Rat koji je počeo 1941., završio je 1945., a točno šesnaest godina kasnije, 1. svibnja 1961., održana je u Zagrebu posljednja velika prvomajska parada. Vojni mimohod, pokretna izložba društvenih i ekonomskih dostignuća, defile vojske, radnika i omladine koja je stupala ispred kamiona i traktora što su nosili i vukli nove industrijske proizvode, makete i panoe sa zornim statističkim pokazateljima rasta industrije. Na svečanoj tribini, podignutoj ispred južne fasade zagrebačkog HNK, skromno je, ne izdvajajući se od veće skupine rukovodilaca, stajao i raport primao čovjek u svijetlom baloneru. Bio je to protektor Hrvatske, povjerljiv Titov čovjek, predsjednik hrvatske federalne republike i šef partije, pravnik dr. Vladmir Bakarić.
Pioniri na rolšuama
Rođen u Velikoj Gorici, sin suca kasacionog suda koji je druga Tita prije rata otpremio na robiju, imao je tada 59 godina. A Hrvatska, u njegovoj ličnosti, simbol vrlo ograničene državnosti, kao entitet što podsjeća na Republiku Srpsku u sklopu današnje Bosne i Hercegovine. No, sva dostignuća koja su na paradi tada prikazana, bila su za razliku od ovoga djelomično ostvarenog virtualiteta - nesumnjivo materijalna.
Prvi su na paradi, naravno, stupali prvoborci, kao mali povijesni uvod, noseći ratne zastave - uz ostale zastave devet proleterskih i udarnih brigada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije što su formirane na teritoriju Hrvatske (od ukupno dvadeset).
Za njima je marširala i kotrljala se SMB-armija, zbijeni redovi pitomaca vojnih učilišta, mornari i pješaštvo te motorizirane trupe na slovenskim kamionima TAM. Preletjeli su mlazni lovci F-86 američke proizvodnje, prošli američki tenkovi Patton, pa zatim goleme ruske haubice koje su vukli gusjeničari nalik na pretpotopne životinje. Talijanski džipovi Fiat AP-55 Campagnola, proizvedeni po licenci u Kragujevcu, vukli su trocijevne topove od 20 milimetara, izrađene u Jugoslaviji po licenci švicarske tvornice Hispano-Suiza.
Zatim su ulicu zauzeli pioniri na rolšuama sa željeznim kotačima, kakve su se mogle kupiti u domaćim dućanima Sport-Heruca (po one s gumenim morao si ići u Trst). Uslijedio je ešalon folkloraša u narodnim nošnjama, sportaši u bijelim najlonskim trenirkama, gimnastičari i razne trebe u kratkim svilenim haljinicama raznih boja, koje su tu naprosto figurirale kao mladost iz razdoblja prije otkrića celulita. Slijedili su ih, kao i u životu, bajkeri - rekreativni motociklisti s propisnim haubama na glavama, na domaćim motorima Pretis, te eskadron konjanika iz nekih seoskih konjaničkih ergela...
Domaći traktori
Nakon sportaša i rekreativaca - učenici, škole, glumci. Na panou što su ga vukli traktori domaće proizvodnje pisalo je da u Hrvatskoj ima 59 gimnazija i 79 škola za odrasle, a na jednoj prikolici, na kojoj su stali Hamlet i Desdemona kostimirani za nastup, bilo je istaknuto da u Republici radi 13 profesionalnih kazališta, šest dječjih i četiri lutkarska, te 48 stalnih amaterskih družina.
Prošla je kolona vozila Hitne pomoći u slovenskim IMV-kombijima, a potom su Ulicom 8. maja - tako se onda zvao zagrebački Zeleni val, koji prolazi između HNK i zgrade Kola - na kamionima i traktorima dotegljeni proizvodi hrvatske industrije.
Čudo nalik na bager vuklo je divovski turbogenerator proizveden u tvornici Rade Končar, prošla je maketa bušaćeg tornja poduzeća Naftaplin, pa kamion Plive koja, oglašavalo se, izvozi u 28 zemalja. Zatim su pronijeli jedno divovsko sidro koje je predstavljalo brodogradnju, pa eksponat sisačke metalurgije i šibenske tvornice aluminija TLM te okvir od šperploče koji je predstavljao sobu s modernim namještajem drvne industrije iz Slavonije. Pa velika guma iz Borova, gargantuanska pašteta Sljeme i ringišpil s Kraševim bombonima te zalaznica kolone - pokretni pano s podacima o urodu hibridnog kukuruza, i nekoliko novih, luksuznih autobusa Croatiatransa, koji su u to doba otvorenih granica obećavali ekstazu kolektivnih putovanja s poduzećem u Prag, Beč i Veneciju.
