Kada se starom Samoborskom cestom iz Zagreba zaputi prema Samoboru, netom prije Sv. Nedelje, kod naselja Strmec, s desne će se strane otkriti neobična građevina, ponajviše nalik kakvom graničnom prijelazu. Nije riječ o obližnjoj Sloveniji, već o ulazu u prvo hrvatsko naselje zatvorenog tipa - Hoto ville. Na recepciji su revni zaštitari tvrtke Sokol Marić koji svakog nepoznatog gosta prije otvaranja rampe pitaju kamo i kome ide, kako bi izbjegli da se u dvometarskom ogradom ograđeno naselje ušulja kakav nepozvan gost, tat ili, nedajbože, trgovački putnik. Naselje građeno pred malo više od deset godina trebalo je predstavljati iskorak, novinu u hrvatskoj kulturi stanovanja. Tehnomenadžerska elita, kako su ih zvali, trebala je tu uživati u raskošnim penthouseima u nekoliko desetaka urbanih vila koje primaju oko tri tisuće stanovnika. Hoto je zamišljeno kao elitno naselje u koje će se menadžeri, TV zvijezde, bankari i predsjednici uprava doći opustiti nakon napornog radnog dana, bez straha da će ih netko vidjeti, okrasti ili fotografirati u slučaju USKOK-ove istrage.
Foto: Tomislav Krišto/EPH
Promjena strukture
Danas, deset godina kasnije, slika je pomalo drugačija. Naselje je lijepo, održavano i sigurno, a vile su i dalje urbane, no padom cijena nekretnina stubokom se izmijenila struktura stanovništva pa se glavnom ulicom, Ulicom Platana, u podjednakom omjeru voze raskošni BMW-i Range Roveri te skromni Fiati i Renaulti.
Tako se, otkrivaju nam stanovnici Hoto naselja, pojavom prvih stanova za kvadrat životnog prostora u ovom zatvorenom gradu u malom trebalo izdvojiti i do 1500 eura. Samo dvije godine kasnije cijena je pala na 1300 eura, a sada se stan u naselju može bez problema pronaći za 700 do 900 eura po kvadratu, dok se oni malo bolje opremljeni - s jacuzzijima i raskošnim ugradbenim ormarima - prodaju za “čak” tisuću eura po četvornom metru.
Idilično naselje
Uzroke treba tražiti u više stvari - od globalne ekonomske krize, do krize tržišta nekretnina u Hrvatskoj. Naselje je spektakularno otvoreno krajem ljeta 2005. godine. Hoto grupa tad još uspješnog poduzetnika neopterećenog sudskim procesima i aferama Tomislava Horvatinčića, na 120.000 kvadrata zapuštenog prostora izgradila je pravi mali grad s lijepim, modernim vilama, povezanim savršenim kružnim cestama protkanim idiličnim perivojima. Romantičnu sliku naselja zaokružili su davši svakoj ulici ime po stablima, pa se i danas stanovnici voze ulicama Jasena, Platana, Lipe, Sviba... U središte elipsoidnog naselja postavili su veliki park sa šetnicama i dječjim igralištem, a ispred svake kuće postavljeni su kontejneri za reciklažu. U parku je postavljen i mali amfiteatar s pozornicom jer je netko, pogrešno, vjerovao da će se tu jednog dana održavati male priredbe za stanare što se, uz iznimku kakvog privatnog roštilja ili proslave rođendana, nikada nije dogodilo.
Foto: Tomislav Krišto/EPH
Spuštene rolete
Godinu dana nakon otvorenja još je bilo neprodano 25 posto stanova, a takav se omjer, čini se, zadržao i do danas. Naselje, naime, i dalje varira u broju stanovnika pa iako je od izvorno građenih ostalo tek jedan ili možda dva neprodana stana (kazuju nam stanovnici), mnogi su svoje stanove odlučili prodati jer nisu previše zadovoljni životom u svojevrsnom getu za one dubljeg džepa. Drugi su, pak, stanove u naselju kupili kao drugu ili treću nekretninu pa ionako ovdje ne žive. Svjedoče o tome mnogobrojne spuštene rolete na prozorima, pouzdani znak da za lijepog sunčanog dana u stanu nema života. Stanovnici procjenjuju kako je gotovo svaki četvrti stan prazan, a kada se i napune, to naselju ne daje nikakvu živost. Drže se uglavnom doma, tek poneko na velikom balkonu odluči roštiljati. Tulumi su rijetkost, a kada se jedan i dogodi u godinu, dvije, zaštitari dolaze upozoriti na buku. Ne čudi stoga što je naš dolazak u naselje izazvao niz znatiželjnih pogleda koji bi se mogli sažeti pod zajednički nazivnik: “koji su ovi?”.
