Kako je dr. Jakša Barbić, ugledni profesor i čovjek impresivne biografije, glasao na arbitraži u Ženevi koja je pokrenuta na hrvatsku inicijativu u sporu Ine i MOL-a, ostat će za širu javnost najvjerojatnije tajna. Iako su mediji izvijestili da se i hrvatski član priklonio odluci prema kojoj je naša strana izgubila spor s Mađarima, sam dr. Barbić o tome ne može javno govoriti, na što ga obavezuje ugovor, jer su arbitraže uvijek zatvorene kako bi svaki “sudac” neopterećeno mogao donositi svoj sud.
Bilo kako bilo, samo su krajnje naivni mogli vjerovati da imamo priliku u Ženevi dobiti arbitražu. U međuvremenu su događaji otišli u drugom pravcu, a hrvatski premijer Andrej Plenković povukao je PR-ovski potez najavom kupnje mađarskog paketa dionica Ine. Time je u večeri prije Božića okrenuo svjetla reflektora s gubitka arbitraže na posao stoljeća za Hrvatsku, čija je realizacija još uvijek vrlo daleko. No, o arbitraži i svim posljedicama gubitka za hrvatsku stranu, ionako više nitko ne govori.
Tako je i zanimanje javnosti za ulogu dr. Jakše Barbića u arbitražnom procesu kratko trajalo. Za poznatog pravnika, potpredsjednika HAZU, sveučilišnog profesora, to je ionako bila samo jedna od niza arbitraža u kojima je sudjelovao i sudjeluje, i do čijeg se stručnog stava itekako drži ne samo u granicama Hrvatske, već i u svijetu. Mnogi ga znaju i kao “oca” zakona iz onog famoznog razdoblja Ante Markovića i kasnije Franje Tuđmana, koji su otvorili vrata privatizaciji, ali i pisca oporuke Miroslava Krleže i darovnog ugovora kojim je veliki pisac ostavštinu prepustio Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.
Vrsni predavač
“Mi smo se uglavnom uvijek sretali na pozornici, nikada izvan nje. Sudjelovali smo na raznim konferencijama, predavao je on, predavao sam ja, bili smo na predstavljanju knjiga, ali nismo se družili izvan toga. No, znam ga kao vrsnog predavača koji vrlo jasno govori, a još kao “mali od kužine” radio sam na registracijama poduzeća na temelju zakonskih rješenja koje je profesor Barbić donio”, kaže dr. Ljubo Jurčić.
“Barbić je izuzetno obrazovan, iskusan i vitalan, a nogometnim žargonom, moglo bi se reći da je apsolutno “na lopti”. U tom akademskom dijelu pripadaju mu svakako svi komplimenti”, tvrdi dr. Mladen Vedriš koji je kao istaknuti znanstvenik, ali i političar, pratio Barbićevu karijeru, ali i sve ono što se događalo nakon usvajanja zakona koje je između ostalih pripremao i Barbić.
Jedan drugi ugledni ekonomist potvrdio nam je da je iz prve ruke promatrao kada je dr. Barbić, na inicijativu bivšeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća - za većinu onih koji to ne znaju, riječ je o bivšoj saveznoj vladi umrle Jugoslavije - rušio Zakon o radu. A taj ZUR bio je vrhunac socijalističke piramide bivše Jugoslavije u koji su se zaklinjali svi, od Josipa Broza nadalje. “Ubacio je u nove zakone riječ “kapital”, što je za mnoge bio pravi šok. No, da se ipak ne bi prebrzo otrčalo iz jednog u drugo odijelo, ljudi oko Ante Markovića, a bio je tu i Barbić, nastojali su ipak pomiriti nadolazeći kapitalizam i umirući socijalizam. Tako su novi zakoni u početku bili nedorečeni pa ih je svatko tumačio onako kako je htio, a posljedice nekih nedorečenosti osjećaju se i danas”.
Dr. Jakša Barbić rođeni je Zagrepčanin, gdje je i 1960. godine završio Pravni fakultet. Na početku karijere radio je na Kotarskom sudu u Jastrebarskom, a zatim u Okružnom sudu u Zagrebu i Višem privrednom sudu Hrvatske kao pripravnik. Nedugo nakon toga počeo je raditi i na Pravnom fakultetu, gdje je neprestano, od asistenta do redovnog profesora, od 1963. godine.
