'Izgladnjele manekenke ne mogu ni vidit’, rekao mi je slatko Branko Roglić (66) dok smo jeli crni rižot u njegovu omiljenom restoranu Primošten na Prisavlju, omiljenom među poslovnjacima s juga.
Tu su nam spremno donijeli i njegovo maslinovo ulje Roglić za šanpjera sa žara. Pili smo graševinu jednog od novijih, još nepoznatih vinara.
Gospodin Roglić odmahnuo je glavom na naša vinska prenemaganja i objasnio da on gotovo isključivo pije svoja vina. Baš mu se nedavno javio srpski milijarder Mišetić, kojem je poslao karton svog sivog pinota, “bre, Branko, ti s pinotom radiš čuda”.
Svaki grozd iz vinograda sa 15.000 loza na Pelješcu prođe kroz njegove ruke, sve se odmah prerađuje nakon berbe, isti dan, baš kao i njegove masline sa 1900 stabala na Braču.
- Hrvatska vina su precijenjena, preskupa, to je još jedna od onih stvari oko kojih smo nerealni - objašnjava poduzetnik koji je u Moldaviji, kad je ondje otvorio tvrtku, našao odlična lokalna vina koja koštaju dva i pol eura.
Pritisnut da kaže nešto o kulinarskim dostignućima najboljih svjetskih restorana u kojima je jeo, gotovo nezainteresirano objasnio je da je prezentacija u Parizu vjerojatno najbolja, a u Madridu hrana vrlo zanimljiva, kao i u cijeloj Španolskoj. U Ljubljani, koju obožava baš kao i marljive, lojalne Slovence s kojima radi (nakon našeg ručka krenuo je tamo na proslavu 19. godišnjice njegove slovenske tvrtke), voli nekoliko restorana, od Maxima i Asa do Pen kluba, ali njemu je ipak najbolje ono što jede doma.
- Štrudel od jabuka moje Vjeke s jednom dunjom, pa njezine popare, riblje lešade s našim maslinovim uljem, pa naš krumpir s imanja, pomidori, matovilac, rukola, tikvice, ništa nigdje od toga nije slađe.
Bez krize srednjih godina
No, naoko bezazleni komentar o manekenkama s početka teksta u osnovi otkriva nešto veoma značajno za psihološki profil Branka Roglića: njegov prezir prema onim bogatašima koji u krizi srednjih godina zamjenjuju svoje punašne žene s mlađahnim modelima i mijenjaju posve svoj stil života, odbacujući sve ono što im je dotada nešto značilo. On ih naziva “glumcima koji će svi odreda bankrotirati” jer “PR ne može biti važniji od čiste bilance”, a crveni tepisi od kontrole investicija, zaduženosti, dospjelih i nenaplaćenih potraživanja, što je, ma kako to nevjerojatno zvučalo, njegova istinska strast, posao u kojem uživa...
Vlasnik 14 tvrtki u osam država sa 2500 zaposlenih (tvrtke se uglavnom zovu Orbico ili slično, što su varijante skraćenice od Branko Roglić Company, a čak i ove godine bilježe rast od 20 posto), baš nikada nije poželio postati netko drugi, zaboraviti svoje 200 godina stare Roglića dvore u Župi ispod Biokova, u vrletima Dalmatinske zagore, negdje na putu između Zagvozda i Vrgorca, baš kao što nikada nije zakasnio s isplatom plaća, bančinih anuiteta ili plaćanjem bilo kojeg računa.
Kitica duhovnog cvijeća
No, da odmah pojasnim, kao što ne podnosi neodgovorne poduzetnike čije tvrtke nisu “prirodno rasle” poput njegovih, za njega Zagora ne znači neobrazovane, primitivne Vlaje koji se u poslu služe mafijaškim metodama i ne poštuju pravila zdravog biznisa.
Ponosno ističe da je on četvrta generacija školovanih Roglića. Braća njegova pradjeda bili su svećenici, jedan od njih napisao je jedan od prvih molitvenika na hrvatskom jeziku poetična naziva “Kitica duhovnog cvijeća”, a sredinom 19. stoljeća osnovali su zakladu za školovanje nadarenih Roglića, pa smo tako dobili i glasovitog geografa, akademika Josipa Roglića. Njima u čast nedavno je obnovio i lokalnu kapelu Gospe Lurdske u kojoj se ponekad za njih služi misa.
Iako se rodio u Makarskoj i živio u Splitu, gdje je i završio Elektrotehnički fakultet, kad mu usfali životne radosti, kao u ovim teškim recesijskim vremenima razotkrivanja nezamislive pljačke države, uvijek lokalpatriotski posegne za Tinom Ujevićem jer “od njega nema većeg”.
No, primitivizam, neautentično razmetanje bogatstvom i novcem prezire: - Prva generacija s motike, to će nas u ovoj zemlji upropastiti. Ponekad sa zebnjom pomislim da mi možda doista nismo državotvorni narod, ovaki kakvi jesmo, iako sam o slobodnoj Hrvatskoj sanjao od ‘71. i gotovo zbog toga završio u zatvoru - objašnjava poduzetnik (smiješno mu je kad ga nazivaju menadžerom jer poduzetnik živi od profita i zapošljava menadžere koji primaju plaću), koji začudno podsjeća na Vladu Gotovca.
