MILANO - Na njih se ne lijepe mlade djevojke, niti su rado viđeni gosti u barovima i restoranima. Zapravo, nigdje nisu rado viđeni gosti. Njih se ne zaustavlja po ulici radi autograma, niti su uzor mladima. Iako bi to jedino i htjeli biti.
A oni su nogometaši, hrvatski reprezentativci, i upravo predstavljaju naciju na Svjetskom prvenstvu.
Doduše, riječ je o beskućnicima, ali Svjetsko prvenstvo je ipak Svjetsko. Održava se u Milanu, gradu mode, luksuza i financija, koji je raširio svoje šatore i ugostio 48 reprezentacija beskućnika iz cijeloga svijeta kroz poziv “Lopta može promijeniti svijet”.
Natjecanje iza kojega stoje Uefa, Nike, Vodafone, ambasadori poput Erica Cantone, Didiera Drogbe i Rio Ferdinanda, organizirano je poput “pravog “ Svjetskog prvenstva: od smještaja, prehrane, medijske pompe, novinara i fotoreportera do organiziranog dolaska navijača. Jedina je razlika to što nema kvalifikacija.
Naši beskućnici Dario, Marko, Dalibor, Nenad, Slobodan i Ante u Milano nisu stigli preko mučnih kvalifikacija koje upravo igraju Bilić Boysi. Stigli su zahvaljujući beskućnicima s Novog Zelanda koji nisu uspjeli prikupiti novac za put pa su uskočili naši.
Sve momčadi smještene su u Selu beskućnika, u bijelim šatorima pod milanskim nebom u okrugu vojarne Mameli. Jedan šator s deset kreveta na kat dijele dvije reprezentacije, a naši su s Portugalcima. Kreveti na kat s papirnatom dekom prisilili su igrače na spavanje u trenirkama.
Bubnjevi u selu
Osim šatora, svaku večer organizirani su i tečajevi bubnjeva koje su predvodili reprezentativci Malavija, Filipina i Brazila. Organizirana su i tri obroka dnevno, uglavnom tjestenina, jogurt i pohano meso, voće i povrće te razni namazi. Soka, vode, čaja i kave bilo je u izobilju i, naravno, sve je bilo besplatno.
- Neki od ovih ljudi nisu beskućnici koji se pokrivaju novinama i žive ispod mosta. Mnogi od njih imali su velikih problema s alkoholom, raznim drogama i ostalim porocima. Sada su smješteni po raznim centrima za odvikavanje ili polako samostalno kreću u život - objasnio je Francesco Oliva, 19-godišnji Talijan, jedan od 500 volontera.
Osim volontera, momčadima su pomagali i nacionalni nogometni savezi. Sve reprezentacije u Milano su stigle u trenirkama reprezentacija i s brojnom logistikom. Naši su od HNS-a dobili samo dres i dvije majice za trening, što je uvelike naljutilo članove Odbora prvenstva koji od svih saveza traže maksimalno uključivanje u borbu za prava i bolji život beskućnika.
Zanimljivi su bili i sastavi reprezentacija. Luksemburg je u svom sastavu imao jednog Kenijca, Nigerijca, dečka sa Zelenortskih otoka, a predvodio ih je Srbin Samir sa Sandžaka. Francuzi imaju najmanje Francuza, Mađari su izgledali poput neke afričke ekipe. Danska, Belgija i Indija u svojim su sastavima imale žene. Reprezentacija Australije zamalo je postala “Hrvatska 2”.
- Postojala je mogućnost da za našu reprezentaciju igraju i neki Hrvati. No, ipak smo odustali - rekla je Joddie Smith, australska volonterka čiji je pradjed, Kovačić, u zemlju klokana stigao iz Dalmacije.
Teška skupina za naše
Turnir se igra u Areni Civica, na dva terena dugačka 22 i široka 16 metara, koji su pokriveni umjetnom travom. Igra se po sistemu tri igrača u polju i vratar, i to dva puta po sedam minuta.