Generacije studenata ga hvale, mnogi ga se sjećaju i kao prodekana i dekana, kao i utemeljitelja i voditelja Poslijediplomskog studija iz prava društava i trgovačkog prava.
“Prvi dojam kada se dolazilo na njegova predavanja bio je da je riječ o blagom profesoru kojem nije bio cilj vježbati disciplinu nad studentima. Kasnije smo svi itekako znali cijeniti tu njegovu osobinu blagosti, iako je bilo i onih koji su tvrdili da su ga “moćni dečki” pokušavali baš zbog te njegove osobine pridobiti na svoju stranu. Na njihovu žalost, to im nije uspijevalo”, kaže nam jedan bivši Barbićev student koji već dugo radi izvan Hrvatske.
Nadzorni odbor
A taj pritisak “moćnih dečki” Barbić je možda najviše osjetio devedesetih, kada je stupio na snagu Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, što je bio početak velikog vala privatizacije. Na radu na tom Zakonu, za koji su mnogi tvrdili da je pogodovao krugu bliskom prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, radio je i Barbić, ali nije bio sam. U tom poslu sudjelovalo je još nekoliko istaknutih pravnih stručnjaka, a prve dvojbe oko privatizacije krenule su sa Zagrebačkom bankom i Tvornicom duhana Rovinj.
“Smiješno je mene dovoditi u bilo kakvu vezu s privatizacijom Zagrebačke banke. Banke su pretvorene u dionička društva još u Jugoslaviji, prema tadašnjim propisima, i nisu obuhvaćene hrvatskim Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća. Jednostavno su deponenti postali dioničari, i jedino su oni odlučivali što će napraviti sa svojim dionicama. Ja sam jedino član Nadzornog odbora banke, a o mojoj vezi s privatizacijom banke mogu govoriti samo oni koji pojma nemaju što je dioničko društvo i pritom su skloni izmišljanju”, obrazložio je svoju ulogu oko tih prvih spektakularnih privatizacija dr. Barbić.
U to vrijeme oštro ga je kritizirao Zvonimir Baletić, tvrdeći da je Zakon omogućio da se privatizacija pretvori u grabež i korupciju. Barbić je objašnjavao kako su u međuvremenu izmijenjene mnoge stvari od prvotnog rada na Zakonu u kojem je i on sudjelovao. Bilo mu je žao što se njegova verzija zakona mijenjala, ali na njega osobno nitko nije ukazivao prstom da se i sam obogatio.
“Obrnuto, s obzirom na sve što je radio, dr. Barbić u materijalnom smislu mogao je otići mnogo dalje. A nije”, tvrdi profesor Jurčić.
A sam Barbić imao je uvijek dobro mišljenje i o hrvatskim poduzetničkim “kraljevima”, među kojima Ivica Todorić i Emil Tedeschi zauzimaju posebno mjesto, pa mu se pripisuje i rečenica:
“To što je otac pomogao Ivici Todoriću savjetima, to je samo savjet. Isto tako i Emilu Tedeschiju. Ni jednom ni drugom tate nisu ostavile gomilu poduzeća, startali su od nule”.
Dugi je popis dužnosti koje je Barbić obavljao tijekom svoje stručne karijere, kao i radova koje je napisao kao znanstvenik, što mu je otvorilo i vrata HAZU. Doktorirao je na Pravnom fakultetu s disertacijom “Ugovor o consulting engineeringu”, a predavao je u Beogradu, Novom Sadu, Skoplju, Mariboru, Ljubljani. Radio je povremeno i kao sudac porotnik na Višem privrednom sudu, a od tada počinje i njegov sve češći angažman u arbitražama. Do sada je bio član arbitraža u Parizu, Stockholmu, Beogradu, Beču, a na listi je arbitara prestižnog Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu. Angažman istaknutih pravnika posve je uobičajen, to se radi i u Hrvatskoj, pa su mnoga poznata imena, poput profesorice Tatjane Josipović, supruge bivšeg predsjednika, ili Branka Hrvatina među više od sto arbitara na listi Hrvatske gospodarske komore. Arbitri, naravno, dobivaju i honorare za taj posao, koji se u Hrvatskoj kreću od 600 eura naviše, a koliko se to plaća u svijetu, samo se može pretpostaviti. Za veće sporove u Hrvatskoj arbitri mogu dobiti i 20.000 eura. O nekim arbitražama javno je progovorio i sam dr. Barbić.
