Šef jedne od najvećih klinika za urologiju pozvan je na radni ručak u elitni zagrebački restoran. Pozivnicu mu je uručila stručna suradnica manekenskog izgleda jedne od najvećih svjetskih farmaceutskih tvrtki. Razlog sastanka bio je velika klinička studija koja bi se sljedeće dvije godine provodila na hrvatskim pacijentima za lijek koji bi trebao spriječiti infekcije nakon operacija.
Na ručak su uz “manekenku” došli i najvažniji šefovi tvrtke. I to ne samo iz hrvatskog predstavništva. Njihov je zadatak utvrditi hoće li šef klinike pristati na honorar koji mu se nudi, a u ovom slučaju to je 50-ak tisuća dolara za dvije godine rada. Atmosfera je bila opuštena i vrlo friendly. Popilo se nekoliko butelja najboljeg vina i pojelo nekoliko sljedova vrhunske hrane, a onda je uslijedio ozbiljan razgovor. No, kad su došli do iznosa honorara, šef klinike je pokazao očito nezadovoljstvo jer, kako je rekao, za takav sitniš on se neće ustati ni sa stolca.
Predstavnici farmaceutske tvrtke malo su se pogledavali, zbrojili i podigli, ne trepnuvši, cifru na 70.000 dolara. Tu se lice zagrebačkog liječnika raznježilo zbog toga jer je shvatio da je dobro procijenio kako su farmaceuti ipak dubljeg džepa . Na obostrano zadovoljstvo, posao je sklopljen i moglo se krenuti u realizaciju.
Uslijedila je uobičajena procedura. Šef je angažirao pomoćnike koji su regrutirali pacijente za studiju, a ravnatelj bolnice za sitan novac koje će od studije dobiti njegova ustanova pristao je da se u sljedeće dvije godine posao obavi.
Tako je otprilike prije deset i više godina izgledao način suradnje farmaceutske industrije i hrvatskih liječnika od kojih su neki novac dobivali čak i u gotovini, a to je značilo da nikad nisu platili porez na tako isplaćene kune.
Neki liječnici su vodili i po šest ili osam kliničkih studija na godinu, što govori da nijednu nisu odradili prema pravilima struke, ali to nikako ne znači da nisu imali rezultate ili da im posao nije bio plaćen. S druge strane, farmaceutska industrija morala je obaviti kliničke studije ako je željela da regulatorna tijela odobre neki lijek.
Dakako, i danas je situacija u tom pogledu ista, ali su načini sklapanja takvih poslova bitno promijenjeni u SAD-u i u većini europskih zemalja.
Najnoviji primjer afere Pfizer zapravo je rep koji se vuče desetak godina i koji je na neki način ipak promijenio protokole prema kojima se ugovaraju kliničke studije . Drugi je problem i stavljanje lijekova na listu, kao i povećanje prodaje lijekova, za što su bila širom otvorena vrata mitu i korupciji. Nakon te afere koja je počela 2004. godine, i taj je segment djelomično pod kontrolom.