Hommage Tripalu
Doduše, njegov je politički uzor Miko Tripalo (“Zamislite, iz najbogatije dalmatinske obitelji, a ljevičar, borac za socijalnu pravdu”), kojem će napraviti hommage na svoj način - minucioznim, podrobnim restauriranjem secesijske, ladanjske kuće Tripalovih u Sinju, u perivoju od 4500 kvadrata, za koju je već nabavio tri Bukovčeve slike, Auera, Tartagliu, Babića, a otkupio ju je od osam vlasnika koji je nikad prije nisu htjeli prodati...
Obnova starih kuća
Umjetnost je uz biznis i Župu Biokovsku najveća strast obitelji Roglić. Oni imaju golemu zbirku od petstotinjak umjetnina, s najjačim imenima hrvatske moderne poput Kraljevića, Babića, Hermana, Trepšea, Meštrovića, sve do suvremenih autora poput Džamonje, Kuzme Kovačića, Harija Ivančevića, Igora Rufa. Svoju kolekciju ne drže u depoima, već u brojnim stanovima i kućama koje imaju (Zagreb, Split, Makarska, Ljubljana, Sarajevo...).
Dio zbirke Roglić izložen je u novootvorenoj galeriji Laval Nugent na Gornjem gradu, u kući koja je nekada pripadala tom austrougarskom feldmaršalu, jednom od prvih ozbiljnih muzealaca ovih prostora, a vodi je “Makaranin kojem sam želio pomoći, kao i folkloru Lado i festivalu u Zagvozdu jer me veseli što ti ljudi rade”.
Veseli ga i obnova starih kuća po Dalmacijji, ima ih već desetak koje iznajmljuje.
Jedna od njegovih tvrtki, naime, bavi se turizmom, ali jednako tako konzervativno, promišljeno, kao što rade i njegove distributerske tvrtke “Hotel sa 400 soba, to je čista utopija, to ne može biti profitabilno. Moji mali hoteli ove su godine zaradili po milijun kuna, to nije puno, ali je zarada...”
Kao što nikada nigdje nismo pročitali da se Branko Roglić poslovno zaletio i unesrećio svoje radnike, tako ni njegovi sinovi Stjepan i Josip nikada nisu bili dio neke “zlatne mladeži”, uhvaćeni s kokainom ili pijani u bijesnom autu “To mogu zahvaliti mojoj Vjeki. Ja sam bio strog, no ona im je dala puno ljubavi i oni to vraćaju”.
Danas obojica rade u obiteljskim tvrtkama i imaju svaki po troje djece, “a vi po njihovu ponašanju nikada ne biste zaključili da su bolji od drugih, da bilo koga omalovažavaju ili se razmeću u očevoj firmi”.
Ribarenje kao meditacija
- Meni je to nezamislivo jer meni novac aposlutno ništa ne znači. Iako Vjeka i ja imamo 31 jahtu, nikada niti u jednu od njih nismo sjeli, to nas uopće ne zanima, naprosto ih iznajmljujemo. Vjeka, također Makaranka, od svih naših stanova i kuća najviše voli moju djedovinu na selu, u Župi, koju sam namjerno ostavio nepromijenjenu, sa 13 hektara voćnjaka i našim povrtnjakom. No, ja čak i tamo razmišljam o biznisu.
Jedino ne razmišljam o poslu dok pecam sa svog malog broda Vjeka V (kako je biznis rastao, tako je rastao i moj brod za ribolov, od prve do pete Vjeke). To je meditativna aktivnost koja me najbolje na svijetu opušta. Vi ne možete ribariti nefokusirani, a ja sam u tome jako dobar, čak se natječem, pa doma preko ljeta svakog dana donesem kilogram ili dva dobre bijele ribe i vratim se miran i zadovoljan.
Najdraža slika iz ogromne zbirke
Veliki gvaš Gradska kavana Antuna Motike, njegova omiljenog slikara, vjerojatno je i razlog, kažem, što sam poželjela napraviti ovaj portret. Slika je matisovska, prava ilustracija urbanog duha , tih nekoliko krokija nekih dama sa šeširima Zagreb pretavara u grad svjetla, gospoštine...
- Da, upravo to i ja osjećam. Ja uvijek slijedim instinkt, kupujem ono što se meni sviđa i to je doista jedna od mojih najdražih slika. Počeo sam razmišljati o slikarstvu i umjetnosti potaknut majčinim rođakom, slikarom Antunom Gojakom. On je s Motikom predavao na mostarskoj gimnaziji početkom Drugog svjetskog rata i molio me da ga posjetim u Zagrebu. Tako smo se i upoznali, čak sam mu nabavljao lijekove. Upoznao sam sve njegove faze, od 30-tih do 70-tih godina i imam čitav presjek njegova rada...