Iako iza sebe ima jaku političku kariku, Mirko Jurkić, sin prve ministrice u modernoj Hrvatskoj Vesne Girardi Jurkić, tek se sada politički aktivirao.
Prije nekoliko dana ovaj se dosad javnosti nepoznat 37-godišnji magistar povijesti iz Pule predstavio kao kandidat za gradonačelnika najvećega istarskog grada na listi HDZ-a. Novo lice na političkoj sceni Istre iza sebe ima definitivno zanimljivu obiteljsku prošlost. Naime, dolazi iz obitelji poznatih odvjetnika, povjesničara i arheologa koji su definirali i njegov životni put, uvjerenja i profesiju.
Dosad niste bili politički aktivni i u javnosti ste u potpunosti nepoznati. Što vas je potaknulo da se kandidirate za gradonačelnika Pule?
- Politika je u našoj kući prisutna oduvijek. Majka je bila uključena u najranije početke demokratskih promjena na ovim prostorima te je aktivno sudjelovala u borbi za hrvatski suverenitet i nezavisnost. Ja se dosad nisam javno isticao iako su politički stavovi mene i moje obitelji svima poznati. Na tim smo stavovima odgajani i djelujemo otkad je svijeta i vijeka. U politički život namjeravam se aktivno uključiti već dulje vrijeme. Ovaj uzlet osuvremenjenog HDZ-a s predsjednikom Andrejom Plenkovićem na čelu dao mi je veliki entuzijazam te je na kraju i bio presudan u mojem angažmanu. Sve je počelo preko kolega i prijatelja te nekih kulturnih projekata, a ubrzo završilo na lokalnoj, gradskoj i županijskoj politici. Sva politika je zapravo lokalna, zar ne? Na njihov nagovor, uz snažnu podršku predsjednika ŽO HDZ-a Istarske županije Jurice Šiljega te na prijedlog gradskog povjerenstva HDZ-a Pule, odlučio sam prihvatiti kandidaturu za gradonačelnika Pule.
Vaš veliki adut svakako je i vaša pokojna majka, Vesna Girardi Jurkić. Krenuli ste njezinim stopama?
- Kao dječak, pratio sam ju svugdje. Nisam odrastao na Ivici i Marici, nego na Ilijadi i Odiseji. Upoznavajući grčke i rimske bogove, arheološke lokalitete po Hrvatskoj i Europi... Normalno je da se u vama rodi ljubav prema povijesti. Moja baka je bila profesorica povijesti i geografije, a starija je sestra također arheologinja. Ja sam magistrirao na migraciji Istrana između dva svjetska rata. Poznata je priča o odlasku velikog broja nacionalno određene istarske djece u Zagreb jer je u Istri bila teška situacija dolaskom fašista na vlast. Bilo je zabranjeno korištenje hrvatskoga jezika. Moju je baku, rođenu Medulinku, otac poslao na školovanje u Krk, a zatim u Zagreb, da bi se mogla školovati na materinskom jeziku. A nakon udaje za mog djeda, nakon rata, vratila se u Pulu. Nakon što je Istra vraćena matici domovini, nakon Pazinskih odluka, jugoslavenska je vlast pozivala Istrane, pogotovo one visokoobrazovane, da se vrate jer je Istra bila raseljena, a Pula uništena. Bio im je potreban školovani kadar kako bi ponovno formirali grad. Tada su se moji djed i baka vratili u Istru, s mojom majkom, koja je tada bila dijete (rođena je 1944. u Zagrebu). Ali, ne bih rekao da mi je majka ‘adut’. Majka je prije svega jedno nepresušno vrelo inspiracije za moj rad. Ljestvicu je podignula maksimalno visoko! Bila je energična, voljna danonoćno raditi za Hrvatsku i opće dobro, a često je radi te svoje naglašene posvećenosti poslu i besprijekorne radne etike - patila obitelj. Ali, s druge strane, obitelj, i to ponajprije moj otac, bio je njezin glavni oslonac. Jednako kao što je to meni moja supruga. Naravno da su načela koja mi je majka usadila i uspjesi koje je postigla moj motivator za moja životna djelovanja, ali i pokazatelj meni, usudio bih se reći i javnosti, da su čestitost, poštenje i rad odlike uspješnog čovjeka.
Sjećate li se njezinih dana na mjestu prve ministrice kulture u tom ratnom vremenu?
