DESET GODINA KRIZE

Sanaderu je trebalo više od godinu dana da prizna kako je Hrvatska ‘u banani’

    AUTOR:
    • Andrea Koščec

  • OBJAVLJENO:
  • 10.08.2017. u 16:41

Zagreb, 231107.
Trg Josipa bana Jelacica, predizborni skup HDZ-a kojeg je predvodio Ivo Sanader. Uz brojne poznate izvodjace nastupilo je i Prljavo kazaliste.
Foto: Marin Tironi / cropix
Marin Tironi / CROPIX

 

Ako se nekim slučajem opet dogodi da neka kriza pohara svijet, Hrvatska će se još žešće zatresti nego što se to dogodilo u vrijeme velike financijske krize, tvrde naši sugovornici. Razlog je vrlo jednostavan: Hrvati nisu izvukli pouku iz krize koja je krenula iz SAD-a i brzo se prelila na cijeli svijet.

I dalje smo prepasivni, reforme nismo proveli, nismo posložili državnu upravu, niti se pozabavili jedinicama lokalne uprave i samouprave. Previše ovisimo o turizmu i vanjskotrgovinskim partnerima i jedna loša sezona ili... i sve će krenuti niz brdo.

A većina ljudi dobro se sjeća kako je bilo gadno. Krajem 2008. zaustavio se rast, a potom je došlo do znatnog smanjenja proizvodnje i potrošnje. BDP je pao više od šest posto na godišnjoj razini. Prema istraživanju “Utjecaj ekonomske krize na tržište rada” Tea Matkovića, koje je napravio u suradnji s Mihailom Arandarenkom i Vedranom Šošićem, broj zaposlenih se do rujna 2008. spustio na razinu na kojoj je bio dvije godine ranije, a u prosincu 2009. bio je tek neznatno veći nego u prosincu 2006. Nestalo je svako 25. radno mjesto. Usporio se realan rast plaća, a poslije je došao i krizni porez.

Interes političara

- Velika financijska kriza, najveća ekonomska kriza nakon Velike depresije, bila je od početka zanemarivana i anticipirala ju je nekolicina. Krenula je iz financijskog sektora u SAD-a, preliberalnog i prejeftinog odobravanja hipotekarnih kredita, te razotkrila cijeli niz manjkavosti, prvenstveno u regulaciji financijskog sustava, a potom, prelijevanjem u Europu, strukturne nedostatke mnogih država i neodrživu razinu javnog duga. U Europi se tako manifestirala i u krizi bankovnog sustava (kao i u SAD-u), ali i u krizi niza zemalja koje bez pomoći MMF-a i europskih partnera ne bi mogle podmiriti dugove - kaže Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke.

- U prvoj fazi se pričalo o tome da je Velika recesija posljedica nefunkcionalnih i nereguliranih tržišta. Takva je naracija bila u interesu političara koji uvijek nastoje skinuti odgovornost sa sebe i okriviti druge, a apstraktno slobodno tržište idealan je krivac za to - ističe analitičar Velimir Šonje i dodaje: - Kako je vrijeme odmicalo, čulo se sve više kritičkih glasova pa danas jednako pravo ima teorija da je Velika recesija bila posljedica epohalne pogreške američkog državnog intervencionizma.

U Hrvatskoj, kaže Vujčić, kriza je prvenstveno raskrinkala izuzetno slabe strukturne karakteristike gospodarstva i potpuno neodrživ model rasta, temeljen na kontinuiranom povećanju duga i plaća s niskim rastom produktivnosti. Tadašnji premijer Ivo Sanader tek je u studenome 2008. priznao da smo “u banani”.

- Model u kojem su jedinični troškovi rada eksplozivno rasli deset godina prije krize, urušavajući konkurentnost gospodarstva i u kojem je država kontinuirano trošila više nego što je imala. Čak i u trenucima snažnog rasta BDP-a, a time i prihoda, umjesto da stvori suficit u proračunu, država bi se odmah potrudila krenuti u kupnju glasova i zadovoljavanje interesnih skupina, kreirajući nove deficite. I dio kućanstava se zaduživao ne vodeći računa ni o tome da je brzi rast dohodaka neodrživ, niti vodeći računa o rizicima, poput zaduživanja u francima. Mnoge su tvrtke, ističe Vujčić, u velikoj mjeri propustile to zlatno doba da strukturiraju poslovanje.

