Građani Hrvatske više su puta prevareni u svojim očekivanjima da će privatizacijski kriminal i ratno profiterstvo iz devedesetih biti kažnjeni - tvrdi docentica kaznenog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Sunčana Roksandić Vidlička.
Kaznena odgovornost za teška gospodarska kaznena djela počinjena u tranzicijskom razdoblju u središtu je njezina znanstvenog interesa i na njoj je i doktorirala u Freiburgu i Zagrebu, kao doktorski kandidat Max Planck instituta za strano i međunarodno kazneno pravo. Kažnjavanje privatizacijskog kriminala i ratnog profiterstva ponovo je došlo u fokus javnosti nakon odluke Vrhovnog suda kojom se zbog zastare obustavlja kazneni postupak za ratno profiterstvo iz 1996. protiv bivšeg predsjednika HR Herceg Bosne Ante Jelavića.
To je prva takva odluka Vrhovnog suda koja se temelji na stajalištu Ustavnog suda zauzetom prije dvije godine u predmetu Sanader. Podsjetimo, u srpnju 2015. Ustavni je sud donio odluku o ukidanju prve pravomoćne presude protiv Ive Sanadera, zauzevši stajalište da se ustavna odredba o nazastarijevanju privatizacijskog kriminala i ratnog profiterstva, koju je Sabor izglasao 16. lipnja 2010., ne može primijeniti na one slučajeve za koje je do donošenja te ustavne izmjene već nastupila zastara. O posljedicama te odluke Ustavnog suda iz 2015., o propuštenim šansama koje je Hrvatska imala te o pravnim rješenjima koja bi ipak omogućila da tranzicijska gospodarska kaznena djela ne zastarijevaju, razgovarali smo sa Sunčanom Roksandić Vidlička.
Kad kažete da su građani više puta prevareni u svojim očekivanjima da će privatizacijski kriminal i ratno profiterstvo biti kažnjeni, na što točno mislite?
- Prvi su put prevareni kad ta djela nisu gonjena, kad su bila počinjena prije nego što je nastupila zastara. Drugi put prilikom donošenja ustavne promjene, kad su uglavnom svi vodeći političari grandiozno najavljivali da od toga dana ništa više neće biti isto. Govorili su da ustavno načelo socijalne pravde nalaže kažnjavanje onih koji su krali dok su drugi branili domovinu i da ne smije dopustiti zadržavanje imovinske koristi nastale tim kaznenim djelima. Treći su put prevareni nakon što je Ustavni sud donio tumačenje kakvo je donio za slučaj Hypo u predmetu Sanader. Političari su nakon promjene Ustava u lipnju 2010. podigli očekivanja, a Ustavni sud je u srpnju 2015. ukidajući presudu Sanaderu u predmetu Hypo branio važno načelo zakonitosti, zanemarivši načelo socijalne pravde i činjenicu da se radilo o specifičnom tranzicijskom zakonodavstvu koje nije propisivalo nova kaznena djela, nego produljilo postojećima zastarni rok. Ništa se zapravo nije dogodilo od onoga što su građani s pravom očekivali.
Što za sudsku praksu znači ovomjesečna odluka Vrhovnog suda u predmetu Ante Jelavića? Znači li to da će se zbog zastare prekinuti i sudski postupak protiv Đure Gavrilovića za ratno profiterstvo?
- Odluka u slučaju Jelavić je očekivana jer su odluke Ustavnog suda izvor prava i obavezuju i Vrhovni sud i druge sudove kao i sva druga državna tijela. To je nešto što je svojstveno pravnoj državi i vladavini prava. To načelno znači da državni odvjetnici, nakon odluke Ustavnog suda iz 2015., ne bi trebali goniti i predlagati oduzimanje imovinske koristi u onim slučajevima tranzicijskih zločina koji su zastarjeli do 16. lipnja 2010., a nemaju karakter međunarodnog kaznenog djela. Državno odvjetništvo, naravno, može, s druge strane, i dalje ustrajati na odluci da ta djela goni kada ima dovoljno raspoloživih dokaza i nadati se da će Ustavni sud promijeniti svoju praksu. Teoretski, moguće je da Ustavni sud promijeni svoju praksu, tj. odluči drukčije nego što je odlučio u slučaju Sanader - Hypo, no treba vidjeti hoće li Ustavni sud ikada više dobiti priliku da ponovo odluči o istoj pravnoj stvari.
Znači, ključna je odluka Ustavnog suda iz srpnja 2015. u predmetu Sanader - Hypo?
- Tako je. Tom odlukom Ustavnog suda Hrvatska je propustila iskoristiti svoju povijesnu šansu da, nakon što je prva u svoj Ustav unijela amandman o nezastarijevanju privatizacijskog kriminala i ratnog profiterstva, postane i prva tranzicijska država koja je imala dovoljno hrabrosti utrti put učinkovitom rješavanju problema ne(procesuiranja) i (ne)kažnjavanja teških i sistematskih gospodarskih kaznenih djela.
