Saboru je kraj - tamo su više dolazili turisti, nego zastupnici.” “Koriste svaku priliku za nerad, Sabor opet prazan.” “Hrvatska administracija piše kriminalne zakone, a saborski uhljebi ih uredno izglasavaju jer se ne žele zamjeriti šefovima partije.” “Beskonačno glupi saborski zastupnici tjeraju ljude na trajni bijeg iz Hrvatske.” “Saborski uhljebi zadržali privilegije.” “Nerad je gotov, a sad na more.”
To su samo neki od medijskih naslova o Hrvatskom saboru. U javnosti je sve jače uvjerenje da je sabor “luftiguz” institucija, parazitsko tijelo koje guta novac poreznih obveznika. Razina saborskih rasprava, duge stanke između saborskih sjednica, kvaliteta zakona koje izglasavaju po hitnoj proceduri te saborske plaće i mirovine povod su medijima za navedene naslove koji u javnosti pothranjuju dojam da je predstavnička demokracija u hrvatskoj verziji skupa i štetočinska.
Nagazne mine
Pozabavili smo se ovdje, međutim, drugim aspektom problema: kako se zastupnici pripremaju za rasprave i glasanje u Saboru. S kim se prije toga konzultiraju, koga zastupnik koji je, primjerice, po struci psiholog ili je diplomirao jezike pita za savjet kad mora raspravljati i glasati o zakonu iz područja financija ili energetike? Koga zastupnici pitaju za savjet kako bi prepoznali “nagazne mine” u zakonskim prijedlozima? A da “nagaznih mina” koje u zakonske tekstove u fazi njihove izrade uspijevaju ugurati lobisti različitih interesnih skupina ima, pokazuju sve učestalije rasprave o tome.
Najsvježiji je primjer lex Agrokor za koji je oporba u saborskoj raspravi ustvrdila da ga je pisao odvjetnički ured povezan s najvećim Agrokorovim kreditorom, ruskom VTB bankom. Ili, na posljednjoj sjednici Sabora u mandatu Milanovićeve Vlade izglasan je Zakon o obnovljivim izvorima energije za koji kritičari tvrde da pogoduje lobiju koji je ušao u business s vjetroelektranama. I Ovršni zakon je spominjan kao primjer zakona koji su pisali zainteresirani lobiji.
Nastojali smo doznati je li Sabor ekipiran stručnjacima različitih profesija koji prije saborskih rasprava i glasanja iščitavaju zakonske prijedloge kako bi saborske zastupnike - političare opće prakse - upozorili na bitno, a posebno na one odredbe koje pogoduju nečijim uskim interesima. Ovih je dana iz Sabora kao veliko postignuće plasirana vijest da zastupnici više neće dobivati brda papirnatih materijala jer će im materijali za sjednice stizati u elektronskom obliku. No, to neće promijeniti činjenicu da će zastupnici za svaku saborsku sjednicu dobiti stotine, kadikad i tisuće stranica materijala.
Samo na posljednjoj saborskoj sjednici, koja je trajala od 7. lipnja do odlaska na ljetnu stanku 15. srpnja, Sabor je izglasao 41 zakon ili izmjene i dopune zakona, usvojio 20 izvješća raznih državnih tijela, izglasao pet odluka i strategija te odlučio o 82 imenovanja. Samo izvješća koja je Sabor usvojio na toj sjednici ukupno broje 3648 stranica, što je opsegom tri puta veće od Tolstojeva “Rata i mira”.
Saborski zastupnici nemaju budžet koji bi im dopuštao da poput zastupnika u njemačkom saveznom parlamentu Bundestagu i francuskom parlamentu na mandat od četiri godine zaposle osobne stručne suradnike koji bi iščitavali opsežne parlamentarne materijale i upozoravali ih na bitne informacije u njima. Kad se pripremaju za rasprave i odluke, saborskim su zastupnicima na raspolaganju samo stručni suradnici koje zapošljavaju njihovi saborski klubovi. Od saborske Službe za odnose s javnošću dobili smo sljedeće podatke o stručnoj ekipiranosti sadašnjih saborskih klubova te ureda predsjednika i potpredsjednika Sabora.
