Tko je Miro Bulj, saborski zastupnik Mosta koji je inicirao slučaj Drimia i izazvao najveću političku krizu od utemeljenja Republike Hrvatske, koja prijeti padom Vlade i prijevremenim parlamentarnim izborima?
Bulj će za sebe reći da je mali čovjek iz naroda i odmah dodati kako za pad Vlade i prijevremene izbore nema nikakve potrebe jer Vlada nije jedan čovjek, a u parlamentu ima stabilnu većinu. Dovoljno je, veli, samo da HDZ, umjesto Tomislava Karamarka, predloži drugu osobu koja će biti prvi potpredsjednik Vlade. Ali, eto, to se, zaključak je subotnjeg Sabora HDZ-a, neće dogoditi..., piše Slobodna Dalmacija.
Sinjanin zbog kojega se užarila nacionalna politička scena do prije manje od pola godine široj javnosti bio je nepoznat. Njegovi dotadašnji dosezi bili su rodno selo Suhač, u kojemu je u trećem mandatu predsjednik Mjesnog odbora, i Sinj u čijem Gradskom vijeću sjedi u drugom mandatu, u oporbi. Miro je drugo od ukupno troje djece Nene i Zorke Bulj, sin jedinac rođen 1972. godine. Kao dijete bio je tih i povučen pa je njegova baka, sestra istaknutog partizana i komunističkog direktora "Dalmatinke" Bernarda Brne Panze iz Brnaza, često znala pitati je li to dijete nijemo i hoće li progovoriti.
Ministrant u crkvi
U obitelji je na državnom poslu, u "Dalmatinki", radio samo otac Neno. Majka Zorka bila je domaćica, podizala je djecu, ali i privređivala na obiteljskom gospodarstvu. Uzdržavala je dvije muzne krave pa je svakodnevno prodavala mlijeko i druge proizvode. Čim je stasao, upravo je Mira pripala zadaća da svakoga jutra kupcima dostavi mlijeko "na poštu". Otuda je zaradio nadimak Poštar, kojim ga i danas ponekad zovne netko od susjeda.
Dok je pohađao osnovnu školu, Miro je bio i ministrant u župnoj crkvi Gospe Sinjske. Kako mu knjiga nije bila baš draga kao sestrama, od kojih je jedna učiteljica, a druga vjeroučiteljica, Mira je Neno poslije završene osmoljetke uputio u tekstilnu školu. Koju je Miro završio dobrim uspjehom, ali u "Dalmatinki" nikada nije radio. Dok je čekao eventualno dobivanje radnog mjesta, počele su demokratske promjene. Na nagovor ujakaMarka, a i nije ga trebalo previše nagovarati, Miro Bulj je u siječnju 1990. godine postao član HDS-a braće Veselica. Ubrzo napušta HDS i prelazi k ujaku u HDZ. Na vidiku je bila velikosrpska agresija, pa u proljeće 1991. godine, kao 19-godišnjak, pristupa rezervnom sastavu MUP-a. U listopadu iz MUP-a prelazi u tek osnovanu 126. brigadu. Postaje časnik i dobiva čin zastavnika. Početkom 1994. godine zamrzava čin jer mu je to bio uvjet da prijeđe u 4. gardijsku brigadu. Tako je postao profesionalni gardist. I tu je napredovao, ponovno je postao časnik, a s činom poručnika umirovljen je 2007. godine.
Alkarski momak
Uoči Sinjske alke 1999. godine Miro Bulj izabran je za alkarskog momka. Tuđmanov izaslanik na toj Alci bio je general Ante Gotovina. Alkarska uprava je pripremila generalu da položi temeljni kamen za izgradnju Alkarskih dvora, premda nije bilo glavnog projekta, građevinske dozvole ni osiguranih sredstava. Imali su jedino mramornu ploču postavljenu na zid s prigodnim tekstom kao spomenom na taj čin. Iako djelatni časnik HV-a, dvije godine poslije Miro Bulj je u skupini najžešćih prosvjednika zbog optužnice protiv Mirka Norca, u to vrijeme alkarskog vojvode. Kad se Norac, poslije kratkog bijega, odlučio predati, odlučeno je da ga na dužnosti alkarskog vojvode zamijeni Ante Kotromanović. Miro Bulj postaje Kotromanovićev alkarski momak. Tu su dužnost obojica obavljala dvije godine. Zbog govora na Alci 2002. godine Kotromanović je za tadašnju alkarsku upravu postao nepodoban. Bulj je ostao u momačkoj četi, ali bez alkara. Tako je dočekao prijelomnu 2007. godinu, od koje počinje njegov politički uzlet.
