Bio je petak 19. travnja 1986., završila je pauza i suđenje je nastavljeno oko 10 sati.
Svi su čekali nastavak rasprave budući da se optuženi Andrija Artuković obratio predsjedniku sudskog vijeća s molbom da ga upita nešto.
- Čujem da je moj sin ovdje - pitao je Artuković suca Milka Gajskog.
Na to mu Gajski odgovara kako je sin u sudnici te da je u Zagreb stigla i njegova kći.
Nakon nekoliko trenutaka Artuković, zloglasni ministar unutrašnjih poslova u Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pita suca može li mu sin prići. Radoslav Artuković sjedi oko šest metara udaljen od oca, u šestom redu sudnice.
Gajski dopušta, i sin prilazi ocu, na dva metra udaljenosti.
Gajski ne dopušta razgovor, ne dopušta da se otac i sin dodiruju, te optuženiku govori da će mu se susret sa sinom dozvoliti u pritvoru.
Radoslav Artuković zatim odlazi od oca, vraća se na svoje sjedalo broj 81.
Sedmi red sudnice
Suđenje ustaškom ministru, koji će 14. svibnja iste godine biti osuđen na smrt, snima režiser Lordan Zafranović. Njegove, kao i kamere ondašnje Televizije Zagreb, snimaju raspravu, a kadrovi tog suđenja bit će kasnije iskorišteni za djelo “Zalazak stoljeća - Testament Lordana Zafranovića”, film koji se još uvijek, iako je dovršen 1993. godine, nikada nije prikazao na HRT-u, ni u službenom dijelu nekog hrvatskog festivala.
Zafranović tako snima Radoslava Artukovića kako se vraća na svoje mjesto. U početku ga snima iz daljine, a zatim ga zumira dok Artuković mlađi sjeda na svoje mjesto.
Iz tog kadra jasno se vidi da u sedmom redu sudnice, s desne strane, točno iza Radoslava, ozbiljnog pogleda uperenog prema osuđeniku i sucu, mirno sjedi mladi Ivo Josipović, svježi magistar prava.
Naime, godinu dana ranije, 1985., magistrirao je na poslijediplomskom studiju kaznenopravnih znanosti na temu o policijskim službenim bilješkama.
U kadru Zafranovićeva filma, mladi Josipović pojavljuje se kratko, možda kojih dvadesetak sekundi, jer čim se Radoslav Artuković smjestio na svoju sjedalicu, kamera je ponovno uperena na optuženika.
Josipovićevo pojavljivanje u Zafranovićevu “Testamentu” javio nam je čitatelj, nakon što su mediji objavili kako je bivši predsjednik države iznimno toplo dočekan u Južnoj Koreji, gdje je proteklog vikenda boravio na velikom sletu na Olimpijskom stadionu u Seulu, gdje je održan trodnevni Svjetski summit mira u organizaciji nevladine organizacije Heavenly Culture, World Peace, Restoration of Light, koja broji više od 100 tisuća članova organiziranih u 70 korejskih i 100 podružnica širom svijeta i, kako se predstavlja, glavna joj je zadaća borba za mir u svijetu.
Josipović je tamo bio jedan od četiri govornika, a kako je i sam priznao, uz Europsku nagradu za mir, sudjelovanje na summitu čiji je organizator Lee Man-hee, koji tvrdi da mu se 1984. ukazao Krist, “smatram najvećim priznanjem politike koju sam vodio prema susjednim zemljama”.
- A znate li da je Josipović, osim što su je doživio ovacije u Koreji, i što je bio predsjednik, bio i nenadani statist u Zafranovićevu ‘Testamentu’ iz 1993. godine - pitao nas je čitatelj.
iznenađeni josipović Mi nismo znali, a nije znao ni sam Lordan Zafranović.
- Ma zezate me. Ma nije bilo Josipovića. Ovo je neka šala - bila je prva Zafranovićeva reakcija.