Najveći zastupnički klub u Saboru, HDZ-ov koji trenutačno broji nešto više od 50 zastupnika, prema podacima koji su nam dostavljeni iz Sabora zapošljava samo četiri stručnjaka, od kojih dvojicu diplomiranih pravnika, jednog politologa i jednog upravnog referenta sa srednjom stručnom spremom. Klub druge po snazi stranke, SDP-a, također zapošljava samo četiri stručnjaka: dva politologa, jednog profesora povijesti i jednog magistra kulturologije. U dva najveća parlamentarna kluba, kao što je vidljivo, nema niti jednog stručnjaka za financije, poljoprivredu, energetiku, zaštitu prava potrošača ili slično.
Suradnici u odborima
Treći po snazi parlamentarni klub, Mostov, u stručnim službama zapošljava tri stručna suradnika: profesora hrvatskog jezika i književnosti, etnologa i teologa. Nejasno je tko mostovce priprema za rasprave i odluke o zakonima iz područja koja nemaju veze s hrvatskim jezikom, etnologijom i teologijom.
Klub zastupnika HNS-a zapošljava dva stručna suradnika: pravnika i diplomiranog novinara. Dva su zaposlena i u stručnoj službi zastupničkog kluba HSS-a, i to diplomirani novinar i diplomirani komunikolog. Tako stranka koja zastupa specifične interese seljaka nema u svom saborskom klubu niti jednog agronoma ili drugog stručnjaka za poljoprivredne politike. Klub zastupnika nacionalnih manjina ima dva stručna suradnika: diplomiranog pravnika i građevinskog tehničara srednje stručne spreme.
IDS-ovcima u pripremi za saborske rasprave pomažu dva stručna suradnika: politolog i službenik sa završenom gimnazijom. Živi zid kao stručne suradnike ima politologa i farmaceutskog tehničara, Klub Milana Bandića ima dvojicu - profesora filozofije i sociologije te magistra ekonomije, Klub SDSS-a diplomiranu pravnicu i diplomiranog učitelja, a zastupnike zajedničkog kluba HSLS-a, HKDU i HDSSB-a savjetuju politolog i jedan mljekarski tehničar.
Predsjednik i potpredsjednici Sabora također u svojim uredima zapošljavaju svoje stručne suradnike koji bi im trebali pomagati i savjetovati ih. Aktualni predsjednik Sabora, Gordan Jandroković, u svom kabinetu ima šest stručnih suradnika: troje s fakultetskom diplomom - pravnika, profesora ruskog i francuskog jezika te bohemista, i troje sa srednjom stručnom spremom - stenodaktilografa, administrativnog tehničara i ekonomista. Ukupno je devet stručnjaka zaposleno u uredima potpredsjednika Sabora, od kojih petero s fakultetskom naobrazbom: pravnik, povjesničar, sociolog, profesor francuskog i ruskog i diplomirani novinar te četvero sa srednjom stručnom spremom.
Tajništvo Sabora zapošljava 12 stručnjaka: tri pravnika, dva diplomirana ekonomista te po jednog diplomiranog grafičkog inženjera, arhitekta i germanista-lingvista, kao i četiri administrativca sa srednjom školom.
U 30 saborskih odbora, prema podacima dostavljenima iz Sabora, zaposlen je ukupno 81 stručnjak. Iz Sabora nam, međutim, ni nakon tjedan dana čekanja nisu dostavili podatke o tome koje stručnjake zapošljava svaki pojedini saborski odbor.
Jesu li navedeni stručnjaci zaposleni u saborskim klubovima i odborima od koristi i pomoći saborskim zastupnicima u pripremi za saborsku raspravu i glasanje?