U proljeće 2007. u Sinj dolazi predsjednik Vlade Ivo Sanader radi postavljanja temeljnog kamena za izgradnju Alkarskih dvora. U svečane odore oblači se cijela alkarska povorka. Osim Mira Bulja koji je u ranijim unutarhadezeovskim previranjima stao uz Ivića Pašalića. Bulj se odbio obući govoreći da je temeljni kamen za Dvore još 1999. postavio general Ante Gotovina, u to vrijeme uznik u Haagu. Bulj je tada Sanaderu rekao: "Doći će i tebi kraj, nećeš naše generale locirati, identificirati, uhićivati i transferirati." Časni sud VAD-a sankcionirao ga je ukorom, mjerom pred isključenje, a zabranjeno mu je sudjelovanje u alkarskoj povorci. O svemu se pročulo u javnosti, a kako je upravo u to vrijeme otišao u mirovinu, susjedi Petar Ćurković i Boris Bulj nagovorili su ga da formira nezavisnu listu za izbore članova Vijeća Mjesnog odbora. Na opće iznenađenje, pobjeđuje do tada neprikosnoveni HDZ i osvaja apsolutnu većinu. U Suhaču njegovoj Nezavisnoj listi daju povjerenje i na izborima 2011. i 2015. godine. Sada je u Vijeću, od devet vijećnika s njegove liste, njih osam.
Kao nezavisni vijećnik ulazi u Gradsko vijeće Sinja. Prvi put 2009. godine kada njegova lista osvaja jedan mandat koji je mogao biti prevaga jer su vlast i oporba od 19 vijećnika imali po devet. Bulj je ostao u oporbi, ali je vlast pridobila HSS-ovca s liste HDZ-a. Na izborima 2013. godine Buljeva lista osvaja četiri mandata. Ubrzo ga napušta vijećnik u kojega je imao najviše povjerenja i prelazi vladajućima osiguravajući im minimalnu većinu.
Sjednice po deset sati
Miro Bulj je najzaslužniji što su sjednice sinjskoga Gradskog vijeća od 2009. godine u pravilu trajale i po deset sati. Vidjevši da predsjedavajući ne poštuje Poslovnik o radu, Bulj je to zloupotrebljavao do iznemoglosti. Dok je u takvim raspravama vladajućima "vadio mast", Bulj je na terenu izrastao u istinskog borca za prava malih ljudi. S istančanom socijalnom osjetljivošću nalazio se svuda gdje su se gazila prava običnog čovjeka. Bio je među opljačkanim radnicima "Dalmatinke", branio je interese radnika "Autoprijevoza", zbog čega je i sudski gonjen. Sudili su mu i kad je stao pred sumještane i građane Sinja protiv odlaganja kancerogene troske u napušteni sadrolom između Suhača i Karakašice. Vodio je prosvjede protiv ukidanja rodilišta u Sinju, kao i prosvjede protiv postavljanja baznih stanica od strane teleoperatera u naseljima. Iz takvog političkog djelovanja Miro Bulj stvorio je prepoznatljivi slogan "NE-ĆE-TE!". Takav je došao na "zub" lokalnih šefova koji su nerijetko znali prigovarati i novinarima, pa i potpisniku ovih redaka, što se Bulju daje više prostora nego njima. Nisu mogli shvatiti da je Bulj bio svuda, a njih nije bilo nigdje.
I onda se događaju prošli parlamentarni izbori na kojima Miro Bulj, kao drugi na listi Mosta u 9. izbornoj jedinici, osvaja saborski mandat. Na opće, ali i osobno iznenađenje jer to, iskreno je priznao, ni u snu nije očekivao. Niti je Hrvatska očekivala ovakvog Bulja. A kad se već dogodilo, Bulj nije propustio priliku. Prometnuo se u jednog od najprepoznatljivijih saborskih zastupnika, a u svakom slučaju ostat će upamćen kao inicijator afere koja je proizvela do sada najveću političku krizu u RH.
Što o Miri Bulju kažu oni s kojima surađuje, druži se, njegovi susjedi?