- Ovo su, zapravo, spavaonice u kojima tijekom dana nema nikoga. Ljudi ujutro odlaze na posao, djeca u školu, a svi se vraćaju navečer prespavati. Nema nikakvih sadržaja. Donedavno smo imali kafić i restoran, sada nema ni toga. Oformili smo Viber grupu “Pivica petkom”, u kojem se kao stanovnici pokušavamo organizirati da negdje odemo na pivo petkom. To nije tako lako. Ako ne želimo u najbližu birtiju s nabrijanim muškarcima, preostaje nam Strmec ili Sv. Nedelja, do kojih se moramo voziti automobilom. Vožnja nam baš i nije u interesu ako želimo popiti koje pivo - kroz smijeh govori Jadranka Arbutina, supruga odbojkaškog trenera Igora Arbutine, koja se sa suprugom i dvoje djece skrasila u Horvatinčićevom naselju prije osam godina i spada među starosjedioce u naselju.
Dok nam na lijepoj, zelenilom okruženoj terasi servira kavu, oko sebe primjećujemo samo mir i tišinu. No, koliko god ona katkad bila ugodna, tišina je ovim ljudima pomalo - dojadila. Voljeli bi kada bi njihovo naselje barem malo živnulo, a kada su kupovali stanove, gajili su snove kako naselje zatvorenog tipa znači da će se stanovnici moći međusobno organizirati i donositi odluke. Bile su to tlapnje.
- Naravno, očekivali smo mir. No, mislili smo da ćemo moći sudjelovati u uređenju života u naselju. Na žalost, to se nije dogodilo. Hoto grupa otišla je u stečaj, a upravljanje naseljem preuzela je tvrtka Condita. Svi mi koji smo kupili stanove među prvima, potpisali smo ugovor prema kojem 4,5 kune po četvornom metru plaćamo održavanje naselja. To se ne odnosi na pričuvu, nego na usluge zaštitara, čišćenje, uređenje parka i dječjeg igrališta i slične aktivnosti. Godišnje stanari uplate dva milijuna kuna u tu svrhu, no ne vidimo rezultate. Dječje igralište u sve je gorem stanju, a kada Conditu to predbacimo, otvoreno nam kažu da su ugovori takvi prema kojima smo mi njima novac dužni uplatiti, a oni zauzvrat nisu ništa dužni činiti - žali se Arbutina.
Pridružuje nam se njezina susjeda i prijateljica Marija Market.
Zajedno zaključuju kako život u naselju ipak ima brojne prednosti, bez obzira na probleme. Naselje je tako potpuno prilagođeno obiteljima s djecom. Majke mogu bez brige uživati u opuštenom poslijepodnevu, znajući da su njihova djeca potpuno sigurna u ograđenom naselju s vrlo malo prometa. Djeca se, pak, već od pete, šeste godine puštaju na ulicu, gdje se zajedno igraju, natječu, trče, penju na stabla i čine kojekakve spačke nezamislive današnjoj gradskoj djeci. Gotovo svi se međusobno poznaju, pa nikome nije problem pričuvati dijete susjedu ili, pak, mališana upozoriti na kakvu nepodopštinu. S te strane Hoto je, kako mu njegovi stanovnici tepaju, urbano selo. Činjenica je da je i standard nešto viši nego u ostatku zemlje. Koliko god da su cijene stanova pale, ipak je većina stanovnika ovdje s ponešto većim primanjima, a nezaposlenih nema ili barem za njih ne znaju. Nitko ne kopa po kontejnerima, a svaka obitelj ima barem dva automobila, jer je život bez vozila u izoliranom naselju nezamisliv. Školski autobus, pak, svako jutro ispred ulaza u naselje prikuplja djecu i vozi na nastavu, pa je i ta potreba pokrivena.
