Oporaznim podacima koji pokazuju da u Hrvatskoj manje ljudi stvara vrijednost kojom financijski pune proračun, a većina ljudi živi od prihoda koji dolaze redistribucijom novca iz budžeta ili radi u državnim tvrtkama razgovarali smo s Maruškom Vizek, znanstvenicom s Ekonomskog instituta u Zagrebu.
VELIKI SPECIJAL JUTARNJEG Otkrivamo tko puni proračun, a tko je ovisan o državi
Smatrate li da pokazatelji iz istraživanja Jutarnjeg daju realnu sliku Hrvatske?
- Nažalost, da. Ako znamo da u privatnom sektoru radi ukupno 841 tisuću ljudi, od kojih 626 tisuća u poduzećima, 192 tisuće u obrtima, a 23 tisuće su aktivni poljoprivrednici, dok državni sektor, u koji uključujemo i državnu i lokalnu upravu, i javne službe i državna poduzeća, zapošljava 381 tisuću ljudi, dođemo do omjera dva zaposlena u privatnome sektoru na jednog zaposlenog u javnom sektoru u najširem smislu te riječi. Dodatni teret na leđima privatnog sektora je 1,1 milijun umirovljenika, čije se mirovine dijelom financiraju iz socijalnih doprinosa zaposlenih, dok se razlika pokriva iz proračuna. Ako i umirovljenike uključimo u jako široku definiciju javnog sektora, ispada da u ‘javnom sektoru’ imamo približno 1,5 milijuna ljudi naspram svega 841 tisuću zaposlenih u privatnom sektoru. Omjer je izrazito naklonjen prema ‘javnom sektoru’, pa nije nikakvo čudo što se samo pet od 127 gradova u zemlji može pohvaliti da na jednog čovjeka koji prima plaću od države, grada ili državne kompanije ili je pak u mirovini dolazi više od jednog čovjeka koji radi u privatnoj kompaniji.
Može li daljnje rezanje državne potrošnje na plaćama državnih službi donijeti bolji život građanima?
- Za ekonomiju bi dugoročno bilo optimalno kada bi plaće u državnim službama i javnim poduzećima odražavale razinu proizvodnosti tih službi i poduzeća. Međutim, zbog činjenice da reforma državnih službi nikada nije provedena, ne postoji ni sustav koji bi mjerio proizvodnost zaposlenika, pa proizlazi da je jedini način racionalizacije rashoda za plaće njihovo linearno rezanje. No, treba reći da linearno rezanje plaća javnih službi ima i svoju negativnu stranu, a to je negativna selekcija zbog koje najkvalitetniji zaposlenici napuštaju državne službe, a ostaju oni koji nisu zapošljivi negdje drugdje. Ta je negativna selekcija rezultirala time da državna uprava nema kompetencije. To se najbolje vidi u činjenici da ostvarivanje proračunskih planova najviše zapinje u provedbi projekata iz europskih fondova. Takvi projekti iziskuju kompetentnu i dobro organiziranu državnu upravu, a kako naša to nije, najviše podbacuje ispunjenje planova vezanih uz europske projekte.
Što je onda rješenje?
- Da su vremena drugačija, umjesto linearnog rezanja plaća, puno poželjnije bi bilo uvesti sustav koji bi omogućio praćenje i evaluiranje rada svakog službenika. Takav sustav bi omogućio nagrađivanje najboljih i kažnjavanje najlošijih, a sve u cilju racionalizacije poslovanja i povećanja kvalitete usluga u javnim službama. No, za izgradnju takvog sustava potrebne su godine, nijedna Vlada do sada nije pokazala interes za takvu reformu, a mi zbog stanja naših javnih financija godine više nemamo.
I sami ste istraživali razlike državnih i privatnih poduzeća, koliko bi hrvatskoj ekonomiji pomoglo ustrojavanje državnih tvrtki po uzoru na privatne?
- Kada je koncem 1993. donesen Stabilizacijski program, njegova prva faza uključivala je antiinflacijski program. Nakon što je inflacija suzbijena, naglasak je trebao biti stavljen na ubrzanu privatizaciju i demonopolizaciju u cilju povećanja efikasnosti i konkurentnosti, na uravnoteženje državnog proračuna i proces sanacije banaka. Možemo konstatirati da dvije od tri mjere druge faze Stabilizacijskog programa nikada nisu provedene. Proračun nikada nije stabiliziran, a kao posljedicu imamo galopirajući javni dug. Činjenica da dan danas imamo 1420 poduzeća u djelomičnom ili potpunom državnom vlasništvu koja zapošljavaju 134 tisuće ljudi nedvojbeno sugerira da nisu provedene ni privatizacija, ni demonopolizacija. Budući da pokazatelji poslovanja državnih poduzeća sugeriraju da ona zaostaju kako za rezultatima privatnih kompanija u zemlji, tako i za konkurentima iz svojih branši u regiji, logično se nameće zaključak da bi državna poduzeća poslovala bolje kada bi bila ustrojena po uzoru na privatne kompanije. Na kraju krajeva, zar itko racionalan doista očekuje da Vlada, pokraj svih problema s kojima se suočava, može efikasno upravljati sa 1420 poduzeća?
VLADA ODBIJA UVESTI TRŽIŠNA PRAVILA Plaće u državnim poduzećima 40 posto veće nego u privatnim
Jesu li plaće u državnim poduzećima realne?
- Podaci Financijske agencije sugeriraju da su plaće u državnim poduzećima u prosjeku 40 posto veće od plaća u privatnim poduzećima, premda je proizvodnost zaposlenih u državnim poduzećima značajno manja i od zaposlenih u privatnom sektoru i od proizvodnosti zaposlenih u konkurentskim poduzećima u regiji.
Državne tvrtke dobivaju i velike subvencije?
- Uz veću razinu plaća, zaposlenici državnih poduzeća zbog lukrativnih kolektivnih ugovora praktički zapisanih u kamenu imaju i mnoga druga materijalna prava o kojima zaposlenici državnih službi i privatnih poduzeća mogu samo sanjati. Neka od tih poduzeća primaju i subvencije koje se mjere u milijardama kuna, a istovremeno isplaćuju prosječnu plaću koja je značajno veća od plaće koja se može zaraditi u privatnom sektoru. Stoga prostora za racionalizaciju mase plaća u tom dijelu javnog sustava ima mnogo. No, ključno je pitanje ima li političke volje za to. Državna poduzeća, čiji godišnji rashodi iznose 165 milijardi, što je 30 milijardi kuna više od rashoda opće države, izvorište su vrlo opipljive ekonomske moći za političke stranke i one se te moći ne žele odreći, a čini se da ne žele ni mijenjati pristup upravljanju i politici plaća. Stvar otežava i činjenica da su materijalna prava u državnim tvrtkama zaštićena kolektivnim ugovorima, čije raskidanje otežava Zakon o radu. Izmjene tog zakona, koje je predlagala Vlada Jadranke Kosor, nije podržala ni tadašnja oporba, na čelu sa SDP-om, niti javnost.