“Predsjedavao sam u dvije posljednje arbitraže koje su se vodile među izvođačima i naručiteljem izgradnje i opremanja Atomske elektrane Krško, i nakon toga su prestali svi sporovi u vezi s time. Bila su to dva tehnički izuzetno teška i složena spora koja praktički nije bilo moguće dobro riješiti. Gomila tehničke dokumentacije, nekoliko tehničkih vještačenja i nadvještačenja s različitim rezultatima, tako da su se u tome pomalo izgubile i stranke oboružane timovima tehničkih savjetnika. Problem je više bio činjenične naravi. Zaključio sam da je gotovo nemoguće dobro suditi u tim predmetima te kako je najbolje pustiti stranke da se iscrpe i tada im ponuditi nagodbu. Tako je na kraju i bilo, stranke su se nagodile kad su postale svjesne svojih procesnih položaja”.
Procesna rješenja
Dr. Barbić javno je govorio o još jednom slučaju iz njegove prakse u međunarodnim trgovačkim sporovima u inozemstvu.
“U Zürichu je tako vrlo ugledni švicarski odvjetnik i sveučilišni profesor predložio, i mi smo to kao suarbitri prihvatili, da stranke razmijene po nekoliko podnesaka u jednoj arbitraži koja je cijelo vrijeme tekla nekako po rubu za jednu ili drugu stranku. Nakon što su stranke ispucale streljivo kojim su raspolagale, a mi smo ih na to poticali svojim procesnim rješenjima, predočili smo im tablicu u kojoj smo naveli svoje preliminarno mišljenje, bez prejudiciranja ishoda spora, kako bismo možda mogli sudili ako bi se dokazala svaka pojedina njihova tvrdnja, navevši pedantno sve ponuđene dokaze koje namjeravamo izvesti. Svaka je stranka točno mogla ocijeniti svoj procesni položaj i izglede u postupku, znajući kako stvari stoje s predloženim dokazima. Lista toga što smo iznijeli bila je impozantna. Nakon toga je odmah došlo do nagodbe, jer su stranke postale svjesne pozitivnih strana u sporu, ali i rizika. Iz svog iskustva znam da stvari treba dovesti do toga da stranke postanu svjesne objektivnog stanja stvari, ohlađene od svojih euforičnih razmišljanja. Tada je pravi trenutak da se ponudi nagodba”.
Kada je riječ o Ini i MOL-u, očito, svijest o nagodbi još nije sazrela. A zbog tog prijedloga Tomislav Karamarko morao je otići iz politike.
Prvu oporuku Miroslav Krleža napisao je u ožujku 1939. godine, a posljednju uz pomoć dr. Jakše Barbića. U prvoj oporuci Krleža piše: “Treba misliti na smrt. I na smrt. Autorsko pravo koje posjedujem ostavljam Beli Leposavi, rođenoj Kangrga, mojoj ženi”.
Niz oporuka
Kada je diktirao posljednju, koja je tonski snimljena, a dr. Barbić je pravno uobličio, njegove voljene Bele više nije bilo. Tako je otpala konstrukcija koja se ponavljala u još niz oporuka koje je u međuvremenu napisao, do ove posljednje, uz pomoć vrsnog pravnog stručnjaka.
“Barbić je bio dobar s Krešom Vranešićem, a očito i s Enesom Čengićem i na prijateljski način je ušao u tu priču. Više se puta našao s Krležom, i ti su razgovori bili snimljeni. A Krleža je do Barbića držao, to je nesporno, jer je bio mlada nada na pravnom terenu. Ne baš za oporuke, doduše”, kaže Vlaho Bogišić.
Budući da je Krleža u međuvremenu ostao sam i nije imao nasljednika, više niti jedna od do tada napisanih oporuka nije mogla biti provedena.
“Nakon što su se Krleža i Barbić više puta nalazili, nastao je pravni dokument koji je potpisan i deponiran i aktiviran na sudu. Oko toga nema nikakvih posebnih kontroverza, osim jedne pravne, na kojoj je doduše Krleža inzistirao”, govori Bogišić.
Naime, da je netko htio pobiti tu oporuku, možda je i mogao, jer je Krleža tražio da nakon smrti onih na koje je prenio autorska prava, prije svega Malinara i Čengića, to pravo ne prelazi i na članove njihove obitelji.