Film o paradi u produkciji Zagreb-filma režirao je oskarovac Dušan Vukotić, tekst je napisao akademik Marijan Matković, a pročitao ga prvak drame Vanja Drach.
Branitelji opće prakse
Naredni rat vodio se ovdje od 1991. do 1995. godine, a što bi se, šesnaest godina kasnije, dakle narednog 1. svibnja 2011., moglo prikazati na paradi novih hrvatskih dostignuća?
Na središnjoj tribini bio bi predsjednik međunarodno priznate hrvatske države, dr. Ivo Josipović, čiji je otac vjerojatno stajao na tribinama i onoga 1. maja prije točno pedeset godina.
Na čelu prvoboraca stupali bi gardisti devet profesionalnih brigada Hrvatske vojske i specijalne policije, zatim preživjeli pripadnici 204. brigade, branitelja Vukovara, na čelu s velikim Jastrebom, umirovljenim generalom Milom Dedakovićem i malenim Mladim Jastrebom, umirovljenim generalom Borkovićem, koji su poslije dvadeset godina napokon dobili zaslužena priznanja, nakon dugotrajnog maltretiranja, zatvaranja i prebijanjima u zatvorima Tuđmanove i Šuškove Vojne policije. Za njima bi stupali umirovljeni dragovoljci te invalidi Domovinskog rata, a među njima znatan broj ljudi s PTSP-om, među kojima ima i puno foliranata, o čemu govori brojka od ukupno 60 tisuća umirovljenih braniteljskih invalida. Branitelji opće prakse, pripadnici 53 brigade i samostalne bojne HV-a i specijalne policije, predstavljali bi silnu populaciju od 501 tisuću navodnih vojnika Domovinskog rata, od kojih je tek nešto više od polovice istinskih boraca, pripadnika “borbenog sektora”.
Za njima vozili bi se na Rončevićevim preskupim kamionima pripadnici nekoliko brigada Hrvatske vojske, koji sačinjavaju mirnodopski kontingent oružanih snaga. Avioni ne bi prelijetali jer im kronično nedostaju rezervni dijelovi, a izostali bi i mornari jer su njihovi zahrđali brodovi naoružani neupotrebljivim raketama, kojima je resurs istekao 2010. godine, zauvijek usidreni na lučkom vezu.
Ešalon ratnih profitera
Formacija oklopnih kola Patria na osam kotača, s pripadnicima ekspedicionih snaga koje ratuju u Afganistanu (bez ikakva pozitivnog učinka, kako je upravo zasvjedočio Peter Galbraith, specijalni izaslanik američke vlade u Kabulu), sačinjavao bi naredni paradni ešalon. Opremljeni uniformama hrvatske izrade, modernim domaćim kacigama, jurišnim puškama i odličnim pištoljima koji se proizvode u Karlovcu, demonstrirali bi da je nešto malo ostalo od snažne vojske i vojnih liferacija u koju su u doba rata uložene milijarde dolara.
Sljedeći ešalon sačinjavali bi ratni profiteri u terenskim vozilima Porsche Cayenne, koji bi okruživali prazan lafet na kojem su nekoć bile rakete S-300 za koje je plaćeno stotinjak milijuna dolara, a sad su netragom nestale iz vojnog skladišta Banova Jaruga (gdje se ionako dogodila golema eksplozija, što je zauvijek onemogućilo da se napravi inventura ratnog materijala). Iza te skupine provezli bi se u Audijima bivši predsjednik Mesić i veliki broj ljudi koji su mu povjerovali kad im je obećao da će sudjelovati u podjeli dobiti poslije prodaje suatava S-300 Libiji.
Nakon ove ratničke skupine prošla bi nepregledna kolona krijumčara droge, kriminalaca i ljudi koji su se na sumnjiv način obogatili u pretvorbi provedenoj krišom za vrijeme Domovinskog rata. Iza njih bešumno bi klizile luksuzne limuzine malobrojnih predstavnika 200 obitelji koje su prema Tuđmanovu planu preuzele nacionalnu ekonomiju - većina tih likova sad je negdje u inozemstvu, na rasprodajama u Parizu, u ofisu u Moskvi, na svjetskoj izložbi u Šangaju, rasuti po svijetu dok njihova djeca studiraju na renomiranim sveučilištima u inozemstvu.