Problemi tinejdžera
- S te nam je strane život ovdje uistinu lijep. Dovoljno vam govori podatak da se vikendom u parku okupi i do pedeset, šezdeset djece. Rekordna nam je bila 2008. godina, kada je u naselju rođeno gotovo 60 djece, a i sada se rađa velik broj svake godine, jer se starosjedilačke obitelji uglavnom odlučuju i na treće dijete. Postoji mnogo mališana koji su rođeni u naselju i ne znaju za drugačiji oblik stanovanja. Tinejdžera imamo malo, što je i dobro, jer je njima ovdje strašno dosadno - smiju se Marija i Jadranka.
Hoto centar
Foto: Tomislav Krišto/EPH
Centar društvenog života trebao je biti Hoto centar, trgovačko središte na ulazu u naselje. Taj je dio projekta posve podbacio. Danas se u velikom centru na dvije etaže nalaze tek ljekarna, supermarket, drogerija, poslovnica Hrvatske poštanske banke i dvije trgovine s odjećom. Više od 70 posto prostora zjapi jezivo prazno, a centrom malo tko prođe. Nekad su tu bili vodeći odjevni brandovi, a stanovnici su se mogli opuštati u kafiću, restoranu, slastičarni, pizzeriji... Danas od toga nema ništa. Stanovnicima to nije čudno jer tko bi poslovao “za ovako malu klijentelu, uz cijenu najma od 22 eura po kvadratu poslovnog prostora”.
Postoji i izvjesna podjela između starosjedioca Strmca i stanovnika novoizgrađenog naselja. Slabo se druže i jedni drugima kao da pomalo idu na živce. Tako se zna dogoditi da poneki stanovnik Strmca poželi u Konzum kroz ograđeno naselje, kako bi obavio kupnju u supermarketu bez da mora desetak i više minuta pješačiti oko ograde naselja, a da ga stanovnici Hota ne puste jer “ne živi tu”. S druge strane, pričaju nam Jadranka i Marija (koje, usput rečeno, uvijek rado otvaraju vrata naselja svakom tko to poželi), ljudi u Strmcu pomalo zaziru od stanovnika Hota jer ih smatraju bogatunima i skorojevićima (što je, također, velika pogreška jer je gotovo 80 posto njih stanove kupovalo zaduženjem u najplodnijim godinama za danas omražene kredite u švicarskim francima), zbog čega je društvena interakcija među njima svedena na nužni minimum.
Penzionerski raj
Pa ipak, i taj miran život neke još privlači. Umirovljenica Nada Lulić tako je nakon muževe smrti prodala svoj stan gotovo u središtu Zagreba, na Martinovki, kako bi se doselila u Strmec, odnosno u Hoto naselje. Dobila je dobru cijenu od 900 eura za kvadrat stana u prizemlju, što joj je bilo bitno radi mačaka i psa Ferde kojeg svakodnevno šeće. Ne bi se, kaže, nikada vratila u Zagreb.
Nada Lulić
Foto: Tomislav Krišto/EPH
- Uživam ovdje. Pola mojih nekadašnjih susjeda mi je zavidno i razmišljaju o tome kako da se i oni dosele. Imam svoj mir, šetam sa psom (vrećice za pseći izmet uredno se nalaze u uvijek punim kutijama diljem parka, što nije čest prizor u zagrebačkim parkovima, nap. a.) i imam sve što mi treba. Osjećam se sigurno, zaštitari svakih sat-dva obiđu cijelo naselje, nema kriminala, pijančevanja i vandala - kaže Nada.
Drugi, pak, upozoravaju kako je upravo to ono što se dogodilo Hotu - od naselja za mlade obitelji zbog nedostatka se sadržaja rapidno pretvara u simpatični starački dom na 120.000 kvadrata. To je potpuno suprotno od osnovne ideje naselja.
No, ono što je, kada se struktura i prihodi stanovnika uzmu u obzir, ostalo jednako, ideja je o odvojenom životu tog društvenog sloja. Ovdje, ponovimo, nema nezaposlenih niti gladnih, a ni Živi zid nije nikada spriječio deložaciju.
Tako je, treba biti iskren, rampa na ulazu u naselje baš to na što podsjeća, svojevrsni granični prijelaz koji odvaja ostatak Hrvatske od geta u kojem se, po svoj procjeni, naselilo ono malo što je ostalo od srednje klase u Hrvatskoj.