SDP je u utorak predložio model reotkupa Ine putem osnivanja holdinga energetskih tvrtki koji bi kreditom otkupio dionice Ine, a čini se da taj model ima sve veću potporu i unutar vladajuće koalicije. Taj je prijedlog u utorak iznio Branko Grčić, zastupnik SDP-a, na okruglom stolu pod nazivom “INA, HEP i energetska neovisnost Hrvatske” na kojem se raspravljalo o energetskim problemima u Hrvatskoj, a podršku mu je dao i Davor Bernardić, predsjednik SDP-a.
Podsjetimo, to je jedan od modela za kupnju Ine koji među svojim prijedlozima ima i Most, a znakovito je da je na okrugli stol SDP-a došao mostovac Ante Čikotić, državni tajnik u Ministarstvu energetike, koji na izravno pitanje o tome podupire li prijedlog SDP-a nije dao izravan odgovor rekavši da u Mostu raspravljaju o nekoliko modela.
Konsenzus
Pritom treba reći da je Goran Marić, ministar državne imovine, u utorak kazao da podržava projekt reotkupa Ine u kojem bi sudjelovao HEP i drugi poslovni subjekti, što je sasvim u duhu modela SDP-a i Mosta, a prema neslužbenim informacijama, u HDZ-u postoji još jedna jaka struja koja podržava takav model. Uz to, dio HDZ-ovaca smatra da prije bilo kakvog pokušaja nacionalizacije Ine prvo treba u pregovorima s mađarskim MOL-om pokušati dogovoriti modernizaciju rafinerije u Rijeci i više ulaganja u istraživanje i razvoj, a tek ako to ne uspije krenuti u pokušaj reotkupa Ine. Treba reći da je premijer Andrej Plenković u više navrata kazao kako bi volio da se o projektu reotkupa Ine postigne politički konsezus u parlamentu, što će se vrlo teško uspjeti u okviru vezanog modela privatizacije 25 posto dionica HEP-a i kupnje Ine.
Branko Grčić u utorak je naveo da se u projekt reotkupa dionica Ine može i treba ići samo u slučaju da je MOL spreman prodati svoje dionice ispod tržišne cijene određene prema sadašnjoj vrijednosti dionica na Zagrebačkoj burzi.
“U tom bi slučaju najbolje bilo ne prodavati HEP jer bi ga to osiromašilo za značajnu imovinu i prinos od dobiti u budućnosti, nego bi se trebalo ići u osnivanje holdinga energetskih kompanija. Te bi tvrtke podigle kredit za kupnju Ine, a država bi sudjelovala s oko 10 posto potrebnih sredstava. Dakle, javni dug bi se povećao samo za tih 10-ak posto državnih sredstava jer zaduživanje energetskih tvrtki, poput HEP-a, Janafa i Plinacroa, ne ulazi u javni dug ako za njega ne jamči država”, naglasio je Grčić.
Josip Tica, profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i predsjednik Savjeta za gospodarstvo zagrebačke Gradske organizacije SDP-a, pritom je ustvrdio i da je moguće provesti dodatnu prodaju dionica u nestrateškim tvrtkama u vlasništvu države kako bi se uprihodio novac koji bi eventualno nedostajao u modelu koji je predložio Grčić. “Mi smo do sada u privatizaciju velikih kompanija išli prije nego što smo tržišno regulirali to područje, i to nam se dogodilo s HT-om i Inom. Zbog toga mislim da se Inu treba vratiti pod okrilje države jer je bez toga vrlo teško, kako pokazuje svjetsko iskustvo, provesti regulaciju tog sektora. A upravo zbog toga ne treba ići ni u privatizaciju HEP-a jer u tom sektoru postoji čak pet problematičnih nereguliranih područja koja mogu poslije stvarati velike probleme u funkcioniranju države i tog dijela tržišta.
Privatizacija mreže
U okviru toga svakako treba izdvojiti činjenicu da bi se privatizacijom HEP-a privatizirao i Hrvatski operator prijenosnog sustava, kao i distribucijska mreža i plinski monopol koji HEP ima u Slavoniji, a tu uz druga pitanja onda u prvi plan iskaču problemi s određivanjem cijene tih prirodnih ili administrativnih monopola. Uz to, HEP sada trpi gubitke u toplinskom biznisu, a takvu politiku uprava sigurno ne bi mogla provoditi kada bi HEP dospio na burzu jer bi ulagači tražili da se uprava ponaša odgovorno prema dioničarima i samoj kompaniji”, naglasio je Tica. Na pitanje ne bi li tako veliko kreditno opterećenje energetskih kompanija značajno umanjilo njihov investicijski potencijal, Grčić i Tica su odgovorili da svaki model ima svoje nedostatke, a da je njihov prijedlog optimalno strukturiran u odnosu na druge prijedloge.
