUS, koji međusobno vrlo dobro surađuju te s Udrugom hrvatskih branitelja čine Stožer za obranu Petrokemije koji djeluje od 1998. godina, kada su prvi put na površinu izašli nagomilani problemi, tada vezani uz pokušaj privatizacije.
Glasnogovornik Stožera i glavni povjerenik EKN-a Davor Rakić smatra da tvrtka treba ostati u državnom vlasništvu jer je u Hrvatskoj vrlo malo primjera uspješnih privatizacija.
Davor Rakić
“Petrokemija plaća plin 20 posto skuplje nego u Austriji, koja, za razliku od Hrvatske, uopće nema vlastite izvore plina. To je ucjena. Kada bismo plin plaćali kao Austrijanci, Petrokemija bi umjesto gubitaka, godišnje imala 100 do 200 milijuna kuna dobiti. Da bismo financirali takvu skupu i složenu proizvodnju, potrebni su nam krediti banaka, koje već godinama ne dobivamo, a istodobno raste cijena plina i Petrokemija gomila dug za plin. Državi je Petrokemija važna zbog energetike, poljoprivrede i obrane jer je riječ o industriji koja se može prilagoditi raznim situacijama, što se najbolje pokazalo u Domovinskom ratu. Naši gubici posljedica su i katastrofalnog stanja u hrvatskoj poljoprivredi koja je nekada trošila 800.000, a danas svega 350.000 tona gnojiva godišnje”, naglašava Rakić, koji smatra ključnim da Hrvatska počne proizvoditi više hrane. A Petrokemiji, dodaje, svakako treba kredit s povoljnim kamatama. Nužno je i da što prije počne zapošljavati mlade radnike, kako bi se prenosila specifična znanja koja se ne uče niti u jednoj školi.
Zajedništvo i odanost
“Smanjuje se broj lokalnih autobusnih linija kojima radnici iz daruvarskog i sisačkog kraja dolaze na posao u Petrokemiju, ali je zato sve više linija iz Kutine za München, Frankfurt, Zürich... Polovicu prihoda kutinskom gradskom proračunu uplaćuje Petrokemija. Bez nje nema ni Kutine, i stoga vjerujemo da nas Vlada neće ostaviti na cjedilu”, kaže Rakić.
Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Petrokemije Stjepan Šalković dodaje kako radnike ne zanima tko je na vlasti, nego žele pošteno zaraditi svoje plaće, a da je rad najbolja terapija, vidi se i prema tome da među radnicima Petrokemije koji su sudjelovali u Domovinskom ratu gotovo da nema PTSP-a jer su se s bojišnice gotovo svi vratili na posao.
Stjepan Šalković
“Zajedništvo i odanost tvrtki je oduvijek bila odlika Petrokemijinih radnika”, tvrdi glavni povjerenik DEMOS-HUS-a Damir Batrla, koji u tvornici gnojiva već 35 godina radi kao električar. U Petrokemiji su mirovinu zaradili njegovi roditelji Milica i Ivan, a u tvrtki mu je zaposlen i sin Vedran. U malom gradu, kaže, ljudi nemaju mnogo izbora u zapošljavanju.
Damir Batria
“Naša gnojiva kvalitetom su na najvišoj svjetskoj razini. Ako ugasimo domaću proizvodnju, naglo će skočiti cijena uvoznih gnojiva. Luka Šibenik odmah bi se mogla zatvoriti jer joj mi donosimo 90 posto prometa, a s 25 posto sudjelujemo i u ukupnom prometu HŽ Carga. Kažu da se gnojivo isplati prodavati u krugu do 400 kilometara, a mi ga izvozimo čak u Južnu Ameriku. Vrlo je upitna isplativost takvog izvoza. Sve naše gnojivo bi se moglo potrošiti u Hrvatskoj koja bi, da obradi sve svoje plodne površine, mogla proizvoditi nekoliko puta više hrane nego danas”, kaže Batrla, uvjeren kako Petrokemija može imati vrlo svijetlu budućnost.