Kada je 19. listopada prošle godine sa 91 glasom podrške izabran kao novi predsjednik hrvatske Vlade, prvo što je Andrej Plenković izjavio bilo je obećanje kako će “nastojati što prije krenuti u ključne izazove, u proračun za iduću godinu, za poreznu reformu i sve ciljeve koje smo naveli u dosadašnjem programu”.
Nepunih deset mjeseci poslije Andrej Plenković uputio je dijametralno suprotnu poruku: “Osluškujemo bilo naroda... No, zaključak razgovora s ministrom financija i drugima u Vladi jest da je potrebna dodatna pedagogija ne samo građana, već i lokalne samouprave... s obzirom na kulturu vezanosti za nekretnine i raspravu koja nije pojašnjena - odgoda će biti najbolje rješenje”.
I tako je premijer u nekoliko kratkih rečenica odustao od jedne od najvažnijih reformi, koje je zajedno s ministrom financija Zdravkom Marićem najavio već na prvoj sjednici svoje Vlade, koja je održana 27. listopada prošle godine. Javnosti je, međutim, promaknulo da je u svoja dva posljednja velika medijska nastupa - intervjuima u Jutarnjem listu i na Hrvatskoj televiziji - premijer Plenković de facto najavio izostanak reformi u još dva važna područja, a to su lokalna samouprava i obrazovanje.
Osobna odluka
Sve je to prošlo ispod radara jer su mediji bili potpuno koncentrirani na porez na nekretnine i poljoprivredni sukob sa Srbijom, BiH i još četiri balkanske države zbog odluke ministra Tomislava Tolušića koji je povećao uvozne naknade za tamošnje proizvode.
Ukratko, hrvatska je Vlada već u prvoj godini mandata prelomila da neće poduzimati dublje zahvate u izuzetno važnim područjima kao što su neki dijelovi porezne politike, smanjenje broja općina i županija, a u opasnosti je i kurikularna reforma. Osim toga, ne postoje nikakvi konkretni planovi za reformu pravosuđa, uprave i zdravstvenog sustava, tri također enormno važna segmenta u svakoj državi.
“Ovo je osobna premijerova odluka jer on voli imati potpunu kontrolu nad događajima”, kaže Plenkovićev poznanik koji je dugogodišnji pripadnik vodstva HDZ-a. Prema njegovu mišljenju, premijer je najprije podržao Marićevo uvođenje poreza na nekretnine, kao i Tolušićev sporni pravilnik, ali je odustao kad je postalo očito da u oba slučaja može imati štetu. Manje je važno što je na ovakav način prilično degradirao dvojicu ministara, međutim problematično je jer premijerovi postupci, ali i izjave, sugeriraju odustajanje od reformi.
Kada je Zdravko Marić u listopadu najavio kako će 1. siječnja 2018. na snagu stupiti “porez koji neće značiti povećanje troškova za jedinice lokalne samouprave, nego će se utvrđivati po dobi i stanju nekretnine, a tu korekciju neće osjetiti većina građana, već samo oni s novijim i kvalitetnijim, kojima će izdvajanja porasti, te oni sa starijim i nekvalitetnijim nekretninama - za njih će izdvajanja biti manja”, Plenković je branio donošenje novog zakona. Radio je to na novinskim konferencijama, susretima s ekonomistima, sastancima s predstavnicima lokalne uprave i samouprave. Ništa nije nagoviještalo da je u dilemi oko valjanosti Marićeva zakona.
Sve dok nije došao na HTV i rekao kako je zaključak razgovora s ministrom financija i drugima u Vladi da je potrebna dodatna pedagogija ne samo građana, nego i lokalne samouprave pa je “prevladalo stajalište da se predloži odgoda poreza za dogledno vrijeme, a dijele ga i naši partneri”. I tako je propao ambiciozni plan Zdravka Marića, zbog kritika jedne nevladine udruge, nekoliko blogera i poduzetnice koja je palačinke punila ćevapima pa bankrotirala.
Sve po starom
Nekoliko dana prije toga je premijer Andrej Plenković u intervjuu Jutarnjem listu objasnio kako njegova Vlada ne planira ni racionalizaciju lokalne samouprave. “Smatramo da županijski ustroj treba postojati, da ima povijesnu, prirodnu i društvenu utemeljenost, da se u proteklih više od 20 godina etablirao i da možemo na njemu funkcionirati. Što se tiče reforme nižih jedinica, potrebno je razmotriti fiskalne i funkcionalne aspekte, ali uz dijalog i konsenzus lokalnih sredina”, izjavio je Plenković.
Dakle, sve ostaje po starom, premda u Hrvatskoj postoji čak 555 jedinica lokalne samouprave, i to 428 općina i 127 gradova, te 20 županija (i Grad Zagreb), s glomaznim i neefikasnim upravljačkim aparatom. Treba kazati kako su i prijašnje vlade, i desne i lijeve, odbijale početi reformu lokalne samouprave, a kamoli ukinuti neke županije, unatoč istraživanjima koja su pokazala da bi se na takav način dobile značajne uštede i postiglo optimalno upravljanje jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Sada je jasno kako ove reforme neće biti još najmanje tri godine, do dolaska nove vlade, ako i tada.
