Kafić na glavnom gradskom trgu u Raši jedini je ugostiteljski objekt koji danas radi u tom istarsku naselju i jedino javno mjesto na kojem se da ugrijati kosti dok temperature i usred bijelog dana, oko podneva, opasno gaze ispod nule. Prazno je, gosti je malo, leteći su i odlaze nakon par gutljaja kave ili nečeg kratkog, a konobarica dokolicu krati povremenim razgovorima s prijateljicom koja dugo sjedi za šankom uz odavno ispijen cappuccino. Kafić je dio nekadašnjeg hotela koji ne radi već više od 20 godina, još od ranih devedesetih kada su zamrli i posljednji tragovi industrijskih aktivnosti u ovom kraju, a jedan od unutrašnjih zidova koji omeđuju oble konture pravilnih volti krasi fotografija raškog rudara lica zacrnjenog od ugljena. Ista je fotografija u većim dimenzijama i na jumbo plakatu na gradskim zidinama, uz ispisan datum - 4. studenoga, Dan općine Raša, kao i 4. prosinca, dan Svete Barbare čije ime nosi ovdašnja župna crkva.
Na ogroman gradski trg, sasvim očigledno prevelik za današnju socijalnu interakciju raškog stanovništva, svakih 15-20 minuta dolaze međugradski autobusi na putu za Pulu ili iz nje, iz kojih nitko ne izlazi niti u njih itko ulazi, eventualno vozači koji iskoriste pet minuta stajanja za brzinski espresso. Cijeli prostor više djeluje kao filmska kulisa modernističkog talijanskog grada nego kao mjesto na kojem se odvija svakodnevni život. Tu i tamo stane i pokoji automobil, vozač izleti u trgovinu ili pekarnicu i brzo natrag u vozilo.
.jpg)
Stare priče
Za šetače je prehladno i oni rijetki nisu previše raspoloženi za razgovor. Iznimka je Viktor Zagrić, 65-godišnji umirovljenik kojeg je, čini se, razveselila prilika da s nama popriča o životu u gradu nekad i sada.
- Rođen sam ovdje, otac je dobio posao u rudniku i roditelji su se doselili ovamo, dobili su stan. Roditelji su rođeni Istrijani, ja sam radio kao ličilac u Prvomajskoj, to je zagrebačka firma koja je bila vrlo jaka - priča Zagrić, uz uobičajenu žalopojku koja je gotovo od riječi do riječi jednaka u selima i dobrom dijelu gradova po čitavoj Hrvatskoj - “tu je nekad bilo svega….”.
- Do prije 40 godina sve je bilo puno života. Ovdje je bilo kino, ovdje smo imali bolnicu i rodilište…. Tu je bila gostionica, tamo još jedna…. Tu je bio društveni dom… Tamo je Donja Raša, tu su bili radnički stanovi, a ovdje su bile kuće za šefove i inženjere. Za vrijeme Italije točno se znalo, samci bi dobili stan od 40 kvadrata, obitelji bez djece od 50, oni s više djece trosobni… Danas nitko ne radi, oni koji mogu bježe odavde - govori Zagrić koji nas je poveo u ad hoc razgledavanje, očito imun na hladnoću koja se uvlači u kosti.
Na parkingu ispred nekadašnje komunalne tržnice promrzla grupica prodavača posprema neprodanu odjeću u kombi. Jedan od njih je, kaže nam, rođen ovdje, 20-ak metara dalje od mjesta na kojem razgovaramo, u bivšem raškom rodilištu, prije 46 godina.
- Nemojte me slikati, ne želim biti u novinama. Što da vam kažem? Radim na crno, snalazim se. Malo ovdje, malo ondje, kao i svi. Drva ima, ljudi kradu tu gore u šumi, nešto se i proda. Ovdje na proljeće bude sve puno šparoga, za 25 kuna mac se prodaje, da se zaraditi, a ostane i za doma, par jaja na tavu i eto ti ručka… Zaštititi Rašu kao kulturno dobro? Da, to je odlična ideja, ali Raša više nije što je nekad bila. Uništila ju je divlja gradnja… Talijani su je izgradili za 19 mjeseci, a naši ljudi su je kasnije uništili preko noći. Talijani koji su ovdje nekad živjeli znali su još u vrijeme Jugoslavije dolaziti obići svoje bivše kuće. Plakali su kada bi vidjeli što je od njih nastalo. U njihovo vrijeme plaćao je kazne onaj tko nije održavao vrt - priča naš sugovornik.
