Jugoslavija je bila prva socijalistička država koja je u Bruxellesu otvorila misiju pri Europskim zajednicama. Dogodilo se to 1969., nakon šoka intervencije zemalja članica Varšavskog ugovora, druge europske integracijske inicijative tijekom hladnog rata, u Čehoslovačkoj 1968.
Približavanjem EEZ-u dobila se dodatna sigurnost, gospodarska stabilnost, bio je to poticaj onima koji su zagovarali ekonomske reforme iz sredine šezdesetih. Prestanak hladnog rata krajem osamdesetih otvarao je nove mogućnosti. U Europi se događaju “značajni integracijski procesi”, nastaje jedinstveno tržište, pa i suradnja između integracija, što traži prilagodbu i od Jugoslavije, obavijestio je 8. lipnja 1988. savezni sekretar za vanjske poslove Budimir Lončar Predsjedništvo SFRJ, kolektivnog šefa države.
Pred “našom je privredom nužnost nalaženja novih i suvremenijih putova i oblika uključivanja u ove tokove”, a poduzeća trebaju “organiziraniji i kvalitetniji nastup” na zapadnim tržištima.
Uvijek puno bolji u identifikaciji teškoća, kritizirane su “antitržišne” pojave, ali je postojala i skepsa oko punog uključivanja u EEZ. Kako je rekao hrvatski član Predsjedništva Josip Vrhovec: “Kamo sreće da smo se mogli uključiti u konkretne tehnološke programe, u konkretne ekonomske programe”, posebno znanstvenu Eureku, “ali mislim da se uopće ne bismo trebali opterećivati time … kako bismo mogli uvući se u EEZ, jer to je nerealno, to ne treba, ali osposobljavanje za suradnju, sve moguće vidove suradnje tamo gdje je u institucionalnom interesu, zašto ne, ja mislim da ne treba postavljati nikakve ideološke prethodne restrikcije”.
Potom je, krajem 1989., SFRJ predala zahtjev za asocijaciju s EZ. Skeptičnih je bilo i unutar Savjeta ministara. Najskeptičniji bio je Španjolac Abel Matutes, a najveći zagovornik francuski ministar Claude Cheysson. Prijedlog saveznog sekretara Lončara da se odnosi SFRJ i EZ podignu na razinu asocijacije izazvao je iznenađenje, ali je ruku “za”, u skladu s ranijim dogovorom, digao talijanski ministar Gianni De Michelis, rekavši da drži kako je to dobro, da su odnosi otišli jako daleko, da je ionako 70% ekonomskih veza Jugoslavije upravo sa EZ, da sve traži političko potkrepljenje.
Potom se javio Hans Dietrich Genscher, njemački ministar, i rekao samo jednu rečenicu: “Ja podržavam”. Tijekom večere, Matutes je ponovio da kriza u Jugoslaviji onemogućuje da se zemlja primi. Bi li Španjolska prošla proces brzog kretanja ka demokraciji da nije bilo smionog poteza ulaska unutar europskih integracija, a sve dok se Madrid nije demokratizirao do kraja, postavio je protupitanje Lončar.
Matutes se dijelom složio, ali i rekao da SFRJ nije u NATO-u. Replicirao je Genscher, podvukavši da je Jugoslavija nesvrstana, a EZ i želi širi kredibilitet, izvan Europe. Mnogima je, mnogo toga i dok je glavni grad zemlje bio Beograd, puno toga bilo jasno, osjećalo se kamo Europa ide i koji je mogući spas za male države. Proces stvaranja asocijacije SFRJ i EEZ nije zaustavljen, ali nije ni postao služben.
Doduše, u svibnju 1991., 17 mjeseci nakon kandidature, predsjedavatelji EZ Jacques Delors i premijer Luksemburga Jacques Santer nudili su da se potpiše asocijacija i pomoć od 4,5 milijardi za strukturalne probleme SFRJ, ali je sada bilo prekasno. Prijedlog su podržali Makedonci, ali nisu, primjerice, Slovenci.
Bi li eventualni raniji ulazak raspadajuće Jugoslavije u EZ sa svim nacionalizmima spasio zemlju od rata? Vjerojatno ne, ali da je to moglo imati pozitivno djelovanje, može se pretpostaviti. Jasno je samo da je Europa bila prepoznata, da se shvaćalo što Bruxelles znači, ali i to da za ulazak u Europu, ili povratak kući, nije dovoljna samo želja i nekoliko fraza o našoj kulturi. Danas znamo da je glasno hvaljenje europskom uljudbom nedovoljno, često smiješno.
Biti dio Europe znači pokazati da se dijele europske vrijednosti, demokracija, vladavina prava. A toga kod nas nije bilo. Konačno, prva lekcija o europskim integracijama u hrvatske udžbenike povijesti uključena je 1999., bez da je tada još bila predviđena školskim programom.
To je vrlo vidljivi pokazatelj ozbiljnosti našeg europskog puta tijekom devedesetih, pokazatelj izolacije u kojoj je zemlja bila sve do 2000. Udžbenik povijesti o kojem govorim, poznam dobro - sam sam tu lekciju napisao.
