ZAGREB - Ima li među vama novinara iz Hrvatske?, pitala je kustosica iz Srbije Bojana Pejić, dok smo zajedno sa stotinjak kolega iz raznih dijelova svijeta obilazili međunarodnu izložbu koju je postavila u Beču pod nazivom “Provjera spola”. Nakon što sam se javila, pokazala mi je sjajne kolaže umjetnice Vere Fischer.
- Nevjerojatno je da su ovi popartistički kolaži nastali 60-ih godina u Zagrebu, a za umjetnicu gotovo nitko nije čuo. Preporučujem vam da malo više istražite o njoj - rekla mi je.
Preporuku kustosice sam poslušala i krenula u potragu, pa saznala da je, nažalost, Vera Fischer preminula ovog ljeta. Nisam našla neki dostojniji in memoriam, nego tek malu zabilješku. Kako ima jednako ime i prezime kao i brazilska glumica i seks simbol koja se uz to nekoliko puta slikala za Playboy, naša umjetnica na internet pretraživačima zapravo i nema šansi.
Otpor dominantnoj estetici
Da je poživjela, naša Vera Fischer krajem ovog mjeseca doživjela bi 85-u godinu života. Bilješka koju sam pronašla, od samo nekoliko redaka, spomenula je izložbu u Gliptoteci HAZU od prije osam godina.
- Sigurno je se sjećate, bila je to gospođa vedra duha i zarazna raspoloženja, koja je obilazila mnoga otvaranja - rekla je ravnateljica Gliptoteke Arijana Kralj.
Nakon što mi je pokazala fotografiju, morala sam priznati da sam bila podlegnula predrasudama prvog dojma. Sjećam se pomalo nemarno odjevene postarije gospođe koja se skrivala iza debelih naočala prevelike dioptrije, uvijek je stajala po strani na otvaranjima izložbi, često sama, i teško mi je bilo zaključiti, i uz puno mašte, da je riječ o nekadašnjoj rasnoj ljepotici, velikoj ljubavi umjetnika Ivana Lesiaka, koja je 60-ih godina, u isto vrijeme kad i Andy Warhol u Americi i Richard Hamilton u Engleskoj, na tragu Roberta Raushenberga i Toma Wesselmana, stvarala kolaže koji su se poigravali idejom kiča, potpuno netipičnima za naše podneblje. U doba Grupe šestorice i buntovničkih umjetničkih izlazaka na cestu upravo su njezini kolaži predstavljali otpor dominantnoj estetici koja se odvijala u Zagrebu.
Na tim kolažima koji su djelomično nastali na temelju novinskih izrezaka iz stranih časopisa ima svega: od vijetnamskih ratnika, plavokosih djevojaka sa Zapada odjevenih po posljednoj modi, glumaca, glamuroznog crvenog automobila, slavlja uz šampanjac, hippi generacije, ali i prekriženih simbola smrti... Naravno, motivi nisu doslovno povezani sa svakodnevnicom našeg podneblja iz tog razdoblja. No, upravo su bili specifični i različiti od pop arta sa Zapada jer su bili protest protiv oba svijeta: u isto su vrijeme značili odbacivanje potrošačkog mentaliteta, ali i kritiku socijalizma.
Ideje s putovanja
U doba ciklusa kolaža Richarda Hamiltona “Swingeing London”, posvećenih umjetnikovu galeristu Robertu Fraseru koji je zajedno s Mickom Jaggerom uhapšen zbog posjedovanja droge, i kada Andy Warhol stvara svoje ikonske radove poput Campbell juhe, Coca-Cole i Marylin, nastaju, dakle, pop kolaži ove umjetnice.
Sama je Vera Fischer za života tvrdila kako njezin pop art nije bio prepoznat jer je bio “preuranjen za naše konzervativne uvjete”. S dominantnim duhom vremena upoznala se dok je putovala diljem svijeta, što si je mogla priuštiti kao nasljednica, a ta su brojna putovanja ostavila vidljiva traga na njezinim radovima.
Danas je, ipak, potonula u zaborav. Kada sam za nju pitala Tihomira Milovca, koautora stalnog postava Muzeja suvremene umjetnosti, rekao je da s njezinim radom nije upoznat, no, dodaje, rado bi ga vidio. Nadajmo se da će to uskoro i učiniti jer kolaži iz 60-ih ove umjetnice imaju pravo stajati u novom Muzeju, upravo kao protuteža dominantnoj, posve jednakoj estetici.
Branka Hlevnjak, koja je bila kustosicom izložbe Vere Fischer u Gliptoteci, podsjeća kako je njezin rad jako cijenio nekadašnji ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti Marijan Susovski. Na pitanje zašto je njezin opus danas mariginaliziran do nepamtljivosti, da li zbog toga što se nije uklapala u trendove ili jer je bila žena, Branka Hlevnjak odgovara.