Silikonski divizion
Zatim bi prošla šarena skupina domaćih “celebova” koju bi predvodili Simona i Ante Gotovac na čelu silikonskog diviziona, oskudno odjevenih pokvarcanih cura na visokim petama i odred kratko ošišanih mladića-stilista s usnama poput Paje Patka.
Brazilski nogometaši
Skupinu egzorcista, vidjelaca, levitatora, ljudi koji hodaju po vodi ili su obdareni sposobnošću da se istodobno nađu na dva mjesta, a nisu ministri u nadzornim odborima, predvodio bi šef HDZ-a u Saborskom, šaman Luka Hodak.
Poslije toga pojavili bi se profesionalni sportaši - brazilski nogometaši, crni košarkaši te predstavnici naših reprezentativaca koji igraju u stranim klubovima, a na začelju Mamićevo i Svagušino klupsko roblje kojima bi gledatelji fućkali i gađali ih praznim konzervama piva, psujući mater Bandiću i Kerumu. Tek bi prolazak obitelji Kostelić, Blanke Vlašić i pomlađene rukometne reprezentacije malo primirio razbuktane strasti.
Ešalon glumaca u sapunicama razvukao bi se duž cijele Ulice Pavla Hatza (običnog Čeha Hace, koji se džentrificirao germanskom grafijom), a slijedili bi ih još brojnija ordija zaposlenika Hrvatske radiotelevizije i Hrvatskog radija, kojima bi na čelu stupao profesionalni simfonijski orkestar, a na začelju bataljun računovodstva i marketinga.
Zatim bi se pojavile jake snage hrvatske industrije. U reprezentativnom ešalonu stupali bi predstavnici stranih kompanija: zaposlenici njemačkog telekoma, personal austrijskog telekoma te malobrojnije ljudstvo norveškog telekoma, zatim talijanski i austrijski bankari, uz odsustvo onih koji su pod istragom ili još moraju dati neka objašnjenja policijama iz nekoliko zemalja. Izraelski farmaceuti i švedski elektroničari te mađarski naftaši i nizozemski pivari zbili bi se na gomilu u crna Bossova odijela odjevenih prilično zadovoljnih ljudi.
U drugom ešalonu išli bi namještenici Agrokora, najveće domaće tvrtke, pod crveno-zelenim zastavama s velikim slovom “K”. Na začelju prikrpilo bi im se nekoliko pušača, koji po zakonu o javnom zdravlju ne bi smjeli isticati svoj transparent, pa bi samo dovikivali pozdrave iz Rovinja.
Vojska nezaposlenih
Iza ove povorke uspješnih vukla bi se velika procesija odrpanaca koji predstavljaju onu hrvatsku industriju koja je tako optimistički premijerno nastupila 1. svibnja 1961. godine. Radnici brodogradilišta koji znaju da ih čeka otkaz, radnici drvne industrije koji su upravo izgubili posao te šljakeri u tvornicama gdje se mjesecima ne dijeli plaća, nego živi od toplog obroka u menzi. Zatim oni ranije otpušteni, vojska od tristo tisuća nezaposlenih koji primaju pomoć, hrvatska grupa armija na burzi od koje je veća jedino braniteljska armada.
Specijalist za sve režime
Ešalon “sivih pantera”, nepregledna masa umirovljenika penzioniranih u doba privatizacijske groznice, slijede naposljetku seljaci - seoska sirotinja, starci s jednom kravom ili dvije koze koji skapavaju u trošnim kućicama te manji broj poljoprivrednih špekulanata koji dobro žive od poticaja, pa uzimaju u najam sve više zemlje, očekujući da im ona pripadne po zakonu koji gura HSS, pa je prodaju stranim kompanijama prilikom ulaska države u Europsku Uniju.
Film o paradi 2011. godine mogao bi producirati i režirati Antun Vrdoljak, specijalist za visokobudžetne dokumentarce pod svim režimima, dok bi konferansu mogli preuzeti voditelji “Red Carpeta” Danijel Delale i Ana Stunić, koji znaju zauzeti ironičnu distancu prema likovima ove provincijske tragikomedije.