Rekli ste da je Ustavni sud u odluci o Sanaderu, štiteći ustavno načelo zakonitosti, zanemario drugo temeljno načelo socijalne pravde. Znači li to da je Ustavni sud, da je htio, mogao dati prevagu načelu socijalne pravde?
- Bilo je mogućnosti da Ustavni sud odluči i drukčije. Pozivajući se na načelo zakonitosti i pravnu sigurnost kao na vodeća načela modernog kaznenog prava, Ustavni je sud donio odluku kakvu je donio. Načelo zakonitosti i vladavine prava jest od goleme važnosti, pogotovo za jednu još uvijek tranzicijsku državu kakva je Hrvatska. Nisam, međutim, sigurna da je u odluci Ustavnog suda načelo zakonitosti i pravne sigurnosti dovoljno detaljno i obrazložio. Mogao je razraditi detaljnije mišljenja Venecijanske komisije i presude Europskog suda za ljudska prava na koja se pozivao, uz druge presude, poglavito jer je cilj ustavnih promjena bio i povrat imovinske koristi koja je nazakonito stečena.
Ustavni sud nije uzeo u obzir specifičnosti tranzicijskih društava pri odlučivanju što vladavina prava u Hrvatskoj uistinu može značiti, pri vaganju i ‘gledanju Ustava kao cjeline’. Podsjetit ću samo da članak 3. Ustava socijalnu pravdu svrstava u najviše vrednote ustavnog poretka RH i temelj za tumačenje Ustava. Nadalje, u Glavi III Ustava detaljnije je razrađena zaštita gospodarskih, socijalnih, kulturnih prava. Ustav također jasno propisuje da vlasništvo obavezuje. Nositelji vlasničkog prava prema 48. članku Ustava dužni su pridonositi općem dobru, a poduzetnička sloboda i vlasnička prava prema 50. članku Ustava mogu se iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti RH, prirode, okoliša i zdravlja ljudi. Sve je to Ustavni sud kod vaganja i donošenja odluke mogao imati u vidu.
Što bi se dogodilo je odluka Ustavnog suda u slučaju Sanader bila drukčija?
- Da je bila drukčija, mogla je postati jedan od onih predmeta koji omogućavaju razvoj prava i postaju prekretnice u njegovu razvoju. Da je Ustavni sud odbio Sanaderovu ustavnu tužbu na pravomoćnu presudu, on bi se vjerojatno obratio Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Da je odluka Ustavnog suda preispitivana u Strasbourgu, možda bi postala jedan od onih predmeta koji postaju prekretnica u razvoju prava i imala iznimnu p ravnu, ali i političku važnost za obračunavanje sa sistemskim gospodarskim tranzicijskim kriminalom.
Postoje rješenja da se izbjegne zastara ratnog profiterstva
Postoji li ipak još neko pravno rješenje koje bi omogućilo da se unatoč odluci Ustavnog suda u slučaju Sanader ukine zastara za privatizacijski kriminal i ratno profiterstvo u Hrvatskoj?
- Postoji nekoliko opcija koje se moraju jako dobro razmotriti prije novih zakonskih izmjena ili poduzimanja koraka. Već sam spomenula da se Ustavni sud može predomisliti, kao što je to u svojoj praksi oko određenih pravnih pitanja činio i Europski sud za ljudska prava. Jedno od mogućih rješenja je i redefiniranje ustavne odredbe o nezastarijevanju tranzicijskoga gospodarskog kriminala na način da se u Ustavu izričito navede da se ta odredba odnosi na slučajeve u kojima je kazneno djelo već zastarjelo u vrijeme kad je odredba stupila na snagu. No, koliko je to moguće i realno u sadašnjoj političkoj situaciji, to je posebno pitanje. Hrvatska može stati uz bok državama zagovaraju da se teška koruptivna sistemska kaznena djela podvedu pod zločin protiv čovječnosti i time nikada ne zastarijevaju.
Možda ovaj hrvatski neuspjeh u obračunu s tranzicijskim kaznenim djelima jasno upućuje na potrebu stvaranja plana B po uzoru na međunarodna kaznena djela kojima se krše građanska i politička prava. Jednostavno nam treba nadležnost nekog međunarodnog kaznenog suda koji bi gonio ova djela, ako ih već nacionalne države nisu voljne same goniti, ili nisu sposobne to učiniti. Povijest je pokazala da nije lako izaći na kraj s političko-gospodarskom elitom koja je činila ova kaznena djela, ili sprečavala njihovo učinkovito gonjenje. Slučaj Agrokor kruna je neuspješnog dijela pretvorbe i privatizacije i poslovanja koje je svojstveno možda divljem kapitalizmu, a ne uređenom društvu. Ne bi bilo niti na odmet napraviti posebnu komisiju za utvrđivanje istine o tim djelima. Za kakvo god pravno rješenje se odlučili, potez je opet na politici.