No, kada smo mu otkrili kadar gdje je slučajno snimljen Josipović, Zafranović se uozbiljio.
- Htio - ne htio, ali vidite što je sudbina. Josipović se tako slučajno našao u kadru koji je jedan od najboljih kadrova koje sam ikada snimio. Tada sam uhvatio neponovljiv trenutak. Veličanstven. Susret sina i oca, susret sina s ocem koji je optužen za krvave zločine. Eto, i u tom veličanstvenom kadru je Josipović. Svašta - govori Zafranović.
I nije samo Zafranović bio iznenađen.
I sam Josipović se iznenadio kada smo mu rekli da je bio slučajni prolaznik na filmu koji doduše nikada nije javno prikazan na HRT-u.
- Nisam znao da sam snimljen. Ovo mi je prvi glas. Ali da sam bio na suđenju Andriji Artukoviću, to je istina - kaže Josipović.
On je tada, dodaje, bio asistent na Katedri za kazneno procesno pravo i kao mladog pravnika zanimao ga je veliki sudski proces.
- Tada je za to suđenje vladao velik interes. I Pravni fakultet kao institucija dobio je svojevrsne ulaznice za to suđenje i moje kolege i ja smo se izmjenjivali na tom suđenju. Ne sjećam se točno, ali čini mi se da sam bio dva, tri puta u sudnici - ispričao je Josipović.
Da je vladao velik interes za suđenje, prisjetio se i odvjetnik Željko Olujić, koji je uz Silvija Degena i Srđu Popovića bio jedan od odvjetnika Andrije Artukovića. Javni tužitelj bila je Ivanka Pinta-Gajer kojoj je zamjenik bio Anto Nobilo.
- To je bio, pa slobodno mogu reći, jedan od najvećih sudskih procesa u Jugoslaviji. To je doslovno prodrmalo svijest ljudi - priča Olujić.
Da je Josipović bio u sudnici, nije znao, ali ga, kaže, to ne iznenađuje.
- Tada gospodina Josipovića nisam poznavao. Upoznao sam ga tek nakon tog suđenja kada je želio biti pripravnik u mom uredu. No, ja sam radije primio njegovu suprugu. Ona je radila kod mene četiri godine. To je suđenje izazvalo velik interes stručne javnosti. Vjerujem da je u sudnici bilo jako mnogo tužitelja, sudaca, odvjetnika, koji nisu bili uključeni u proces, ali su željeli iz prve ruke vidjeti kako to izgleda. Josipović je imao velikih afiniteta prema kaznenom pravu, bio je na fakultetu na toj katedri, tako da je njegovo pojavljivanje u sudnici gotovo pa i očekivano - priča Olujić
Sjeća se kako tih travanjskih i svibanjskih dana 1986. godine nitko nije smio prići Zrinjevcu i zgradi suda.
- Prvo ste morali proći kroz kordon policije koja je bila oko suda. Bile su to velike mjere sigurnosti. Automobili su morali voziti zaobilazno jer su te ulice bile blokirane. Policija i Služba sigurnosti su sve provjeravali. Nitko nije mogao sjediti gdje je htio, nego gdje su ga organi reda postavili - kaže Olujić
Čudno mu je da je Josipović mogao biti u publici budući da je to mjesto bilo rezervirano samo za već prekaljene odvjetnike i suce.
- Možda je imao vezu jer je tada bio tek mladi pravnik. Na ulazu u sudnicu pregledavalo se tko ima iskaznicu za prolaz. Te iskaznice izdavalo je predsjedništvo okružnog suda kojim je predsjedao Gajski, a koje je nisu mogle proći bez blagoslova Službe za sigurnost - kaže Olujić.
zlo i ljepota Sve te provjere prolazio je i Zafranović koji je svoj film “Testament stoljeća” završio 1993. godine.