- Moja majka bila je prva ministrica u RH, a ne samo ministrica kulture. Bila je na čelu ministarstva koje se zvalo Ministarstvo prosvjete, kulture, športa i znanosti. Sjećam se da je 1991., na poziv predsjednika dr. Franje Tuđmana, najprije išla u Zagreb kao pomoćnica ministra, i to nakon izbora za gradonačelnika Pule, gdje je bila protukandidat gospodinu Delbiancu. On je tada pobijedio s malom razlikom glasova, a moja majka je pozvana u Zagreb. Odmah nakon toga počela je njezina politička karijera koja je trajala do 2001. Relativno brzo, već šest mjeseci nakon što je imenovana pomoćnicom ministra, imenovana je ministricom. To razdoblje pamtim kao turbulentno. Imao sam 11 godina i kad vam majka doslovno preko noći ‘nestane’ u žrvnju visoke politike, boreći se s dnevnopolitičkim problemima od jutra do sutra - a bilo je to i vrijeme Domovinskog rata, bombardiranja, granatiranja..., naravno da vam užasno nedostaje. ‘Ne’ kao odgovor malo je značio mojoj majci. Svi njezini suradnici koji su s njom svakodnevno radili sjetit će se da je s njom bilo naporno surađivati, ali u konačnici plodonosno jer su se rezultati uvijek vidjeli! Kada se prihvatila određenih projekata i poslova, ona ih je i obavila. Rijetko što ju je moglo zaustaviti na tom putu. Ali, mi smo kao obitelj to prihvatili kao neku vrst žrtve za stvaranje tadašnje Hrvatske i ustrojstvo države. Svatko je dao doprinos na svom nivou, ona ga je davala na stručnom i političkom. Idealistički je krenula u čitavu tu priču i kao takva je to gurala do kraja svog političkog i javnog djelovanja.
Tada je između HDZ-a i IDS-a postojao veliki antagonizam...
- Kao malo dijete, to toliko ne percipirate. Sjećam se nekih manjih stvari, primjerice od zadirkivanja u školi do nekakvih dovikivanja na cesti.
Je li se slagala s politikom koja se tada vodila?
- Ne uvijek i ne sa svime. Primjerice, nije se slagala s odnosom HDZ-a prema Istri. Budući da je pripadala njegovoj demokršćanskoj, narodnjačkoj političkoj opciji, predsjednik ju je uvažavao, ali jednostavno ni sam nije mogao mimo nekih odluka. Istra je specifična. Istra je posebna. I određena politika ovog tipa stranke koja je nacionalna i velika mogla je biti malo drugačija prema Istri. Mogla se provoditi na drugačiji način. A lokalno se provodila jednako kao i na nacionalnom nivou, pa je u Istri došlo do drugačijih refleksija. Odlaskom u Zagreb majka se maknula iz lokalnog HDZ-a i djelovala je u središnjici. Bila je i prvi oponent dr. Franji Tuđmanu na prvim unutarstranačkim izborima za predsjednika stranke! Predsjednik ju je iznimno cijenio, najviše zbog bogatog znanja, iskustva i hrabrosti. Nakon tih izbora imenovao ju je veleposlanicom u Francuskoj. Govorila je talijanski, francuski, engleski, grčki. Kada imaš takve ljude, moraš ih iskoristiti.
Vi ste tada živjeli s njom, u Zagrebu?
- Kada sam 1994. završio osnovnu u Puli, počeo sam pohađati srednju školu u Zagrebu. Tamo sam bio pet-šest mjeseci jer smo mislili da će to tako funkcionirati. Majka je bila uglavnom u Zagrebu, a otac i sestre na relaciji Pula - Zagreb. Potom sam se vratio u Pulu jer je majka već 1995. razriješena kao ministrica i imenovana je stalnim veleposlanikom pri UNESCO-u u Parizu. Išla je u Francusku oformiti veleposlanstvo pri UNESCO-u. Za Hrvatsku, koja je tada bila na kraju svog ratnog puta, ali i na početku ponovne izgradnje - bila je to izrazito važna funkcija. Hrvatska je oduvijek bila poznata po arheološkim i prirodnim ljepotama i na ovaj način mogla se dodatno promovirati te iz toga izvući korist za arheološke lokalitete, za samu državnu politiku te za prepoznavanje zemlje kao one koja pripada Europi. Ubrzo nakon što je imenovana, pošao sam za njom i u Parizu proveo godinu i pol. Vratio sam se u trećem razredu srednje škole i nastavio školovanje u Puli.
Čega se sjećate iz tih pariških dana?
- Visoka politika vodi se doslovno od jutra do mraka - od sastanaka, preko prijema, izložbi i koncerata, do primanja kod kuće, u veleposlanstvu, odlazaka na primanja drugih… Ponekad sam nečemu prisustvovao, ponekad ne. Bio sam srednjoškolac, pa te to toliko u onom životnom razdoblju ne zanima. Ali, svakako je bilo lijepo iskustvo jer iskusiš nešto što drugi ne mogu te si u prisutnosti ljudi s kojima se ne možeš susretati u svakodnevnom životu. Bio sam u nazočnosti svih ministara, predsjednika država, europskih veleposlanika... Neki su nas posjećivali i kod kuće u Puli i Medulinu. To su ljudi na koje se naviknete i postane vam to uobičajeno.
Koji su vaši glavni aduti s kojima odlazite na izbore u regiji, gdje vlast čvrsto drži IDS i gdje HDZ teško prolazi?