.jpg)
Zaštititi grad
Inicijativu za zaštitu Raše kao kulturnog dobra Republike Hrvatske krajem prošle godine pokrenula je udruga Labin Art Express čija je misija već više od 20 godina zaštita i revitalizacija rudarske industrijske baštine Labina i okolice. Obratili su se s tom idejom Ministarstvu kulture, a kako smatra Dean Zahtila, predsjednik LAE, postoji čak i realna osnova za uvrštavanje cijele Raše u popis UNESCO-ve svjetske kulturne baštine.
Raša je najmlađi grad u Istri, izgrađena je 1937., prije 80 godina. Izgrađena je iz temelja, u samo 547 dana, kao dio Mussolinijevog programa “citta di fondazione” koji je uključivao gradnju 12 novih gradova za radnike na području tadašnje Italije, a cilj je bio dokazati moć i polet fašističkog režima. Ona je jedini primjer potpuno očuvane urbanističke cjeline iz tog doba, živi spomenik arhitekture talijanskog racionalizma. U svim drugim gradovima iz tog programa nešto se u kasnijim desetljećima nadograđivalo, mijenjalo, ali Raša je ostala ista, praktički netaknuta. I sa svim promjenama, 90 posto kuća u Raši izgleda isto kao prije 80 godina. Postoji čak i nekoliko stanova u kojima je isti namještaj, ista peć na ugljen, iste pločice koje su dočekale prve stanovnike prije Drugog svjetskog rata. Ljudi jednostavno nisu imali novca za ulaganja. Moj otac je iz Raše. Nekada smo vikendom iz Labina išli u disco u Rašu, vraćali bi se pješice jer nije bilo noćnih autobusa. Naselje je praktički umrlo 1968., kada se zatvorio rudnik u Raši, ali unatoč siromaštvu i dalje je postojala nekakva gospodarska aktivnost. Ljudi su radili u rudniku u Labinu, autobusi su svakoga dana vozili rudare na posao sve do 1988., kada je zatvoren i labinski rudnik. Danas je Raša najdepresivnije mjesto u Istri. Ovdje se ne događa apsolutno ništa. Turizma nema, proizvodnje nema - govori Zahtila.
Bio je kraj travnja 1936. godine, vrhunac takozvane fašističke ere, kada je u dolini, uz ušće svega 30 kilometara duge rijeke Raše (talijanski Arsia) počeo nicati istoimeni grad. Do tada, na mjestu budućeg grada stajala je jedna jedina kuća, vlasništvo stanovitog Matije Kokota Bazgarića, u kojoj su bili smješteni trgovina i oštarija. Postavljanju temelja prethodili su opsežni melioracijski radovi raške i osobito krapanske doline, odnosno isušivanje kužnog močvarnog tla, u vremenu od 1928. do 1934. godine, u organizaciji posebnog Konzorcija na čijem se čelu nalazio Labinjanin, barun Giuseppe Lazzarini. Radno ime novog grada bilo je Liburnia, no kasnije je prevagnuo naziv Arsia.
Stalni rast
Kopanje kamenog ugljena dobilo je u godinama priprema za rat visoki prioritet u fašističkoj Italiji. Talijanska uprava radila je na značajnom povećanju proizvodnje koja je 1936. iznosila 735.610 tona, s planovima prema milijun tona, uz uporabu oko 7000 djelatnika i s tendencijom stalnog rasta. Stoga su ugljenokopno društvo “Raša” (“Arsa” Società Anonima Carbonifera) i njegov pravi sljednik A.Ca.I. (Azienda Carboni Italiani) naručili izgradnju novog naselja, a projekt je povjeren tršćanskom arhitektu Gustavu Pulitzeru Finaliju. On je imao jedinstvenu priliku da urbanistički riješi kompletno naselje i arhitektonski oblikuje svaki objekt.
Pulitzer je bio Židov mađarskog porijekla, rođen u Trstu 1887., koji je, nakon studija na Politehnici u Beču, diplomirao na Sveučilištu u Münchenu u klasi arhitekta Theodora Fischera. Nakon Prvog svjetskog rata proslavio se dizajniranjem brodskih interijera u Italiji.
Urbanistički gledano, Pulitzer je s Rašom, koja je inaugurirana 4. studenoga 1937., u potpunosti ostvario Le Corbusierov koncept linearnog industrijskog grada uklopljenog u prirodni okoliš. Arhitektonski, projekt je bio stilski amalgam talijanskog racionalizma, novočentizma i takozvanog novog klasicizma ili liktorskog stila.
