Sječu srpskih, slovenskih i makedonskih liberala 1972. godine Sovjeti su dočekali s pohvalama, smatrajući kako se radi o obnovi partijskoga centralizma u SKJ.
Kao što su u Beogradu sa zadovoljštinom ustvrdili diplomatski predstavnici Istočnoga bloka, neki su se funkcionari u borbi protiv nacionalizma i liberalizma opet počeli koristiti “našom” terminologijom. Tito , doduše, nije obnovio stari sustav nomenklature, koju je u svoju korist tako vješto iskorištavao Ranković, nego je administraciju Partije prepustio svojim pouzdanicima u republikama. Za sebe je sačuvao samo imenovanja nekolicine ključnih ljudi u državnoj administraciji, u SKJ, tajnim službama i vojsci, pri čemu je pazio da se na saveznoj razini ne obnovi hegemonija Srba i Crnogoraca, tipična za razdoblje prije 1966. godine. Partija je u svakom slučaju u kriznoj 1971. i 1972. godini u mnogočemu ojačala svoj utjecaj na društveni život.
Zategnuti odnosi
Kada je 6. listopada 1973. godine izbio nov sukob između Izraelaca i Arapa, Tito naravno nije oklijevao na koju će stranu stati. Time što je podupro Arape, htio je, uz ostalo, ojačati svoj autoritet među nesvrstanima, jer na nedavnoj IV. konferenciji Pokreta nesvrstanih u Alžiru nije mogao previdjeti da njegov utjecaj u tom pokretu slabi. Jugoslavenski su novinari dobili nalog da izvještavaju tako “kao da smo u ratu s Izraelom”. Sovjetskim je zrakoplovima Tito ponovno dopustio upotrebu jugoslavenskoga zračnog prostora i zračnih luka za dopremanje oružja egipatskim i sirijskim postrojbama, a kada su one teško poražene, zaboravio se do te mjere da je Naserovu nasljedniku Sadatu čak savjetovao da bombardira Tel Aviv. Poruka koju je presrela američka protuobavještajna služba izazvala je u Washingtonu, razumljivo, golemo ogorčenje. Amerikanci su optužili Tita da je znatno pridonio potpirivanju vatre na Bliskom istoku te su, što je još važnije, napustili nadu da bi Jugoslavija u OUN-u postala posrednica između zavađenih strana. Odnosi između Beograda i Washingtona tako su se pogoršali da su na neko vrijeme bili gotovo posve prekinuti. Kissinger je ignorirao jugoslavenskoga veleposlanika u Washingtonu i nije htio primiti Titova ministra vanjskih poslova kada je došao na zasjedanje Generalne skupštine OUN-a.
(U isto vrijeme) rukovodioci Sovjetskog Saveza usprkos naglašavanju prijateljstva nisu se odrekli svojih “hegemonističkih” planova. U trenutku napetosti, koju bi mogla uzrokovati maršalova smrt, čak bi se poslužili prijevarom, koja se u doba mađarske i čehoslovačke krize pokazala tako pogodnom - vojskom bi upali u Jugoslaviju na zahtjev legitimne, iako u ilegali djelujuće KPJ.
Kao što je kazao Vladimir Bakarić danskom novinaru Gunnaru Nissenu, u Moskvi su smatrali da je samo Tito “dobar”, ali da njegovi suradnici to nisu. Usprkos tvrdnjama da otkriće informbiroovske protupartijske skupine neće utjecati na odnose sa Sovjetskim Savezom, u stvarnosti je između država došlo do osjetnoga zahlađenja, jer se Jugoslaveni nisu mogli osloboditi sumnje da Rusi još uvijek planiraju subverzivne djelatnosti u njihovoj državi. Dodatnom porastu nepovjerenja pridonio je i general Jan Šejna, nadležan za politički resor u čehoslovačkoj vojsci, koji je u veljači 1968. godine prebjegao u SAD te u intervjuu za bečku reviju Profil razotkrio vojni plan Varšavskoga pakta, prema kojem su u slučaju krize postrojbe sovjetskoga bloka trebale u Jugoslaviju upasti preko austrijskoga teritorija.
Svoje sumnje u pogledu moskovske špijunske djelatnosti i podzemno rovarenje Jugoslaveni nisu skrivali, naprotiv, javno su proglašavali kako se radi o razgranatoj mreži. A privatno su Sovjetima predbacivali da su bili upleteni i u nemire na Kosovu 1968. godine i u proturežimske akcije emigrantskih skupina svih boja i usmjerenja do kojih je došlo kasnije. U tom smislu već su u siječnju 1970. godine Tito i sovjetski veleposlanik Ivan A. Benediktov vodili buran razgovor, koji, naravno, nije imao nikakve posljedice. No ni u trenutku najvećega prijateljstva između maršala i Brežnjeva sovjetske tajne službe nisu napustile plan da u Jugoslaviji treba stvoriti petu kolonu. Kako inače možemo objasniti činjenicu da je u lipnju 1973. godine šef KGB-a, Jurij V. Andropov, preko svojeg agenta tajno obavijestio Dobricu Ćosića neka se čuva jer mu s najvišeg mjesta prijeti “opasnost”? Očito su Sovjeti u slavnom piscu, koji je u to doba slovio kao glasonoša opozicijske, izrazito nacionalistički obojene, struje u Srbiji, vidjeli mogućega saveznika.
( priredio Tvrtko Jakovina)