Bivši zastupnik SDP-a Gvozden Flego bio je saborski zastupnik u dva mandata, od siječnja 2008. do prosinca 2015. godine. Kao voditelj saborskog izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe imao je priliku posjetiti niz parlamenata i upoznati se s načinom na koji se parlamentarci zapadnoeuropskih država pripremaju za rasprave i važne odluke. “Suprotno predodžbi uvriježenoj u našoj javnosti da je Sabor skupa institucija, moram istaknuti da je proračun Sabora u usporedbi s parlamentima država u koje se rado ugledamo prilično skroman. I taj se skroman novac, umjesto na supstancijalne stvari, odnosno stvaranje uvjeta za donošenje kvalitetnih odluka, troši neracionalno. Sabor primjerice, previše troši na putovanja koja su kadikad i nepotrebna.
Uvjeti rada saborskih zastupnika u usporedbi s državama razvijene parlamentarne demokracije više su nego skromni. Zastupnici u Saboru nemaju svoj radni prostor pa sve i da imaju osiguran budžet za angažiranje stručnih suradnika koji bi im pomagali u radu, ti suradnici ne bi imali gdje sjediti. U Saboru u jednoj sobi sjede tri do četiri zastupnika i jedino što imaju jesu radni stol, kompjutor i telefon. Stručne službe u saborskim klubovima i odborima vrlo su skromne.
Događa se i da ljude iz stručnih službi jednog saborskog odbora na zahtjev predsjednika odbora pošalju u drugo saborsko tijelo, bez obzira na njihove kvalifikacije i afinitete. Problem je i to što Sabor ima previše radnih tijela, čak 30, u odnosu na broj zastupnika pa je zastupnik, umjesto da se fokusira na rad u jednom odboru, rasut u više radnih tijela čiji je rad nerijetko loše koordiniran”, ističe Flego.
Dominacija Vlade
Poseban je problem, tvrdi naš sugovornik, “sve snažniji trend dominacije Vlade nad Saborom. Prijedloge koje Vlada predlaže, stranačka glasačka mašinerija saborske parlamentarne većine uglavnom nekritički usvaja, iako je u parlamentarnoj demokraciji parlament nadređen Vladi.” Sabor, prema mišljenju Gvozdena Flege, donosi cijeli niz loših, međusobno neusklađenih zakona jer ni stručne službe u Vladi i ministarstvima nisu najbolje ekipirane, a zakoni prije nego dolaska u Sabor ne prolaze sve potrebne instance i filtere. “Parlament je u parlamentarnoj demokraciji središnje i vrhovno tijelo vlasti, ali on se u Hrvatskoj prilično nipodoštava. Za takav status Sabor je dijelom odgovoran i sam jer se najčešće ponaša kao puka glasačka mašinerija vladajućih stranaka”, zaključuje Flego.
A kako se za rasprave i odluke priprema njemački parlamentarac u Bundestagu? Josip Juratović, član njemačkih socijaldemokrata (SPD), zastupnik je u Bundestagu već 12 godina. Na parlamentarnim izborima 24. rujna borit će se i za četvrti mandat. Taj njemački parlamentarac hrvatskog podrijetla član je više radnih tijela njemačkog parlamenta, uz ostalo i član Pododbora Bundestaga za Jugoistočnu Europu. Opisao nam je uvjete rada njemačkog parlamentarca u Bundestagu.
Uz plaću koju prima kao parlamentarac - riječ je o 9400 eura bruto, što je između 5000 i 6000 eura neto - Juratović mjesečno iz proračuna Bundestaga dobije i 20.870 eura. “Za taj iznos angažiram sedam suradnika koji mi pomažu u radu, od kojih su tri na puno radno vrijeme, a ostala četiri rade između 20 i 30 sati tjedno, ovisno o dinamici posla. Imam i praktikanta koji radi osam sati tjedno”, rekao nam je Juratović. Uz navedeni iznos, Bundestag mu mjesečno osigurava i 4400 eura paušala za najam i opremanje ureda u njegovoj izbornoj jedinci u Baden-Württembergu.