- U ovom sam gradu rođen, tu sam završio osnovnu školu, dio srednje te diplomirao i magistrirao povijest na Sveučilištu u Puli. Pula ima ogroman potencijal. Nekada je bila industrijski grad, ali i uvijek premalo turistički, bez obzira na sve znamenitosti i mogućnosti koje imamo godinama, kako u bivšoj, tako i u modernoj državi. Pula se razvija stihijskom inercijom, a ne planski. Dobar primjer planskog razvoja je Zadar. Zadar i Pula imali su relativno sličnu povijest, a drugačije su se razvili. Oba su grada bombardirana krajem Drugog svjetskog rata. Zadar je potom zanemarivan do početka devedesetih godina, dok je Pula bila u puno boljoj situaciji zbog svoje povezanosti i političkih okolnosti. Devedesetih dolazi do Domovinskog rata i svi znamo što je pretrpio Zadar s okolicom. Zadar je 1995. bio uništen grad, infrastrukturno i ekonomski. Pula nije bila ni približno tako uništena. A kad danas pogledate gdje je Pula, a gdje je Zadar, ostanete frapirani! Mogućnosti su im bile iste, Pula je čak bila u povoljnijem položaju...
Rekli ste da vam je želja grad vratiti moru...
- Pulska riva je projekt oko kojeg se godinama lome koplja. Raspisuju se natječaji koji se mijenjaju jedanput, dvaput, triput, a kako vidim, riva stoji na mjestu. Gradi se obala od Riječkog gata prema Katarini, ali to ide jako sporo. Riva se mora okrenuti građanima Pule i njihovim gostima - da oni od nje imaju koristi, da njome mogu prošetati, negdje sjesti i uživati sa svojom djecom, da umirovljenici mogu šetati bez straha da će polomiti noge na zaostalim željezničkim šinama ili na razbijenim kamenim pločama. Pula je naprosto morski grad koji treba biti okrenut rivi i luci! Grad treba otvoriti turizmu tako da se arheološke lokacije urede po uzoru na Španjolsku, Francusku ili Italiju. Te lokacije treba zaštititi i pokazati ih građanima i turistima te nešto od svega toga i uprihoditi kako bi se povećala kvaliteta života građana Pule. Politička ljevica je sve ove godine - a u Puli je na vlasti 27 godina bez prestanka - postigla da smo danas najskuplji hrvatski grad za život. Možda bismo sada mogli pružiti šansu proeuropskom centru? Jer, mene baš ne impresionira ta pulska skupoća. Ja vidim Pulu kao grad čiji građani zaslužuju najviši standard i kvalitetu života u Hrvatskoj!
Što u Puli treba hitno riješiti i promijeniti?
- Ne dozvoliti Miletiću da se ‘prošeta’ do četvrtog mandata na čelu grada. Kratko i jasno. Mislim, koji je smisao? Riskiraš jedanput, udijeliš čovjeku povjerenje. On te izigra. Onda mu opet udijeliš povjerenje... pa opet... dokle? Jedna stara poslovica kaže: ako želiš van iz rupe, prestani kopati! (Smije se, op. a.) Ispada, kao građani su ludi... Ali, ne slažem se, ne - nisu građani ludi, nego ih jedna glasna i agresivna manjina čini takvima jer to njoj najviše odgovara! Realno, koliko je IDS-ovih glasača u Puli? Neka ih je i deset tisuća. A što je s preostalih 40 tisuća stanovnika Pule...? Tko je sada u većini? Shvaćate me? Ključ prosperiteta Pule u rukama je njezinih građana - i neka vam nitko ne govori da je bilo kako drugačije nego upravo tako! Pula je posebna. Ali, to je dobro! Istra je posebna. Da! Tako je. Posljednji lokalni izbori održani su prije četiri godine. Ako je kvaliteta vašeg života u ove četiri godine uznapredovala, ako živite bolje, imate više novca, sretniji ste i veseliji u vašoj pulskoj svakodnevnici - dajte glas Miletiću! Nema razloga da ne date. Ako živite super. Ali, nama ostalima koji živimo teže, kojima 11 ili 12 godina Miletićeva upravljanja Pulom nije donijela ništa lijepo, odnosno najradije bismo iskočili iz vlastite kože da se nešto promijeni - pružite priliku drugom kandidatu! Pula mora biti centar županije i Istre jer je činjenica da je najveći grad s najvećim brojem stanovnika koji najviše doprinosi BDP-u. Pula, kao i ostatak države, ima problem s natalitetom i jedan je od rijetkih gradova koji ne stimuliraju pronatalitetnu politiku. Ne postoje uređeni kolnici, gradska zaobilaznica gradi se godinama, a kada se vozi po Puli, vidi se koliko smo napredovali. Pitanje garažne kuće o kojoj se stalno govori... Gdje parkirati auto ljeti, u jeku sezone, ako je problem i usred zime?! Napose, zašto ih nema zimi? Puna su nam usta cjelogodišnjeg turizma, a nisam primijetio da netko sustavno radi na tom pitanju. Valjda žele prvo graditi parkiralište... Ili sazvati radnu skupinu? Kako ono kažu, ako se želiš problema riješiti, a ne učiniti ništa - sazovi radnu skupinu! Na kraju se netko sjetio graditi garažu na mjestu za koji su i ptice na grani znale da se radi o arheološkom lokalitetu. To je apsurd. Pula može i hoće bolje.