Državni proračun imat će manji deficit za oko 3,5 milijarde kuna u ovoj u odnosu na 2015. godinu. Rashodi neće biti mnogo veći od prošlogodišnjih. Uz to, zaustavljen je rast omjera javnog duga i BDP-a. Ministar Zdravko Marić stekao je ozbiljnu popularnost u javnosti. A bila je to godina političke nestabilnosti, u kojoj smo imali čak tri premijera.
Prema Smjernicama fiskalne politike koje je prošli ponedjeljak usvojila Vlada, čini se da će nova politička stabilnost dovesti do velikog usporavanja ili zaustavljanja fiskalne prilagodbe. Planira se veći deficit državnog proračuna nego ove godine: 6,8 milijardi 2017., naspram 5,4 milijardi kuna 2016. Vlada uz to za iduću godinu predviđa 4,8 milijardi kuna veće rashode nego ove godine; 126,5 naspram 121,7 milijardi kuna.
Na prvi pogled, moglo bi se zaključiti da je novostvorena politička stabilnost donijela povećanu rastrošnost države. Kao da Plenkovićev Zdravko Marić više nije onaj Oreškovićev Zdravko Marić. Međutim, ne treba brzati sa zaključcima.
Učinci porezne reforme
Sljedeće godine planiraju se porezna rasterećenja u dijelu poreza na dohodak i dobit te manji prihodi po tim osnovama. Vlada će iz svog proračuna jedinicama lokalne uprave i samouprave kompenzirati 1,33 milijarde kuna zbog izgubljenog lokalnog prihoda od poreza na dohodak. Na ukupnoj razini opće države to ne znači povećanje rashoda. Stoga treba gledati deficit opće države, koja uključuje i lokalne razine vlasti i izvanproračunske fondove. Taj deficit se očekuje na ovogodišnjoj razini od 5,7 milijardi kuna.
Ako BDP naraste, a po svoj prilici hoće, omjer deficita i BDP-a mogao bi se i smanjiti za mršav 0,1 postotni bod. To i nije toliko loše znamo li da se to planira ostvariti u godini porezne reforme. Ipak je rasterećenje dohotka i dobiti dobro za gospodarsku aktivnost. Stoga na taj uzrok rashoda i usporavanja tempa smanjenja deficita ne treba gledati negativno.
Bolje korištenje fondova EU i propuštena prigoda
Drugi razlog povećanja rashoda na koji ne treba gledati negativno odnosi se na bolje korištenje fondova EU. Predviđen je rast prihoda od pomoći sa 8,4 na 9,7 milijardi kuna, u čemu fondovi EU imaju najvažniju ulogu. Taj dio povećanih rashoda za 1,3 milijarde nema znatan učinak na deficit i rast duga.
Dakle, od 4,8 milijardi kuna predviđenog povećanja rashoda državnog proračuna treba oduzeti 1,33 milijarde kompenzacija među proračunima različitih razina vlasti i oko 1,3 milijardi povećanja vezanih uz projekte EU i pomoći. Manje od pola ili preostalih oko 2,2 milijarde kuna (oko 2%), iznosi stvarno povećanje rashoda koje umanjuje fiskalni saldo. To sigurno nije štedljivo, ali se postavlja pitanje može li se označiti kao rastrošno?
Ispravnije je govoriti o propuštenoj prigodi za fiskalnu konsolidaciju na početku mandata nove Vlade. Ovo je bila jedinstvena prilika da Hrvatska radikalno suspregne javne rashode, obori javni dug, raskrsti s visokim kamatama koje plaća na javni dug i zasluži solidan investicijski rejting. Podsjetimo, Vlada svake godine plaća 11 do 12 milijardi kuna za kamate, što je približno jednako godišnjem proračunu za znanost i obrazovanje. U cijeloj Europskoj uniji samo Grčka i Cipar plaćaju veće kamatne stope. Ove Smjernice za proračun, na žalost, predviđaju nastavak takvog stanja. To je žrtva koja se prinosi na oltar rasta rashoda.
Gospodarski rast i prihodi pod znakom pitanja
Rashodno opuštene proračunske smjernice plod su optimizma u pogledu gospodarskoga rasta. Ministarstvo financija očekuje rast po stopi iznad 3%. Tako, unatoč gubitku dijela prihoda zbog porezne reforme, Ministarstvo financija očekuje rast poreznih prihoda za 2,8% u odnosu na 2016. To je vrlo hrabro, s obzirom na ekonomske i političke rizike koji će obilježiti iduću godinu.
Ministarstvo je propustilo predstaviti konzervativniji i realniji plan. Proračun se lako rebalansom prilagodi prema gore ako se tijekom godine pokaže da stvari idu bolje od očekivanja, ali gotovo je nemoguće u hodu ga prilagođavati prema dolje, ako se pokaže da stvari idu lošije od očekivanja. Zbog te asimetrije, promašene su kritike iz oporbe da je 3,2% očekivanog rasta za 2017. premalo. Pravo pitanje glasi koliko je Zdravko Marić pretjerao s optimizmom?