Najskuplja kriza

Dobar je primjer u to vrijeme bio najbrže rastući sektor građevinarstva, koji je dobio značajnu potporu države kroz mega investicijski ciklus gradnje autocesta. - Da se to dogodilo negdje u Aziji, bilo bi iskorišteno za dizanje razine konkurentnosti tog sektora na razinu međunarodne konkurentnosti. No, kod nas je dovelo do kombinacije skupih cestarina i propasti najvećeg dijela građevinskog sektora - kaže Vujčić.

- Razlika Hrvatske i većine ostalih zemalja EU u tome je što Hrvatska nije iskusila krizu bankovnog sustava, najskuplju od svih kriza - naglašava guverner. Ona je, naime, povećala razinu javnog duga u nekim europskim zemljama, npr. Irskoj, za desetine postotaka BDP-a. - To se nije dogodilo u Hrvatskoj zahvaljujući razboritoj politici regulacije bankovnog sustava i monetarnoj politici koja je s jedne strane kočila rast kredita i održavala stabilnost tečaja kune prema euru, a s druge zahtijevala znatno više razine kapitala i likvidnosti u hrvatskim bankama, nego je to bio slučaj u EU. Iako smo trpjeli snažne kritike provodeći takvu konzervativnu politiku, kriza je pokazala tko je bio u pravu. Kao i uvijek, vrijeme je najbolji sudac. I kod Velike financijske krize i kod snažnog rasta kredita 2000-ih i kod kredita u francima i kod kreditiranja Agrokora - napominje Vujčić.

Dok se Slovenija već početkom 2014. izvlačila iz ralja recesije i počela bilježiti zavidne stope rasta, Hrvatska je još tavorila.

Moralni hazard

Šonje smatra kako postoji niz razloga zašto smo naznake izlaska iz recesije vidjeli tek na kraju mandata Vlade Zorana Milanovića. - Dugo se negiralo da kriza uopće dolazi, a zatim da postoji. Izgubljena je prva godina za pripremu reakcije. A kad je kriza udarila, Kosor i Rohatinski su promovirali strategiju “uzdanja u vlastite snage” i odbacivanja suradnje s MMF-om, posve suprotno od onoga što su radile sve druge zemlje Nove Europe. I potpuno su zaustavljene bilo kakve reforme, restrukturiranja, privatizacije, povećavala su se porezna opterećenja i zemlja je potonula u dugotrajnu puzajuću krizu od koje se tek pomalo oporavlja - kaže on.

A koji je recept da bi se izbjegle buduće krize? - Bilo bi sjajno da se kontinuirano ne stvara moralni hazard. Da se dobici ne individualiziraju, a gubici socijaliziraju - smatra guverner i dodaje da treba voditi politiku gledajući tri koraka unaprijed, a ne kratkoročne interese, da se nagrađuje kompetentnost, a ne poslušnost, da se ne podliježe lobističkim pritiscima interesnih skupina. Mlade generacije trebale bi učiti ekonomsku povijest.

TIMELINE

 

9. kolovoza 2007.

Francuski BNP Paribas zamrznuo je 1,6 milijardi eura zbog problemas lošim kreditima na američkom tržištu.

 

15. rujna 2008.

Investicijska banka Lehman Brothers objavljuje najveći bankrot u povijesti. Panika se širi na cijeli svijet. Američka centralna banka FED prisiljena je dati 85 milijardi dolara za spas AIG-a.

 

17. rujna 2008.

Nastaje kaos i počinju se gomilati žrtve bankarske nelikvidnosti. Tresu se čak i divovi poput JP Morgana i Goldman Sachsa.

FTSE 100 (sto najvećih kompanija na burzi) gubi 15 posto vrijednosti.

 

13. listopada 2008.

Island pušta tri najveće banke da bankrotiraju.

 

25. studenoga 2008.

Počinje prvi val  povećanja mase novca. FED to radi sve do 2013. godine, a umjesto 600 milijardi u sustav su upupumpani bilijuni. Američki primjer slijedile su Bank of England i European Central Bank.

 

11. prosinca 2008.

Irska je postala prva zemlja koja je ušla u recesiju, a u prosincu je u recesiju ušao I SAD.

 

9. svibnja 2010.

Počinje kriza u eurozoni. Grčku spašava MMF, a dok SAD kreće putem oporavka, europski bankarski sektor i danas se koprca. Irska i Portugal spašeni su 2011., a Grčku održava na životu treći paket pomoći.

 

ELIPSO

Izdvajamo