– U nogometu je bio loš, imao je tri lijeve noge. Zajedno smo "napadali" voćke u selu i radili druge dječje nepodopštine. Sazreo je u ratu. Otkako je na čelu sela, sve je pokrenuo. Pritom je pravedan prema svima, pa ga ljudi vole, jednako Srbi i Hrvati – kaže nam Branimir Ćurković, zvani Brne.
– Po prirodi je vrlo temperamentan i emotivan. To mu je u politici prednost, ali i teret jer reagira srcem. Često ga upozoravam da potegne "ručnu". Strah me za njegovo zdravlje – veli Sandra Kovač Levantin, sinjska gradska vijećnica s NL-a Mira Bulja.
– S Mirom sam se zbližio u vrijeme prosvjeda za Norca. Miro je stigao iz Knina u vojnoj odori. Kao saborski zastupnik ispunio je obećanja biračima. On je postao glas naroda, ljudi su ga prepoznali i podržavaju ga – ističe Neven Vučković, zvani Zerdo.
– Pomirio je selo. Zauzima se za svakoga, a u rapodjeli je pravedan. Kako je sada manje među nama, uglavnom koordinira preko mobitela – objašnjava Ivica Gaurina, Buljev zamjenik na čelu Vijeća MO-a Suhač.
– Drago mi je što se nije promijenio. Svima nam je doveo asfalt do kuća. Osim sebi. Ljudi ga vole i poštuju jer je pošten – hvali ga Jozo Gaurina.
– Kad je izabran za zastupnika, govorio je: "Vidjet će oni kad ja dođem." Pitanje je na koju će stranu otići ovo što je on pokrenuo. Ako se ne smanje tenzije i podjele u političkom vrhu, nema od nas ništa – zaključuje, pak, Mirko Gaurina.
Otac mu nakon 'ubojstva' ostao živ
Iako mu je ujak bio glavni direktor "Dalmatinke", Mirov otac Neno radio je u tvornici najteže poslove. Godinama je bio ložač ugljena u kotlovnici. "Dodijao mi je život, dođe mi da se ubijem", pojadao se jednom prilikom Neno prijatelju, tvorničkom stražaru. A onda ga, vidjevši na njemu pušku, zamolio i da ga ubije. "Ajde, molim te, ubij me da više ne patim ovoliko", zatražio je Neno od stražara zvanog Ćako. "Može, ali potpiši se da ja ne bih odgovarao", kazao je Ćako. "Gdje ću sada naći papir i olovku? Mogu li se potpisati brokvom na matun?" upita Neno. "Može, odlično. Sada se popni na ugljen, tamo uza zid i okreni se zidu", zapovjedio mu je Ćako. Kad se Neno namjestio kako mu je Ćako rekao, ovaj je iz puške ispalio metak u zrak. Neno je pao kao pokošen i ostao nepomično ležati. Kada je vidio Nenu kako leži nepokretan, u nesvijest je pao i Ćako. Ubrzo je u tvornici nastala strka. Stigli su drugi stražari, vatrogasci, rukovodioci... Neno je došao k sebi, okrenuo se pristiglima i upitao: "Jesam li živ?"
Sam (s VBR-om) protiv četnika
Zapovjednik 126. brigade Ante Kotromanović i načelnik topništva Tonći Pezelj dali su zadaću Miru Bulju kao zapovjedniku VBR-a da neutralizira četničko topništvo i tenk kojim su oni s Opsjenjaka tukli radnike na obnovi minirane brane Peruča. Pod okriljem noći Bulj se sam, bez pomoći suboraca, s kamionom na kojemu je bio napunjeni VBR došuljao nadomak Opsjenjaka, zamaskirao se i stao čekati. Kad su četnici zapucali i otkrili položaj, Bulj je usmjerio cijevi VBR-a prema Opsjenjaku i ispraznio raketno spremište. Opsjenjak se pretvorio u oganj. S te točke četnici nikada više nisu ometali radnike na brani. Inače, Bulj je u ratu prošao sva bojišta, od Vrlike 25. kolovoza 1991. pa do konačnog oslobođenja zemlje.
Što mu je rekao Gotovina
Miro Bulj posebno kao političkog uzora ističe svog ujaka Marka Vrančića, političkog zatvorenika u vrijeme komunističke vlasti. No, najviše mu znači moralna potpora generala Ante Gotovine. "Susreli smo se na sahrani Stjepana Nižetića, suborca iz 4. gardijske brigade. U nazočnosti generala Damira Krstičevića rekao mi je: 'Miro, imaš stav, imaš karakter i samo nastavi'."