“Sud je to prihvatio, nitko se nije ni bunio zbog takve konstrukcije, a Barbić u svemu tome, naravno, nije imao ulogu, jer je to bila isključivo Krležina želja. Bez obzira na to što je pravno to bilo sporno”.
Tako je došlo i do toga da četrnaest sanduka punih rukopisa, bilješki, fotografija iz opusa velikog književnika nakon njegove smrti dođu u posjed Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Na potpisivanju ugovora o donaciji bio je i dr. Barbić, a mediji su izvijestili da je riječ o “značajnom činu hrvatske povijesti”. Sanduci su dvadeset godina bili zatvoreni, a izvršitelji oporuke Enes Čengić i Krešimir Vranešić bili su zaduženi da se to ispoštuje. Vranešić je ispričao i nekoliko detalja pri sastavljanju oporuke kada je tražio da nakon dvadeset godina od njegove smrti svi rukopisi moraju biti dostupni svakom, i tražio da su u ostavštini samo rukopisi, a ne i memorijalna građa.
I dok je većina onog što je dr. Barbić na stručnom planu godinama tako uspješno radio za medije najčešće bilo “dosadno”, njegovo uključivanje u arbitražu ponovno je pokrenulo zanimanje javnosti za uglednog znanstvenika.
“Godinama sam član jednog od mnogih nadzornih odbora u kojima sam radio. Prije petnaestak godina poznati bankar, inače Amerikanac, postao je član nadzornog odbora. Prije negoli je došao, posavjetovao se s odvjetnicima. Tražili su da im se dostavi engleski prijevod odredbi hrvatskoga Zakona o trgovačkim društvima o odgovornosti članova nadzornog odbora. Znate što su mu poručili: “Ovi Hrvati ludi su kao i Nijemci, imaju najrigoroznije uređenu odgovornost u svom zakonu”. Savjetovali su mu kako može prihvatiti da bude član nadzornog odbora ako dioničko društvo sve članove tog odbora osigura kod osiguravatelja od odgovornosti za štetu koju bi eventualno mogli nanijeti društvu ili drugim osobama. I to se dogodilo. To vam govori koliko su propisi u Hrvatskoj rigorozni. No njihova je primjena, nažalost, nešto drugo”, rekao je u jednom od posljednjih intervjua za “Lider”.
Smjene šefova
Raspisali su se posljednjih dana mnogi, stavljali Barbića kontekst raznih lobija, pa i onog koji navodno dugi niz godina uspješno predstavlja bivši premijer Franjo Gregurić. Profesor emeritus Pravnog fakulteta nije reagirao, a o arbitraži u Ženevi govorio je i Božo Petrov, navevši da se neki svjedoci iz Hrvatske nisu htjeli odazvati.
Ne cure detalji ni iz odvjetničkog društva koje zastupa Hrvatsku u arbitražama s MOL-om, jer svi su ti postupci tajni. Sve vrijeme kako je sudjelovao u arbitražnom postupku ni iz Banskih dvora, gdje su se ekspresno mijenjali šefovi, nitko nije s poznatim pravnikom kontaktirao, kako bi mu se omogućila nepristranost. U Zagrebu je dobro znano kako se proveo slovenski član arbitraže Jernej Sekolec u postupku gdje je trebalo utvrditi granicu s Hrvatskom, pa je hrvatska strana bila vrlo oprezna i s Barbićem. Tročlano arbitražno vijeće, u kojem je uz Barbića bio i Britanac Neil Kaplan i profesor prava Jan Paulsson, donijelo je odluku kakvu je donijelo. Kaplan se tim poslom bavi četrdeset godina, a ima i dugi staž u obučavanju pravnika koji sudjeluju u arbitražama, kao uostalom i Paulsson.
A arbitraže kao arbitraže. Ilustrativan je i posljednji primjer Christine Lagarde dok je još bila u Sarkozyjevoj vladi. Nedavno je morala na suđenje da se opravda zbog toga što je prihvatila rezultat arbitraže u slučaju Tapie. Kako god završilo, za moćnu direktoricu MMF-a ostat će posljedice, ali i saznanje da su arbitraže uvijek skliski teren. Ako ništa drugo, jedna strana će uvijek biti nezadovoljna.
Kada je riječ o Ini i MOL-u, čini se da su i nakon ove arbitraže nezadovoljne obje strane.