Djeca biraju prijatelje iz različitih razloga, često se ta prijateljstva tjedno pa i dnevno više puta prekidaju i nastavljaju. Gledamo te grupice djece ispred zgrada, na igralištima, po selima, pazimo iz kakve kuće dolaze djeca s kojima se naša djeca druže. Što ako mu je baš dobro s djetetom nekih ljudi sumnjiva karaktera?
Nije dijete krivo, reći će neki, što mu tata kupuje novi auto, a nije isplatio plaću radnicima. Nije dijete krivo što mu se mama svađa sa svima u zgradi, nije dijete krivo što mu se roditelji svađaju i viču da cijelo selo čuje. I nije dijete krivo, dosta je tom djetetu što ima takve roditelje, nećemo mu valjda i prijatelje ukinuti. Lako je to reći dok se vaše dijete ne nađe u situaciji da se zbliži s djetetom nekih ljudi s kojima jedva u liftu izdržite. Pa ga onda pozove kući, na rođendan, na igricu, da prespava kod njega, da uče zajedno. Pa onda morate pozvati i vi njega, a ti vam ljudi sve češće dolaze u kuću.
Tako nešto dogodilo se Tomislavu i Lidiji, stanovnicima male zgrade s petnaestak stanova, zgrade koja je s južne strane imala par velikih stabala, četiri klupice, dva stola, ljuljačkom, vrtuljkom, toboganom i kaminom kojeg su zajedno s ostalim stanarima koristili za večernja druženja i igru njihove djece. Svim, osim tog mutnog tipa s prvog kata kojemu su znali prezime jer je pisalo na vratima, a zvali su ga Blef jer su čuli da ga tako zovu. Jednog su dana svi na njegovim vratima vidjeli poruku: Sad kad znaš da znam gdje živiš, vjerujem da ćeš vratiti lovu. U potpisu Znaš tko je. Blefova žena vazda je bila mrka, jedva progovarala Dobar dan i to ako od susjeda nije bila udaljena manje od metra.
Quiz Maker - powered by Riddle
Tomislav i Lidija imali su šestogodišnju Anu, a Blef i žena djevojčicu njene dobi, Zrinka se zvala. Ana i Zrinka provodile su puno vremena skupa, igrale se oko zgrade, a za kišnih dana u ulazu. Dani su bivali sve hladniji, a djevojčice unatoč sitnim polusatnim čarkama, sve nerazdvojnije. Onda su se premjestile u Zrinkinu sobu, crtale, bojale, igrale igrice, gledale crtiće. Mama bi po nju došla nakon par sati i mrko progovorila: Zrinka treba kući, djevojčica bi se pokunjila i poslušala. Došao je Zrinkin rođendan, u studenom je taj događaj bio, Ana joj je s mamom kupila kopče za kosu i plesnu haljinicu i uputila se u stan na prvom katu. Bilo je tu još troje, četvoro djece iz zgrade, poneki Zrinkin rođak, dovoljno za punu kuću. Ostavila ju je i vratila se u stan. Ubrzo je sa čula viku. Blef je u hodniku vikao na ženu, negdje mu se zagubio mobitel, koliko je razaznala, urlao je da su mu ga ta silna dječurlija sakrila, da će ih sad postrojiti sve do jednog i da ih neće puštati iz stana dok ga ne nađu. Onda su ušli u stan i dreka je prestala. Lidija se sjurila niz stepenice, pozvonila, Blef otvorio kao da ništa nije bilo. Ana nije htjela kući, rekla je da je sad super igra, da će tražiti mobitel od Zrinkinog tate, a druga su se djeca razmilila po kupatilu, sobi, otvarala ormare, ladice i hladnjak. Idemo kući, dušo, ne smiješ otvarati tuđe ormare. A i moramo, sad ćemo u grad. Ajde, pozdravi se. Ana se rasplakala, žalila da sva druga djeca mogu, a Blef je sjedio u kuhinji i pušio. Navečer su Lidija i Tomislav smišljali kako će reći Ani da više u taj stan ne može, da Zrinka može doći kad god hoće, da se mogu igrati vani, ali da kod nje više ne može. A dijete ko dijete, slađe mu u tuđoj kući boraviti, igrati se i jesti, otvarati ormare i hladnjake. I ne razumije zašto, a oni joj baš i ne znaju objasniti, a nisu točno ni sigurni što je to loše kod Zrinkinog tate, ali svakako znaju da on nije osoba u čijoj blizini žele vidjeti svoju kćer.
Puno se mudrosti hoće u ovoj situaciji da ne razorite dječje prijateljstvo, a učinite ono što je baza roditeljstva - sačuvate svoje dijete od bilo kakve opasnosti i lošeg utjecaja. Neko vrijeme spasile su ih vodene kozice kod jedne pa kod druge. Poslije će već smisliti nešto.