- Ni jedno ni drugo. Dizajner Alfred Pal najbolje je to definirao ovako: ona je smisao za humor koristila kao obrambeno oružje, a djelovala je i nevino, poput mile djevojčice pa je nikada nisu uzimali za ozbiljno. Osim toga, uvijek je nekako bila van “glavne škvadre”. No, bila je iznimno inteligentna žena. Njezini šareni kolaži unosili su nemir u mirnu i stabilnu sliku sive svakodnevice - navodi ova povjesničarka umjetnosti.
Drugi razlog mogao bi se pronaći u činjenici da je, ruku na srce, jako varirala u kvaliteti, ali i u stilovima, a svoj je umjetnički vrhunac zapravo i postigla kolažima iz 60-ih, te fotografijama iz 70-ih, kada putuje po New Yorku i zahvaljujući kojima je uvrštena u knjigu Fotografkinje u Hrvatskoj. Tamo se može pronaći snimka iz 1978. s vrha WTC-a, koja pokazuje dvije ogromne, prijeteće sjene kako se nadvijaju nad svojom okolinom.
Uspješna fotografkinja
Sačuvana fotografija same umjetnice iz 1951. snimljena na Likovnoj akademiji dok je bila u klasi kipara Vanje Radauša pokazuje mladu Veru Fischer koja oblikuje kip ženskog akta. Kod studentice usredotočena pogleda čita se velika vjera u ono što radi kao i poštovanje prema mediju. No, ubrzo je naspustila klasični stil Likovne akademije i okrenula se pop skulpturama.
Njezina višegodišnja ljubav bio je njezin kolega, umjetnik Ivan Lesiak. Anegdotu vezanu uz dvoje suvremenika prepričava Branka Hlevnjak: nakon što je ostao bez rada kojeg je namijenio za Univerzijadu, Lesiak je odlučio pokloniti, uz dozvolu umjetnice, rad na kojemu je stajala urezana posveta za rođendan Veri Fischer. Kada su ga pitali da njezino ime iskuca van, teška je srca pristao i rekao: “Valjda to neće ništa značiti.” Značilo je.
Ubrzo nakon toga, otišao je s drugom ženom. Prema svjedočenju suvremenika, Vera Fischer nije mu zamjerila, već se okrenula svojoj umjetnosti, ostali su prijatelji. Kasnije se nije udavala.
Smetlari kao umjetnici
Mogu se pronaći njezini prepoznatljivi aktovi podebljih žena. Aktove radi od početka 60-ih, a prestaje ih raditi desetak godina kasnije, jer, kako je navela, “gube draž zabranjenog voća”. Pronaći će se i dokumentacije o konceptualnoj izložbi iz 1978. u Malom Lapu, kada je ova umjetnica angažirala 20 radnika Čistoće da odabiru predmete iz smeća, slože ih u umjetnički rad i izlože pod punim imenom i prezimenom.
- Vera Fischer je živjela kao pravi boem. Živjela je bez potrebe da sama sebi stvara “pijedestal”. Svojom normalnošću relativizirala nam je ograničenja ili ushite. Uvijek je bila spremna priznati druge vrijednosti. Uživala je u samom činu stvaralaštva, u upotrebi običnih predmeta koje je svojom intervencijom pretvarala u prave umjetničke doživljaje - sjeća je se Ariana Kralj.
Prema sjećanju suvremenika, bila je aktivna u židovskoj zajednici. U misiji približavanja kršćanstva i židovstva bila je uključena kroz rad Svjetske konferencije religije za mir i u to je misiji putovala svijetom. O njezinoj okupaciji govori i rad na kojemu su zajedno isklesani križ i Davidova zvijezda, smještena na mjestu srca.
A kako je ona samu sebe vidjela, bila je zabilježila uz spomenutu izložbu u Gliptoteci: “Rođena sam 27. siječnja 1925. u Paromlinskoj 11. Datum je vrlo otmjen. Mozart i ja. Moj je otac radio u Paromlinu i tamo smo stanovali u nastambama paromlina: to su one kuće iz koje sad istjeruju naseljene Rome, dakle, manje otmjeno. Tu nismo dugo ostali, ali mjesto rođenja ostalo mi je zauvijek. Bila sam lijepo dijete do četvrte godine...” Za života je, Vera Fischer bila: tipkačica, zubarski asistent, uređivala je zidne novine, uvećavala fotografije, vodila tiskaru, pisala za novine, blagajnica u knjižari, telefonistica, pomoćni referent za gorivo i mazivo, statističar, laborant, studentica pa profesorica crtanja na Likovnoj akademiji, projektantica velesajmskih štandova, dizajnerica u tvornici porculana, profesorica likovnog odgoja u šest osnovnih škola....
I naravno, umjetnica čiji rad za života nije bio dovoljno vrednovan te se vrijedi nadati da će ova nepravda biti ispravljena.