Arhitekt je Rašu podijelio hijerarhijski na radnički i službenički dio te na središnji trg koji je u službi povezivanja, ali i razdvajanja ova dva svijeta. U radničkom dijelu nizovi su istovjetnih kuća s po četiri dvosobna stana, svaki s odvojenim ulazom i istovjetnim komadom vrta. U svakom je stanu bila peć na ugljen koja je omogućavala grijanje. Stanovi za službenike i rukovoditelje imali su nešto veći komfor i grijanje im je omogućeno posredstvom tople vode iz gradske toplane. Ukupno je izgrađeno 96 kuća, a grad, planiran za 2000 do 3000 stanovnika, s mogućnošću proširenja do 5000, imao je sve potrebne sadržaje, od općinske zgrade i žandarmerijske postaje, do škole, vrtića, pošte, kavane, restorana, hotela, trgovina, kinodvorane i bolnice, sportskih igrališta pa čak i otvorenog bazena olimpijskih razmjera. Infrastrukturna rješenja bila su također na visokom nivou - vodovodna i kanalizacijska mreža, gradska rasvjeta i prometnice s asfaltnim tepihom, topla voda u svim javnim objektima… Uz rub grada nalazila se uprava rudnika.
Meka diktatura
- Obišao sam rudnike koji su još uvijek aktivni u Albaniji, Češkoj, Poljskoj i drugim zemljama, i mogu reći da su uvjeti života u Raši tada, 1937., bili bolji nego što su tamo danas. Pri tome mislim na uvjete stanovanja, komunalne sadržaje, jer posao je bio gadan i tada kao što je gadan i danas. Rudari u Raši živjeli su u pristojnim, grijanim stanovima, imali su prostore za rekreaciju, za kulturu. Ovdje su se doselili ljudi iz siromašnih dijelova Italije, s juga, sa Sicilije, Sardinije, Calabrije… Većina ih je otišla nakon Drugog svjetskog rata, ali nešto ih je i ostalo. Taj talijanski fašizam bio je meka diktatura, paradna, kao i njihova moda, tako da su i radnici iz Istre dobivali posao i krov nad glavom. Mnogi su se kasnije s nostalgijom sjećali vremena kada je “bilo reda” - priča Dean Zahtila čiji se Labin Art Express u svojim performansima uspješno poigrava i sa socijalističkom i s Mussolinijevom fašističkom ikonografijom.
Pulitzer je kao srce Raše zamislio gradski trg čijem je projektiranju posvetio posebnu pozornost. Na trgu dominira impozantna crkva svete Barbare s pomno promišljenom krovnom konstrukcijom koja je dobivena nizanjem armirano betonskih lučnih rebara koji podsjećaju na rudarski vagon, dok četvrtasti pripojeni zvonik podsjeća na rudarsku lampu koja se, inače, danas nalazi u općinskom grbu. Ispred zgrade fašističke stranke koja je imala i u to vrijeme obavezan balkončić za Mussolinijeve govore, stajao je tri metra visoki kameni kip rudara-borca, čiji je autor bio poznati tršćanski kipar Marcello Mascherini. Kao ostatak fašizma, kip je uništen 1947. godine. Zanimljivo, u Raši iz nepoznatih razloga ne postoji groblje - neki misle da je to zato što je fašistička ideologija izbjegavala ideju da će u modernom gradu radnici jednog dana umirati, a neki da bivše močvarno tlo jednostavno nije pogodno za ukapanja mrtvih.
Tijekom gradnje, Rašu je posjetio i sam Duce koji, navodno, nije bio zadovoljan izborom lokacije novog grada - smatrao je da ga je trebalo smjestiti na brdo, da bude vidljiv iz daljine i svojom monumentalnošću veliča fašizam. U Raši još uvijek kola urbana legenda da je zbog toga dao ubiti arhitekta, što nije istina - Pulitzer se 1939. preselio u SAD, gdje je projektirao paviljone talijanskih restorana za svjetsku izložbu u New Yorku, a bio je i projektant mnogobrojnih vila u Hollywoodu. U Italiju se vratio nakon 1949. te naselio u Genovi, nastavivši raditi kao arhitekt, posebice na dizajnu brodova, za što se već ranije specijalizirao. Umro je 1967. godine.
Zbog svoje fašističke prošlosti, Raša je u Jugoslaviji sistematski zapostavljana i prepuštena propadanju, iako se, formalno, i dalje slavila kao radničko, udarničko mjesto. Kao i u susjedni, četiri kilometra udaljeni Labin, ovdje su se doseljavali radnici iz čitave Jugoslavije, posebice iz Bosne i Hercegovine.
