Europarlamentarac i ministar vanjskih poslova u Račanovoj Vladi Tonino Picula potvrdio je Jutarnjem listu u ponedjeljak da će se kandidirati za predsjednika SDP-a.
U razgovoru za Tportal otkrio je temeljne postavke na kojima počiva njegova vizija razvoja stranke. Prenosimo dio intervjua.
Picula o predsjedničkom mandatu Zorana Milanovića
- Njegovo desetljeće izraz je vremena u kojem je stranci trebao netko svjež i nov, netko tko je bio posve drukčiji od ljudi koji su vodili stranku 90-ih, u koje spadam i ja, pogotovo te 2007. Ljudi su se opredijelili za novo lice, novu energiju. Hrvatska treba demokratsku ljevicu, socijaldemokratsku stranku.
O viziji novog SDP-a
- SDP je, kao ljevica, u Hrvatskoj prisutan 120 godina i u tih 120 godina imali smo raznolika iskustva, ali uvijek smo bili na strani onih koji su u društvu, zbog određenih okolnosti, bili ili marginalizirani, ili nedovoljno vrednovani, ili su se osjećali na neki način pod pritiskom. SDP mora biti neka vrsta promotora interesa tih skupina i njihov zaštitnik. Njih se može lako identificirati - to više nije proletarijat, ne živimo više u industrijskom društvu, postindustrijsko društvo donijelo nam je prekarijat, ali imamo situaciju i da nam zaposleni u IT-u osjećaju pritisak i osjećaju se potisnuto, kao i ljudi zaposleni u trgovačkim lancima.
Prvo, mi moramo zastupati interese i štititi ljude koji su na bilo koji način zapostavljeni, ljude koji na bilo koji način otpadaju i nema dovoljno socijalnih mreža da ih se prihvati. SDP mora prvo identificirati te skupine, ostvariti s njima politički dijalog i politički ih predstavljati. Ako to ne radi SDP, onda će to raditi netko drugi - Most ili Živi zid jer oni danas odgovaraju potrebi trenutka da se određene ranjive skupine u društvu štite. Mislim da upravo tu SDP, bez obzira na dobre stvari koje je stranka radila, mora biti daleko prisutniji i glasniji. SDP mora štititi.
Drugo, mi moramo vidjeti od čega će Hrvatska živjeti, ali ne na način da bude privjesak svijeta kapitala - bankarskog i financijskog sektora koji se udobno osjeća u Hrvatskoj. Moramo vidjeti i definirati koje su komparativne prednosti Hrvatske iz kojih ćemo generirati naš razvoj u idućih 10, 15 i 20 godina tako da on bude puno demokratskije i bolje distribuiran u hrvatskom društvu.
Treće, da bismo ostvarili bilo kakav gospodarski napredak, moramo se odmah okrenuti žestokoj reformi obrazovanja jer samo obrazovani u današnjem svijetu pobjeđuju. Ako tu zaostanemo, gubit ćemo i ljude i korak s vremenom. Sve ostalo derivat je ove tri postavke.
O mogućoj kandidaturi Aleksandre Kolarić
- Želim da Aleksandra Kolarić svoje ideje, koje već dugo prezentira izvan SDP-a, predstavi stranci jer bolje je da se te ideje rasprave u stranci i da vidimo jesu li nam prihvatljive. Njezine ideje trebaju proći verifikaciju stranke, moramo o njima raspraviti. Naravno, postoje tijela na kojima se o tome odlučuje, ali nedopustivo mi je i strano da je netko osuđen zbog verbalnog delikta i izbačen samo zato što ima drukčije mišljenje od vodstva.
O opoziciji i povratku ljevice na vlast
U posljednjih deset godina SDP se pretvorio u strukturu koja je ostvarila poraz na izborima, ali to se da promijeniti u pola godine. Nije problem to što će SDP sad biti opozicija, problem će biti ako SDP bude loša opozicija. Prava opasnost u tome se krije. No ako SDP dobro reagira i u idućih pola godine odredi svoj novi smjer, onda nema razloga za veliki pesimizam. Mi smo ukorijenjeni u matici hrvatskog društva, ljudi čekaju nekog tko će ih štititi, nekog tko će ih svojim radom i emocionalno vezati uz stranku, a onda će se to valorizirati i na izborima, možda već na lokalnim izborima sljedeće godine.