Od sedam njegovih suradnika, četiri rade u njegovu uredu u Berlinu, smještenom u zgradi Bundestaga, a tri u uredu u njegovoj izbornoj jedinci. “Osim toga, zastupnik Bundestaga godišnje dobije i 8000 eura za kupnju računala i ostalih uređaja. Dakle, kad se sve te stavke zbroje, za moj ured i suradnike od Bundestaga dobijem oko 26.000 eura mjesečno. Taj je iznos namijenjen isključivo mom uredu i suradnicima i nema veze s iznosom koji iz parlamentarnog proračuna dobiva moj stranački klub”, objasnio nam je Juratović. “Ja jesam član parlamentarnog kluba SPD-a, ali u radu sam poprilično neovisan o stranci.
U prvom redu predstavljam svoje biračko tijelo i odgovaram njemu. Stranački klub SPD-a također ima svoje stručne suradnike, između 30 i 40 profesionalaca različitih struka, koje klub koristi u pripremama za rasprave o zakonima i odlukama”, naglasio je Juratović. Uz to, predsjednik parlamentarnog kluba SPD-a i devet potpredsjednika, koliko ih klub te stranke u Bundestagu ima, također imaju svoje stručne suradnike pa se ukupni broj stručnih suradnika koje ima Klub SPD-a u Bundestagu penje na stotinjak, rekao je Juratović.
Sedam suradnika
Na pitanje stigne li čitati opsežne zakonske prijedloge i druge materijale koje kao parlamentarac dobiva, Juratović je odgovorio: “Posao njemačkog parlamentarca iznimno je dinamičan. Moj radni dan počinje između pola osam i osam ujutro i završava u 21, ponekad i u 22 sata, pet dana u tjednu, a ponekad i dio vikenda. U protekle četiri godine moj je ured primio 200 građana koji su zatražili razgovor, a poslali smo i oko 100 pisanih odgovora. Imam brojne sastanke vezane uz rad u parlamentarnim tijelima i sjednicama Bundestaga i uz taj ritam nemoguće je iščitati materijale koji stižu.
Jedna je od glavnih zadaća mojih sedam suradnika u uredu da čitaju materijale koji su na dnevnom redu i da mi o svakom aktualnom pitanju i zakonskom prijedlogu pripreme sažetak od dvije do tri stranice teksta. U sažetku mi prezentiraju što je glavna tema, daju prikaz naše i oporbene pozicije, prema potrebi konzultiraju stručnjake u stranačkom klubu i parlamentarnim odborima ili druge eksperte. Na temelju toga sažetog prikaza ja donosim odluku koju ću poziciju prema nekom pitanju zauzeti”, objašnjava Juratović.
S obzirom na to da Njemačka ima kancelarski sustav pa su ovlasti vlade jake, zanimalo nas je u kojoj mjeri Bundestag mijenja prijedloge vlade. “Često o nama vlada pogrešna percepcija prema kojoj je Angela Merkel šefica, a ne Bundestag. Međutim, u stvarnosti nije tako. Većina prijedloga ne izađu iz parlamenta u onom obliku u kojem ih je vlada predložila”, kaže Juratović. Najbolji primjer neovisnosti Bundestaga od vlade je, ističe, Rezolucija o genocidu Turske nad Armencima, koju je Bundestag donio u lipnju prošle godine. “Jedan sam od autora te rezolucije. Kabinet kancelarke Merkel i vlada nisu željeli podržati rezoluciju jer su smatrali da će njezino donošenje u jeku izbjegličke krize zakomplicirati odnose s Turskom. Unatoč tome, parlament je gotovo jednoglasno, sa samo jednim glasom protiv, usvojio tu rezoluciju. Za nju je glasalo i 12 zastupnika turskog podrijetla.