Na fotografiji: umjetnik Dean Zahtila
Na fotografiji: umjetnik Dean Zahtila
Zapuštene hale
- Zapostavljanje je jedan od glavnih razloga zašto Raša nije bila uništena kao urbanistička cjelina. Nakon zatvaranja rudnika vlasti jednostavno nije bilo briga za nju. Bila je dio općine Labin. Toliko je bila siromašna da se tu ništa nije gradilo, čemu možemo zahvaliti to što je danas jedinstvena u Europi - priča Dean Zahtila.
Devedesetih je Raša ponovno dobila status općine koja prema popisu iz 2011. godine broji 3183 stanovnika, od kojih 1444 živi u samom Pulitzerovu gradu. Načelnica Raše je IDS-ovka Glorija Paliska Bolterstein, a proračun općine koja stoluje na trgu koji nosi Pulitzerovo ime danas iznosi 13,5 milijuna kuna. Današnje gospodarstvo svodi se na luku Bršica s dva specijalizirana terminala, tvornicu vapna, tvornicu cementa Holcim i nešto turizma u dva kampa na obali, ali u samom gradu nema apsolutno ništa.
- Postoje državni prostori u vlasništvu DUUDI-ja, postoji ogromno industrijsko postrojenje bivše Prvomajske, postoje zapuštene industrijske hale. Imamo potencijalnih ulagača, ali puno toga ovisi o državi kao vlasniku. Na odličnoj smo lokaciji, 15 minuta od ipsilona, 20 minuta od Pule, par minuta od Labina… U samom, pak, naselju većinom su umirovljenici, mladi se doseljavaju, ali uz obalu. Raša se ne može širiti, ona je takva kakva jest, obitelji koje u njoj žive već su dugo tu. Rašu trebate voljeti da biste tu mogli živjeti - kaže Glorija Paliska Bolterstein koja na inicijativu da se cijeli grad zaštiti kao kulturno dobro gleda s dozom opreza.
- Trebalo bi vidjeti što to podrazumijeva, koji su benefiti, a koja ulaganja, da li to općina može financijski podržati. Općinsko vijeće Raše prije dvije godine je i donijelo odluku kojom štiti Rašu kao urbanističku cjelinu i kulturno dobro od lokalnog značaja te ograničava građevinske zahvate. Ali, u 80 godina puno se toga mijenjalo. Ljudi su dosta toga nadograđivali, mnoge fasade nisu u originalnim bojama, imate natkrivene terase, garaže, drvarnice, satelitske antene, a sada je u tijeku i legalizacija bespravne gradnje - kaže načelnica.
Bitka za grad
U godini u kojoj se obilježava 80. rođendan najmlađeg istarskog grada tinja sukob između općine i Labin Art Expressa koji se protivi planiranim građevinskim zahvatima na rekonstrukciji Sportskog centra “Braće Privrat”. LAE podsjeća da još uvijek nije izgrađena cjelovita konzervatorska studija za cijelu Rašu te tvrdi da bi nadstrešnica planirane nove tribine nogometnog stadiona zaklonila pogled na pročelje glavne zgrade rudnika.
Zbog planiranih zahvata, hrvatskoj javnosti otvorenim se pismom pod naslovom “Zaštitimo Rašu” obratila i Pulitzerova kćer Natasha F. Pulitzer, također arhitektica.
“Urbana jezgra Raše, izgrađena 1937. godine, kao jedna od novih gradova-generatora talijanskog ekonomskog razvoja, bio je bez presedana rezultat sinergije ekonomskog, arhitektonskog i umjetničkog stvaranja. Proučivši osobni arhiv glavnog arhitekta Gustava Pulitzera Finalija, moga oca, postala sam svjesna u kojoj su mjeri svi koji su bili uključeni u ovaj projekt bili uvjereni u obje izgradnje - izgradnju potpuno funkcionalnog grada i umjetničke vizije ili urbane utopije”, veli u svojem pismu Natasha F. Pulitzer.
Glorija Paliska Bolterstein kaže da je općina s planiranim natkrivanjem tribine na stadionu postala kolateralna žrtva sukoba između LAE i grada Labina koji je bez njih ušao u projekt obnove rudarskog šohta.
Dean Zahtila podsjeća da je LAE još 2011. osmislio projekt “Raša - živi grad muzej” koji prilično detaljno razrađuje sve potencijale rudarsko-industrijske baštine kao razvojnog resursa tog naselja.
- Želja nam je da Raša zbog arhitekture postane turistički brend. Raša ima ogroman potencijal koji, na žalost, stoji neiskorišten - kaže Dean Zahtila.