O povratku u Zagreb ako bude izabran za šefa SDP-a
- Nema nikakvog razloga da ja ne završim svoj mandat u Europskom parlamentu, štoviše to je trenutačno moj jedini medij i on može biti jako dobar za prijenos vizije tog europskog SDP-a kakav ja nudim. SDP posljednjih nekoliko godina nema nikakvu međunarodnu aktivnost, nema veze i kontakte koje bi morao imati i mislim da itekako mogu pomoći na suradnji sa srodnim europskim strankama. Ostao bih u Bruxellesu i Strasbourgu. Ja sad nisam član Hrvatskog sabora, Europski parlament je moj medij. Moje dužnosti u Europskom parlamentu ne isključuju dobro obavljanje dužnosti predsjednika SDP-a, štoviše daju novu dimenziju radu stranke.
Riječ dana Inoslava Beškera - PREKARIJAT
Prekarijat je društveni sloj, eventualno i klasa (razred), čiji je društveni položaj neudoban, neugodan, jer ga karakterizira nepredvidivo i nesigurno egzistencijalno stanje koje otežava materijalno i psihološko blagostanje pojedinca. Iskazuje se kroz rasprostranjenost privremenog, fleksibilnog, interinalnog, povremenog, isprekidanog itd. zapošljavanja, uglavnom u “postindustrijskim” društvima (ali i u industriji). Od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća ulazi u rječnike evropskih jezika (precarity, Prekarisierung, precariedad, précarité, precarietà), a zatim i u hrvatski kao “prekarnost”.
Žrtve prekarnosti - kako smo ovdje pisali prije osam godina - “ovise o roditeljima do kasnih tridesetih godina života, ne mogu do kredita da bi nabavili stan, kasne s potomcima ili ih se odriču, potencirajući demografsku krizu. Siromašniji su od generacije svojih roditelja, što potencira krizu potrošnje i cjelokupnoga tržišnog ciklusa.”
Ključni socijalistički zahtjevi - 8-satno radno vrijeme, pravo na stalni radni odnos, na obavezni tjedni i godišnji odmor, na zdravstveno i mirovinsko osiguranje - postali su od kraja tridesetih godina prošlog stoljeća opće evropsko dostignuće, prvo u Francuskoj i Skandinaviji, a poslije drugoga svjetskog rata i drugdje. Nakon velike krize 1929-1931 i kapitalisti su shvatili da im uvođenje elemenata socijalne “države blagostanja” (švedski Folkhemmet od 1936, britanska Welfare State od 1942, a možda još Wohlfahrtsstaat koju je počeo uvoditi Bismarck 1870 ili État-providence Napoléona III) jamči veću socijalnu i političku sigurnost, a time i stabilniju zaradu. Visoka zaposlenost i socijalna “država blagostanja” bile su i najbolja propagandna zaštita od ideje komunizma.
Generaciji poratnog booma se činilo da je to izboreno jednom za svagda, kao prirodno pravo.
Sljedeća generacija je usporavanje potražnje i krizu zapošljavanja potkraj ‘60-ih, spregnutu s prvom naftnom krizom ‘70-ih, doživjela kao izdaju (1968, sindikalne “vruće jeseni”, terorizam). Thatcher i Reagan su, suprotstavljajući Friedmanovu ekonomiju Keynesovoj, uveli “deregulaciju” i prekarnošću zdruzgali generaciju “baby boomersa”.
Kroz zahtjev za “fleksibilnošću” dokidan je institut stalnog zaposlenja.
Demontiraju se elementi socijalne države (osiromašenje državne škole, državnog zdravstva, državne skrbi za djecu).
Prekarnost je vrtoglavo ubrzana krahom istočnog bloka 1989 koji je na Zapadu oslobodio kapital straha od komunista a u većini “tranzicijskih” zemalja uveo predatorski kapitalizam koji mari uglavnom samo za kratkoročni profit.
Posljedica toga je razočaran i indigniran društveni sloj, nazvan “prekarijat” (po uzoru na: proletarijat), koji spominje Tonino Picula u intervjuu za tportal.hr kao ciljnu grupu o koju bi se oslonila Socijaldemokratska partija pod eventualnim njegovim vodstvom.
“Prekarijat” je u hrvatskome posuđenica, prema pridjevu “prekaran”, koji Hrvatski jezični portal tumači kao “koji nije ugodan; neugodan, nezgodan, nemio, neprikladan”.
Kalkiran je po istoznačnome latinskom pridjevu “precarius”, iz infinitiva “precari” deponentnog glagola “precor” (molim) koji je, kao i imenica “prex” (zahtjev, molitva) iz praindoevropskog korijena “*perk-4, prek-, prk-” (pitati, zahtijevati), odakle praslavenski i hrvatski “prositi”.