Skuplja naknada za ugljikovodike?
Na okruglom stolu sudjelovao je i Goranko Fižulić, bivši ministar gospodarstva, koji je još jednom upozorio da Hrvatska ima sramotno male koncesijske naknade za eksploataciju ugljikovodika. “Prema sadašnjim cijenama nafte, Ina u naftnim rezervama ima još oko četiri milijarde dolara vijednosti crnog zlata. Prema međunarodnim standardima, Hrvatska bi na ime iskorištavanja nafte trebala dobiti oko 22 posto tržišne vrijednosti nafte, a sada ubere oko osam posto. Dakle, kada bismo koncesije doveli na razinu uobičajenih standarda, ubirali bismo gotovo četiri puta više nego sada, a na četiri milijarde kuna u idućih 15 od 20 godina, koliko će trajati iskorištavanje tih naftnih rezervi, to je vrlo značajan novac. Stoga bi političarima manje trebalo biti važno tko je vlasnik Ine, a trebali bi se fokusirati na reguliranje tržišta uglikovodika u Hrvatskoj i na taj način zaštititi nacionalne interese”, ustvrdio je Fižulić. Ante Čikotić tim je povodom rekao da u Ministarstvu energetike razmišljaju o povećanju koncesijske naknade ne samo za ugljikovodike, ali da će odluku donijeti nakon dublje analize i savjetovanja sa stručnom javnosti.
RH bez šanse za poništenje arbitražne odluke u Švicarskoj
Odluka arbitražnog suda UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi koji je u sporu Republike Hrvatske protiv MOL-a presudio u korist mađarske naftne kompanije za Hrvatsku je višestruko neugodna. Uz to što Inu ostavlja u nepovoljnom položaju u odnosu na MOL - dioničara koji s manjim vlasničkim udjelom ima upravljačka prava, usto donosi pravorijek prema kojemu je bivši premijer Ivo Sanader amnestiran od odgovornosti za korupciju.
Prema informacijama kojima se raspolaže u javnosti, tužba se temeljila na premisi da je MOL dobio upravljačka prava u Ini na temelju korupcije, odnosno da je bivši premijer Ivo Sanader za mito od 10 milijuna eura sklopio dioničarski ugovor prema kojemu se upravljanje Inom prepušta MOL-u. Arbitražni sud je, međutim, zaključio kako nema dovoljno argumenata kojima bi se dokazalo postojanje korupcije, a tu je navodno ključna bila odluka Ustavnog suda koji je srušio pravomoćnu osuđujuću presudu protiv Sanadera i cijelu priču vratio na neizvjesni početak.
Kao mogući izlaz iz ove neugodne situacije Vlada je najavila da će “Republika Hrvatska zahtijevati poništaj arbitražne odluke od 23. prosinca 2016. pred Saveznim sudom Švicarske”. Osim šture izjave premijera Andreja Plenkovića koji je to najavio i kratkog priopćenja na službenim stranicama Vlade, ništa se više o ovome potezu iz službenih izvora ne može doznati.
Što znači najava Vlade i kakve su šanse u postupku poništenja arbitražne odluke pitali smo profesora s Pravnog fakulteta u Zagrebu, dr. Alana Uzelca. On naglašava da za taj postupak nije mjerodavan naš Zakon o arbitraži jer se tužba za poništenje može podnijeti samo po pravu mjesta arbitraže, dakle po švicarskom pravu.
- Švicarsko pravo poznaje razloge slične hrvatskom, a oni su vrlo ograničeni i svode se na nepostojanje arbitražnog sporazuma, teške procesne povrede, nearbitrabilnost ili suprotnost međunarodnom javnom poretku. O poništenju odlučuje Savezni sud Švicarske u prvoj i posljednjoj instanci - kaže dr. Uzelac i dodaje da su, po njegovoj ocjeni, šanse za uspješno pobijanje donesene odluke iznimno male, “gotovo iluzorne imajući u vidu sastav i reputaciju tribunala”.
Na pitanje o utjecaju odluka Ustavnog suda odgovara da to ne može komentirati jer odluku nije vidio. - No, i bez toga, sve navedeno tiče se razloga materijalnopravne prirode (nepravilno utvrđeno činjenično stanje, pogrešna primjena materijalnog prava) iz kojih se tužba za poništenje ne može podnositi - zaključio je dr. Uzelac. (Ivanka Toma)