Ta rezolucija nije bila uperena protiv Turske, kako to Recep Erdoğan uporno tvrdi, nego je riječ o suočavanju Njemačke s vlastitom prošlošću. U vrijeme kad se genocid događao, 70 njemačkih oficira izvještavalo je Reichstag o tome što se događa, ali on nije reagirao. Sad smo ispravili tu nepravdu i pokazali suverenitet njemačkog parlamenta kao najvišeg tijela vlasti. Zato je važno da parlament ima zastupnike koji su dobro upućeni i imaju dobre uvjete za rad. Već dugo upozoravam da ne razumijem kako moji kolege u Hrvatskom saboru i drugim parlamentima Jugoistočne Europe, u uvjetima u kojima rade, uopće mogu kvalitetno obavljati svoj posao”, istaknuo je Juratović. Dodao je da su kritike prema kojima se na parlamente gleda kao na skupe i parazitske institucije duboko pogrešne. “Njih olako izriču oni koji ili uopće nemaju uvid u opseg i važnost rada parlamentaraca, ili ne razumiju smisao parlamentarne demokracije”, tvrdi Juratović.
Jednog od aktivnijih zastupnika u sadašnjem saborskom sazivu, Gorana Aleksića iz stranke Snaga, upitali smo kako se priprema za rasprave i je li, primjerice, pročitao oko 3600 stranica raznih izvješća koja su došla na posljednju sjednicu prije ljetne stanke. “Ne, ja ne čitam sva izvješća. Čitam ona koja su mi bitna, poput izvješća DORH-a, HNB-a i Vrhovnog suda. Nisam od onih zastupnika koji mogu govoriti o svemu jer mislim da oni koji govore o svemu, zapravo ne govore ni o čemu.” A kad su posrijedi brojni zakonski prijedlozi, Aleksić također čita samo one koje smatra bitnima. “U Sabor sam izabran da bih zastupao prava potrošača u odnosu na banke i posvećen sam prvenstveno tome.” A na pitanje tko mu pomaže u pripremi za saborske rasprave i prijedloge, odgovorio je: “Krug od dvadesetak ljudi u stanci Snaga, koji mi pomažu volonterski. Uz to imamo i jednog jakog odvjetnika koji mi povremeno pomaže kod pisanja zakonskih prijedloga i amandmana. Njega plaćamo iz stranačkih sredstava jer on ima svoj posao i ne možemo očekivati da besplatno radi za stranku.” Iako je član Kluba Živog zida, tvrdi da ne koristi usluge dva stručna suradnika tog kluba - politologa i farmaceutskog tehničara.
Progonjeni Kajin
Damir Kajin u Saboru je proveo 20 godina, od 1995. do 2015. “Naš parlament ne odlučuje ni o meniju u saborskom restoranu, a kamoli o važnijim pitanjima. Svaka izvršna vlast, bez obzira na to koja je stranka na vlasti, jača je od Sabora”, tvrdi Kajin. Jedan od problema je, prema njegovu mišljenju, hiperprodukcija zakona: Sabor prema njegovoj računici godišnje izglasa od 300 do 400 zakona i zakonskih izmjena, dok talijanski ili njemački parlament godišnje izglasaju po četrdesetak zakonskih izmjena. Zastupnicima bi, tvrdi, dobrodošla stručna pomoć u radu, ali i sami bi morali više raditi. Je li mu se dogodilo da je glasao za neki zakon i naknadno shvatio da je pogriješio? “Jest, a jedan od svježijih primjera je Zakon o obnovljivim izvorima energije za koji sam digao ruku na posljednjoj saborskoj sjednici u mandatu Milanovićeve Vlade.
Kod nekih zakona postaje jasno da su štetni tek kad se počnu primjenjivati.” Kajin upozorava na još jedan problem s kojim se danas, kad više nije u Saboru, suočava: “Podvrgnut sam sudskim progonima jer sam sa saborske govornice pojedince prozivao za korupciju. Ljudi ne znaju da saborski imunitet štiti zastupnike od kaznenog progona za izgovorenu riječ, ali ih imunitet ne štiti od odredbi Zakona o obaveznim odnosima. Financijski i interesni lobiji upravo odredbe toga zakona i sudove koriste kao svoju marionetu za ušutkivanje onih koji se sa saborske govornice usude prozvati odgovorne za kriminal. To je gore nego 1971.”.