Iz Hrvatske su mi stizale poruke: Hoćeš li dočekati ruske trupe, hoćete li preživjeti, ratuje li se ondje? A mi smo redovito radili u Zavodu, šetali gradom, živjeli normalan život”, svjedoči nam časnički namjesnik Franjo Markotič koji se 1. ožujka vratio iz Odese, gdje je boravio od 8. siječnja. Kao pripadnik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u ukrajinskom zavodu “Odesaviaremservis” nadzirao je remont i modernizaciju 12 hrvatskih migova koji su “zapeli” u Ukrajini. Ali nisu zapeli zbog nemira i svrgavanja ukrajinske Vlade, nego zbog češke tvrtke ČLS koja nije napravila svoj dio posla. Danas u Odesi nema niti jednog pripadnika Ratnog zrakoplovstva. Svi su povučeni u Hrvatsku jer je ocijenjeno kako nema smisla da ondje čekaju da češki stručnjaci riješe problem. To mogu i u Hrvatskoj. “Više me je živciralo to što Česi ne mogu napraviti svoj dio posla pa da remont završi, negoli što smo se opterećivali događanjima u toj zemlji”, nadopunjuje ga brigadir Ivan Selak, testni pilot HRZ-a. On je u u Odesi bio u dva turnusa. Prvi put 40 dana, a drugi put 30. Dosad je odredio 21 let s tri remontirana miga i - njegova je zadnja. Kad on kaže da je sve u redu, avioni mogu krenuti prema Hrvatskoj. Kad će to biti, nitko ne zna. Sve ovisi o Česima koji moraju riješiti kursni sustav na avionu.
‘Ukrajinci iz Zavoda Odesaviare-mservis vrijedni su i kvalitetni radnici, a sve su zeznuli njihovi češki kooperanti’, tvrde Markotič i Selak
Nabrijani demonstranti
Dok se na Majdanu u Kijevu rušila ukrajinska vlada, oni u Odesi nisu imali osjećaj da se u toj zemlji događa bilo što izvanredno. “U Zavodu sam jedino čuo priču da je u Odesu došao autobus nekih ‘nabrijanih’ demonstranata, ali su ih stanovnici zaustavili”, prepričava Selak. “Kad bih uspoređivao, mogao bih reći da je situacija slična kao u Puli 1991. godine, gdje sam tada živio. U Slavoniji se već uvelike pucalo i ljudi su ginuli, a u Puli se normalno živjelo i radilo”, objašnjava Markotič.
Odesa se diči multikulturalnošću. U gradu žive pripadnici 147 naroda. U vrijeme ruskih careva, dok su Europom harali ratovi, bogate obitelji iz cijele Europe su se doseljavale u taj grad. Danas o tome svjedoče imena ulica i gradska arhitektura. Zgrade kazališta u Odesi i HNK-a u Zagrebu osmislio je isti arhitekt.
“Bili smo smješteni u hotelu s četiri zvjezdice. Svako jutro oko devet sati po nas bi došao autobus iz Zavoda i krenuli bismo na radno mjesto. Radili bismo do 18 ili 19 sati, a ponekad i dulje”, napominje Markotič koji je bio zadužen za zrakoplovni motor. S njime su bili i desetnik Nikola Anić i nadnarednik Jenisej Vinovrški koji su bili zaduženi za elektromotor i naoružanje.
Njihova je zadaća bila da nadgledaju kvalitetu remonta, da budu na svim završnim ispitivanjima i da uspoređuju dokumentaciju koja se prilaže uz svaki dio aviona. U Zavodu su imali organiziran ručak, dva obroka ako bi se ostajalo dulje. Hrana u Zavodu dobro je došla jer Odesa, koju zovu i Mallorcom istoka, nije jeftin grad, a dnevnice su skromne. “Kava i kolač u prosječnom gradskom kafiću dođu oko 50 kuna”, objašnjava Selak.
Prema ugovoru s ukrajinskim zavodom, prva tri aviona u Hrvatsku su trebala stići 15. listopada prošle godine. “Uz sve probleme koje smo imali s vremenom, da je ČLS napravio svoj dio posla, ti avioni bi stigli u Hrvatsku na vrijeme”, tvrdi brigadir Selak. A u čemu je problem? “Česi nisu mogli otkloniti probleme na kursnom sustavu. Nikako nisu mogli uskladiti postojeću i novu opremu. 32 godine letim na migovima i imam više od 3000 sati leta i nisam imao više od četiri otkaza kursnog sustava. A u Ukrajni sam letio na tri aviona 21 put i svaki put mi se to dogodilo”, svjedoči Selak.
Markotič napominje da mu je ovo nakon 20 godina rada na migovima bila jedinstvena prilika da vidi avione rastavljene do najmanjeg dijela. S pilotima se Selak sporazumijevao na engleskom, no sva službena korespodencija je na ruskom jeziku, uz prevođenje.
Povratak u NATO bojama
Grad je, kažu, noću vrlo živ. Ukrajincima niske temperature ne smetaju. Centar grada je uvijek bio pun. A ono što ih je dodatno fasciniralo je što su restorani navečer popunjeni. “Ako niste rezervirali, nećete moći sjesti i nešto pojesti. I to ne samo u boljim restoranima, nego i u pizzerijama. A standard je ipak slabiji nego u Hrvatskoj. Cijene su više, a plaće manje negoli ovdje.” Kad se vrate u Hrvatsku, samo će se jedan avion vratiti u svojoj originalnoj boji. Onaj kockasti. Svi ostali bit će sivi. Neće više biti plavo-zelenih migova. “To je NATO-ova boja. Namjena ovih aviona je presretačka i prema standardima, oni su obojeni u sivo”, objašnjava Selak.
S brigadirom Selakom i časničkim namjesnikom Markotičem otišli smo u bazu Pleso gdje je smješten dežurni dvojac migova. Izdaleka još izgledaju moćno. No, izbliza, to je nešto sasvim drugo. Na krilima i trupu oljuštena boja daje znakove dotrajalosti. Ipak im je oko 40 godina. Letjeti još mogu, ali u nekim ozbiljnijim borbenim okršajima više nemaju šanse. Oni “novi” koji se sklapaju u Ukrajini trebali bi potrajati deset godina ili 850 sati naleta. Tada bi Hrvatska konačno trebala raskrstiti s migovima 21. Tko će ih zamijeniti, trebalo bi odlučiti već za koju godinu.