Nogomet je dobar, na trenutke čak i spektakularan. Branitelji naslova, ekipa iz Afganistana, nisu uspjeli doći u Milano, pa reprezentacije Brazila, Nigerije, Irske, Portugala i Kirgistana, uz domaćine Talijane, slove kao favoriti.
U osam skupina igralo je šest ekipa, a Hrvati su izvukli Norvešku, Čile, Indiju, Rusiju i, naravno, Englesku.
Skupljeni su na brzinu preko raznih prihvatilišta u Hrvatskoj, trenirali su na ulici dok su prodavali časopis za beskućnike “Ulične svjetiljke”.
Pobjeda na startu protiv skromnih Indijaca zasad je jedina na turniru. Sva četiri poraza posebno bole, a najviše onaj protiv Engleza. Rezultat je bolan kao onaj na Wembleyju: 5-1. Nakon pretposljednjeg mjesta ušli smo u drugi krug u kojem smo pretrpjeli četiri poraza - od Kambodže, Walesa, Švicarske i domaćina Talijana - i najvjerojatnije ulazimo u borbu za jedno od posljednjih mjesta na turniru. Našima nije pomogao ni fratar Juraj Vrančić iz trsatskog samostana duhovni vođa boravka u Milana i ekonom ekipe.
- Idemo dalje. Sigurni sam da nećemo biti zadnji. Na ovom prvenstvu debitiramo i učimo. Sljedeći put bit ćemo spremniji, a valjda će nas i u HNS-u ozbiljnije shvatiti te uvidjeti koliko je važna ova priredba - istaknuli su Vilma Mlinarić i Drago Lelas, voditelji naše reprezentacije.
No, odlazak na sljedeće prvenstvo neće biti lak. Treba isprositi od HNS-a i države put za Rio de Janeiro gdje se igra Homeless World Cup 2010.
Tomislav Mamić
A oni su nogometaši, hrvatski reprezentativci, i upravo predstavljaju naciju na Svjetskom prvenstvu.
Doduše, riječ je o beskućnicima, ali Svjetsko prvenstvo je ipak Svjetsko. Održava se u Milanu, gradu mode, luksuza i financija, koji je raširio svoje šatore i ugostio 48 reprezentacija beskućnika iz cijeloga svijeta kroz poziv “Lopta može promijeniti svijet”.
Natjecanje iza kojega stoje Uefa, Nike, Vodafone, ambasadori poput Erica Cantone, Didiera Drogbe i Rio Ferdinanda, organizirano je poput “pravog “ Svjetskog prvenstva: od smještaja, prehrane, medijske pompe, novinara i fotoreportera do organiziranog dolaska navijača. Jedina je razlika to što nema kvalifikacija.
Naši beskućnici Dario, Marko, Dalibor, Nenad, Slobodan i Ante u Milano nisu stigli preko mučnih kvalifikacija koje upravo igraju Bilić Boysi. Stigli su zahvaljujući beskućnicima s Novog Zelanda koji nisu uspjeli prikupiti novac za put pa su uskočili naši.
Sve momčadi smještene su u Selu beskućnika, u bijelim šatorima pod milanskim nebom u okrugu vojarne Mameli. Jedan šator s deset kreveta na kat dijele dvije reprezentacije, a naši su s Portugalcima. Kreveti na kat s papirnatom dekom prisilili su igrače na spavanje u trenirkama.
Bubnjevi u selu
Osim šatora, svaku večer organizirani su i tečajevi bubnjeva koje su predvodili reprezentativci Malavija, Filipina i Brazila. Organizirana su i tri obroka dnevno, uglavnom tjestenina, jogurt i pohano meso, voće i povrće te razni namazi. Soka, vode, čaja i kave bilo je u izobilju i, naravno, sve je bilo besplatno.
- Neki od ovih ljudi nisu beskućnici koji se pokrivaju novinama i žive ispod mosta. Mnogi od njih imali su velikih problema s alkoholom, raznim drogama i ostalim porocima. Sada su smješteni po raznim centrima za odvikavanje ili polako samostalno kreću u život - objasnio je Francesco Oliva, 19-godišnji Talijan, jedan od 500 volontera.