Baš kao što je pod velikim znakom pitanja i kurikularna reforma.
Na konstataciju HTV-ova novinara kako je ministrica Blaženka Divjak najavila da preuzima reformu obrazovanja, a to sugerira smjenu Posebnog stručnog povjerenstva, uslijedio je Plenkovićev odgovor da se radi o priopćenju HNS-a, dok je posebno Stručno povjerenstvo tijelo koje imenuje premijer. “U dogovoru s Povjerenstvom i njegovom predsjednicom, rektoricom Dijanom Vican, iznaći ćemo najbolje metode za poboljšanje institucionalnog provođenja Strategije. Postići ćemo kompromis, reforma obrazovanja ide dalje i učinit ću sve da ta tema više ne iznosi prosvjed na ulice”, stajalište je premijera.
Ne žele prosvjede
Posebno je zanimljiva posljednja rečenica kako treba učiniti sve da više ne bude uličnih prosvjeda za kurikularnu reformu. Prema riječima sudionika nedavnog susreta premijera Plenkovića s ministricom Blaženkom Divjak i stručnjacima za obrazovanje, i tom je prilikom šef Vlade rekao da ne želi prosvjede te sugovornike upozorio da će u tom slučaju oni biti odgovorni.
Usto, Plenković je potvrdio kako ne namjerava dopustiti da Blaženka Divjak preuzme reformu obrazovanja i najavio kako će Dijana Vican predstaviti novi Akcijski plan obrazovanja 8. rujna, za četiri tjedna. Zna li se da je za prijašnji Akcijski plan trebalo godinu dana, ali i duboke razlike u stavovima Blaženke Divjak i Dijane Vican, bit će zanimljivo vidjeti kako će izgledati najavljeni dokument.
U političkom sustavu u Hrvatskoj premijer nije prvi među jednakima, nego je nadređen ministrima. On može smjenjivati ministre i imenovati nove sve dok ima većinu u parlamentu baš kao što je spiritus movens kada treba pokretati reforme ili važne projekte. Iako u Hrvatskoj vlada fama da političari ništa ne rade, u stvarnosti je drukčije i svi prethodnici Andreja Plenkovića napravili su nešto što je u pozitivnom smislu obilježilo njihove premijerske mandate. Ivica Račan pokrenuo je gradnju autoceste koja je spojila sjever i jug Hrvatske, bez čega ne bi bio moguć ovakav rast prihoda od turizma. Ivo Sanader uvelike je udaljio HDZ od desnice i poboljšao odnos prema srpskoj manjini, a Jadranka Kosor omogućila antikorupcijske operacije i tako osigurala ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Posljednji dio mandata Zorana Milanovića obilježili su intenzivan gospodarski rast, izlazak države iz recesije i pokretanje kurikularne reforme obrazovnog sustava.
Dosadašnji dio Plenkovićeva mandata karakterizira strah od reformi, čak i tamo gdje bi mogao računati s javnom podrškom, kao što su promjene unutar spore i birokratizirane javne uprave ili u pravosuđu. Iako je u Vladinu programu navedeno da će “povećati efikasnost javne uprave i upravljanja ljudskim resursima mjerama koje će poticati profesionalizam, stručnost i osigurati nagrađivanje temeljem rezultata rada svakoga zaposlenika”, u proteklih gotovo 300 dana nove vlasti nije napravljeno ništa, osim obećanja Martine Dalić da će Ministarstvo rada u koordinaciji s Ministarstvom uprave predložiti zakonske projekte kojima će se povećati efikasnost javne uprave. Sličan je zastoj i u pravosudnoj reformi. U različitim analizama uglednih međunarodnih institucija kao što su Europska komisija, Svjetska banka i MMF neefikasnost pravosuđa apostrofirana je kao najurgentniji problem u Hrvatskoj, ali Plenkovićevoj Vladi pravosudna reforma ne spada među strateške prioritete.
Povjerenje u Marića
Za razliku od izbjegavanja reformskih poteza, Plenković puno veću energičnost pokazuje kada treba presjeći neke kadrovske dileme. Pokazao je dobar instinkt kada je na sjednici Vlade održanoj 27. travnja donio odluku o razrješenju tri Mostova ministra, Vlahe Orepića, Ante Šprlje i Slavena Dobrovića, koji su glasali protiv ministra financija Zdravka Marića.
Jedan njegov suradnik iz vrha HDZ-a brani i posljednje Plenkovićeve odluke kojima je derogirao rad dvojice ministara: “Kada se radi o porezu na nekretnine, okolnosti su ipak kompliciranije. Plenković nije očekivao ovako žestoke negativne reakcije i zatim se konzultirao s puno stručnjaka i osoba izvan politike, koji su objasnili različite aspekte uvođenja ovog poreza. To je dobrim dijelom utjecalo da odustane, iako ne treba zanemariti ni strah od političke štete koju bi izazvao da je ostao tvrdoglav. Međutim, mislim da i dalje ima povjerenje u ministra financija”.
Ali, vjeruje li premijer u reforme, to je pitanje.