Pitanje je pogotovo važno kada velik dio prihoda ovisi o porezima, doprinosima i sličnim izvorima koji izravno ovise o tempu rasta. Naime, prihodi od imovine koji ne ovise toliko o brzini rasta planirani su u malim iznosima, što znači da se ne planiraju ozbiljnije privatizacije. S te strane neće biti rasterećenja javnih financija i mogućih rezervi prihoda. Izostanak restrukturiranja sektora državnih tvrtki bit će i dalje uteg rastu, što dodatno dovodi pod znak pitanja ambiciozan plan s rastom i poreznim prihodima.
Nejasno i na strani rashoda
Stvari se dodatno kompliciraju dvjema upitnim stavkama na rashodnoj strani. Prvo, naknade zaposlenima trebale bi rasti 1,5% u idućoj godini. To neće razveseliti sindikate koji se pozivaju na sporazum s Vladom Ive Sanadera, koji bi im trebao donijeti mnogo veća povećanja. Pregovori su u tijeku, ali su počeli i neki sudski sporovi, tako da su moguća iznenađenja. Brojka iz Smjernica stoga zasad nije uvjerljiva, sve dok nema potpisa na sporazum sa sindikatima javnog sektora.
Drugo, ne vidi se kako će se rješavati kronični dugovi u zdravstvu. Taj financijski fantom, za koji svi znaju da postoji, ali se rijetko pokazuje, no kad se pokaže, onda izgleda strašno, po nekima je nabubrio preko 2,5 milijardi kuna.
Oba problema opstaju zbog toga što se umjesto strukturnih promjena objavljuje vjera u gospodarski rast koja bi trebala sve riješiti sama od sebe. Takve smo mantre slušali od 2008.; ponavljali su je, bez iznimke, svi politički lideri.
Politička ekonomija Vlade premijera Plenkovića
Budimo realni, za ozbiljnije promjene nije bilo vremena ni da se osmisle, a kamoli da se provedu. Ova Vlada nema ni 40 radnih dana iza sebe. U takvom vremenskom tjesnacu imperativ je usvojiti poreznu reformu i proračun prije kraja godine, kako bi se kroz prvo poboljšanje kreditnog rejtinga kapitalizirale značajne fiskalne prilagodbe iz 2015. i 2016. i početkom sljedeće godine izašlo s emisijom obveznica na međunarodno tržište. Jer, podsjetimo, sljedeće godine na naplatu dolazi više duga nego ikad. Tajming je stoga presudan. Međutim, i ako se uvaže napeti rokovi, Smjernice ipak otkrivaju naznaku već viđene političke ekonomije hrvatskih javnih financija.
U vrhu je osoba sveprisutnog premijera koji o ekonomiji ne zna mnogo, ali počinje pokazivati sklonost političkoj ekvilibristici i udovoljavanju prohtjevima raznih interesnih skupina. Strukturne promjene su strana, potrošena riječ.
Na tome se temelji pragmatična politička strategija svakome pomalo, koja proviruje iz tablice 6 Smjernica. Tamo su objavljeni fiskalni limiti za pedeset ministarstava, ureda i javnih tijela. Ukupni limit za 2017. veći je od proračuna 2016. u čak 43 slučaja. Sedmorka s manjim budžetima su Državno izborno povjerenstvo, što je logično, jer iduće godine nema parlamentarnih izbora, Ured predsjednice, Ured bivšeg predsjednika (to je ona famozna ušteda od 307 tisuća kuna), tri HDZ-ova ministarstva (niti jedno Mostovo) - poljoprivreda, graditeljstvo, te gospodarstvo, poduzetništvo i obrt - i Državni ured za reviziju. Više od 80% drugih ključnih korisnika proračuna bit će sretno s više novca, što će do daljnjega vjerojatno osigurati unutarnje političko zdravlje vladajućih. Stoga je ovo proračun u funkciji kratkoročne političke stabilnosti, vjerojatno sastavljen s pogledom dobačenim do lokalnih izbora u svibnju sljedeće godine.
Što kada ponovno zagusti?
Ovdje se ne radi o tome da se prvi proračun nove Vlade promatra iz perspektive fiskalnog čistunstva ili, kako se to udomaćilo reći, neoliberalizma. Skretanje pažnje s konkretnih brojki na ideološki teren služi svima čiji je interes prikriti neracionalnosti u funkcioniranju Vladina sektora. Ovdje prikazan kritički pogled na proračun polazi od zahtjeva za obavljanje neumanjenih javnih funkcija na troškovno i organizacijski racionalniji način, ali i od nečeg još važnijeg: 11 milijardi kamata i javni dug iznad 80% BDP-a može gušiti gospodarski rast i, još važnije, pri izbijanju prve sljedeće krize može povući cijelo društvo i gospodarstvo snažno prema dolje. A onda će i ova porezna reforma biti samo sjećanje i referenca u knjigama iz ekonomske povijesti. Hrvatskoj, dakle, ne treba čvršća fiskalna odgovornost zbog ideologija ili prevlasti ove ili one ekonomske škole, nego zbog dugoročne stabilnosti i sposobnosti za odgovor na izazove koje nosi neizvjesna budućnost.