Osim volontera, momčadima su pomagali i nacionalni nogometni savezi. Sve reprezentacije u Milano su stigle u trenirkama reprezentacija i s brojnom logistikom. Naši su od HNS-a dobili samo dres i dvije majice za trening, što je uvelike naljutilo članove Odbora prvenstva koji od svih saveza traže maksimalno uključivanje u borbu za prava i bolji život beskućnika.
Zanimljivi su bili i sastavi reprezentacija. Luksemburg je u svom sastavu imao jednog Kenijca, Nigerijca, dečka sa Zelenortskih otoka, a predvodio ih je Srbin Samir sa Sandžaka. Francuzi imaju najmanje Francuza, Mađari su izgledali poput neke afričke ekipe. Danska, Belgija i Indija u svojim su sastavima imale žene. Reprezentacija Australije zamalo je postala “Hrvatska 2”.
- Postojala je mogućnost da za našu reprezentaciju igraju i neki Hrvati. No, ipak smo odustali - rekla je Joddie Smith, australska volonterka čiji je pradjed, Kovačić, u zemlju klokana stigao iz Dalmacije.
Teška skupina za naše
Turnir se igra u Areni Civica, na dva terena dugačka 22 i široka 16 metara, koji su pokriveni umjetnom travom. Igra se po sistemu tri igrača u polju i vratar, i to dva puta po sedam minuta.
Nogomet je dobar, na trenutke čak i spektakularan. Branitelji naslova, ekipa iz Afganistana, nisu uspjeli doći u Milano, pa reprezentacije Brazila, Nigerije, Irske, Portugala i Kirgistana, uz domaćine Talijane, slove kao favoriti.
U osam skupina igralo je šest ekipa, a Hrvati su izvukli Norvešku, Čile, Indiju, Rusiju i, naravno, Englesku.
Skupljeni su na brzinu preko raznih prihvatilišta u Hrvatskoj, trenirali su na ulici dok su prodavali časopis za beskućnike “Ulične svjetiljke”.
Pobjeda na startu protiv skromnih Indijaca zasad je jedina na turniru. Sva četiri poraza posebno bole, a najviše onaj protiv Engleza. Rezultat je bolan kao onaj na Wembleyju: 5-1. Nakon pretposljednjeg mjesta ušli smo u drugi krug u kojem smo pretrpjeli četiri poraza - od Kambodže, Walesa, Švicarske i domaćina Talijana - i najvjerojatnije ulazimo u borbu za jedno od posljednjih mjesta na turniru. Našima nije pomogao ni fratar Juraj Vrančić iz trsatskog samostana duhovni vođa boravka u Milana i ekonom ekipe.
- Idemo dalje. Sigurni sam da nećemo biti zadnji. Na ovom prvenstvu debitiramo i učimo. Sljedeći put bit ćemo spremniji, a valjda će nas i u HNS-u ozbiljnije shvatiti te uvidjeti koliko je važna ova priredba - istaknuli su Vilma Mlinarić i Drago Lelas, voditelji naše reprezentacije.
No, odlazak na sljedeće prvenstvo neće biti lak. Treba isprositi od HNS-a i države put za Rio de Janeiro gdje se igra Homeless World Cup 2010.
Englezi nosili Ray Ban, Ameri pušili Marlboro, a naši LargoPrilikom akreditacije svaki je igrač nagrađen dresom, hlačicama, štucnama, tenisicama i prigodnim higijenskim paketom u kojemu su bili šampon, sapun, četkica i pasta za zube, dezodorans, pjena za brijanje te kolonjska voda.Na prvi pogled činilo se kao da svim prisutnima pod šatorom taj paketić i nije baš trebao. Velika većina igrača bila je uredno obrijana i ošišana, a vrlo je zanimljivo bilo vidjeti Švicarce s Iphoneom, Francuze s Ipodovima, Engleze s naočalama Ray Ban, Nizozemce sa zlatnim prstenjem, a Amerikance sa srebrnim lančićima i Marlborom u ruci. Naši su, pak, pušili Largo. |
Tomislav Mamić