Film traje tri sata i 15 minuta i, kako ga je sam Zafranović opisao, radi se o intimnoj filmskoj ispovijesti autora, miješajući dokumentarne snimke nedavne prošlosti i fikcije iz svojih filmova, pitajući se je li je sve zlo i ljepota određeno činom rođenja.
Ta autorova oporuka, kako se kasnije “Testament” opisivao, “za tada umiruće, krvavo 20. stoljeće, fokusirana je na jedan od njegovih u hrvatskom društvu najkontroverznijih perioda, vrijeme NDH”.
Sam film izgrađen je od arhivskih snimaka nastalih u produkciji Hrvatskog slikopisa, NDH-ovskog filmskog poduzeća, koje je Zafranović kombinirao sa snimkama sa suđenja Andriji Artukoviću te s presjekom vlastitog filmskog opusa i zaključno, sa snimkama rata 1990-ih.
U samom filmu tako su isječci 18 Zafranovićevih filmova, a kako se vidi na odjavnoj špici, “Testament” je financiran i sredstvima Fonda za kulturu Republike Hrvatske.
U samoj sudnici Zafranovićeve kamere bile su smještene lijevo od sudačkog stola, iza stola branitelja, a kako je u svojoj knjizi “Suđenje Artukoviću i što nije rečeno” opisao Jovo Popović, “kamere filmske ekipe uglednog režisera Lordana Zafranovića i njegova kolege Josipa Remenara Joje koji snimaju 90-minutni dokumentarni film ‘Civitas Dei’”.
Sam film rađen je u koprodukciji s Televizijom Zagreb i iako ga je mogla besplatno prikazati, do toga nikad nije došlo. Druge televizijske kamere bile su na galeriji, odakle je proces pratilo 40-ak ljudi.
Sam Zafranović više je puta naglašavao da je 1991. godine završavao film te kako su ga doslovno izbacili iz zgrade HTV-a. Tada je znao da se film nikad neće prikazati. Zafranović je uzeo negative, otišao u Ljubljanu, pa u Beč i Pariz, da bi film završio u Pragu.
neuslišena želja - Prikazao sam ga po festivalima u Beču, Berlinu, Los Angelesu, Moskvi. Gotovo da nema festivala na kojem taj film nije igrao. Na projekcijama je bilo više od tisuću ljudi, u Hrvatskoj nije bio prikazan - kaže Zafranović.
U jednom medijskom istupu prisjetio se kako je slao i pisma Tuđmanu da se film prikaže te kako mu je odobreno da nastupi na Festivalu u Puli, i to nakon što je prvi hrvatski predsjednik s užim krugom ljudi pogledao “Testament”.
No, umjesto u Areni, film se trebao prikazati u kinu u 11 sati, nakon čega je Zafranović povukao film.
- E sad kad ste mi rekli da je i Josipović bio na suđenju Artukoviću, zavrtio sam film - kaže mi tajnovito Zafranović pa krene vrtjeti film.
- Naime, kada su naši mulci na stadionima počeli dizati desnice u zrak u znak fašističkog pozdrava i divljati po stadionima, obratio sam se ondašnjem premijeru Zoranu Milanoviću i Ivi Josipoviću koji je tada bio predsjednik države. Imao sam želju da taj moj film prikažu na HRT-u. Rekao sam neka se prikaže, a onda nakon njega možemo napraviti šire razgovore, diskusije i razgovore o toj ustaškoj odnosno fašističkoj ideologiji. Radman je tada bio na čelu televizije. Mislio sam da bi bilo dobro da mladi ljudi vide autentične slike iz NDH i da se uistinu zapitaju zbog čega toleriraju fašističke pozdrave. Da cijela ta priča bude pedagoška i edukativna. Znate, ja sam za te potrebe nabavio više od 130 slikopisa iz razdoblja 1941. - 1945, što je dragocjena baština. To cijelo djelo je više od dokumentarca. No, Milanović i Josipović nisu ništa napravili. Možda napokon imam odgovor zašto moja želja nije ispunjena - zaključuje Zafranović.