ZAGREB - Mersiha stoji pred modernističkom zgradom u strogom centru Zagreba, u Varšavskoj ulici, i nervozno pritišće ulazno zvono po tko zna koji put, istovremeno uzastopno nazivajući jedan te isti broj mobitela. Vidi svjetlo na četvrtom katu, gdje bi trebao biti njen mogući budući dom. Čini joj se i da se zavjese na prozorima pomiču, pa i da netko pogledava prema dolje, ali joj nitko ne otvara vrata i nitko se ne javlja na mobitel. Devet i trideset je uvečer, prošlo je pola sata od dogovorenog vremena za razgledavanje stana koji se u toj zgradi iznajmljuje. Mersiha konačno odustaje.
Gospodin iz centra
Naziva me, ljuta je. - Sigurno me vidio pa mi zato nije htio otvoriti - kaže. Pri tome misli da je vidio maramu na njenoj glavi, a ne nju.
Kada joj se sutradan konačno javio na mobitel, ispričavao se i tvrdio da je stan, nažalost, već iznajmljen. Nekoliko minuta kasnije ga nazivam i ljubazno mi kaže da je stan slobodan i da ga mogu odmah doći vidjeti.
“Odlično”, kažem mu rezigniranim glasom, već navikla na takve ishode.
Taj uglađeni, sredovječni gospodin iz centra Zagreba jedan je od mnogih koji su u dvomjesečnom “undercover” novinarskom istraživanju odbili iznajmiti stan, poslovni prostor, primiti za cimericu ili dati posao dvjema hrvatskim državljankama samo zbog njihove vjerske ili etničke pripadnosti: jedna je muslimanka, a druga Romkinja. Mersiha i Dilfa.
Mersiha, Dilfa i ja okupile smo se na moju inicijativu, kako bismo u timu i na konkretnim primjerima provjerile kolika je razina diskriminacije u Hrvatskoj i kako se manifestira. Odlučila sam se za muslimanku i Romkinju zato što njihove različitosti mogu biti vidljive zbog boje kože i marame, zato što je diskriminacija po etničkoj i vjerskoj osnovi među najčešćima u Hrvatskoj i zato što Roma i muslimana u Hrvatskoj ima približno sličan broj.
Njih se dvije ranije nisu poznavale i nijedna nikada nije sudjelovala u novinarskom istraživanju. Dilfa je rođena i školovala se u Zagrebu, Mersiha u Zagrebu živi već 17 godina.
Plan je bio da se javljamo na oglase, uglavnom iz najvećeg domaćeg tiskanog oglasnika, Plavog oglasnika. Većinom su to bili oglasi kojima su se iznajmljivali stanovi i sobe, a u manjem broju oni u kojima se tražila radna snaga.
Slične karakteristike
Naš je cilj bio provjeriti kolika je razina diskriminacije prvenstveno u sferi gdje se dotiče privatno i poslovno, kao što je to u području najma nekretnina. Na koliko su bliske izvaninstitucionalne odnose građani spremni s pripadnicima drugih grupa? Da bismo dobile odgovor, javile smo se na ukupno stotinu oglasa.
Romkinja pod za ovo istraživanje izmišljenim romskim imenom Dilfa Oršuš, muslimanka kao Mersiha Alihodža i ja pod svojim, dosta običnim hrvatskim imenom. Sve tri smo se predstavljale s vrlo sličnim karakteristikama - da smo u kasnim dvadesetim godinama, srednje stručne spreme, zaposlene i neudane - kako se ne bi moglo neku od nas na temelju razlika favorizirati. S obzirom na to da romska imena nisu jako poznata u Hrvatskoj, a i na Dilfi Oršuš se nužno ne primjećuje da je Romkinja, svima je u razgovoru nakon nekog vremena usput spomenula da radi u udruzi “Romi za Rome”, za koju je svojedobno i radila. Ime Mersiha Alihodža je prepoznatljivo kao muslimansko, a k tome je i pri susretima nosila maramu. Obje su svima rekle tko su i pitale je li im to možda problem, kako bismo dobile jasan odgovor. Ja sam uvijek zvala i odlazila na dogovore zadnja kako se ne bi dogodilo da se već odluče za mene pa da njih zbog toga odbiju. Javljale smo se uglavnom na oglase koji su se odnosili na razne zagrebačke kvartove i nema neke velike razlike u toleranciji u različitim dijelovima grada.
Ljudi koje smo kontaktirali iskazivali su više predrasuda prema Dilfi nego Mersihi, vjerojatno zato što muslimani nisu stigmatizirani u Hrvatskoj kao što su to Romi. No, Mersiha je u konačnici dobila više direktnih odbijenica, premda su uglavnom oni koji su odbili jedni, odbili i drugu. Mene nije nitko odbio.
Izbjegavanje stigme
Među 4,4 milijuna stanovnika Hrvatske 89,6% je Hrvata i 88 posto katolika, prema popisu stanovništva iz 2001. godine. Roma je tek 9463, no procjenjuje se da ih ima približno koliko i Muslimana i Bošnjaka (43.469 prema popisu iz 2001.), nakon Srba, druge najveće nacionalne manjine u Hrvatskoj. No, Romi se u velikom broju izjašnjavaju kao Hrvati, upravo kako bi izbjegli stigmu.
Muslimani su dobro integrirani u društvo i po socijalnim se karakteristikama značajnije ne razlikuju od ostalih stanovnika Zagreba, pokazuje anketa koju je ove godine objavilo Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba.
Ured Pučkog pravobranitelja, krovno tijelo za borbu protiv diskriminacije, izvijestio nas je da su najviše pritužbi u prošloj godini zaprimili zbog diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti, boje kože i nacionalnog podrijetla.
Stvarni razlozi
Veliko prošlogodišnje EU-MIDIS istraživanje, koje se provodi u zemljama Europske Unije, pokazalo je da najčešća osnova diskriminacije u EU etničko ili imigrantsko podrijetlo, a potom vjerska pripadnost.
Najveća se razina diskriminacije u našem istraživanju pokazala među onima koji su tražili cimerice. Čak ih je četrdeset posto odbilo muslimanku i Romkinju kao sustanarke. Mene su svi prihvatili.
Mlada cura u stanu u Vukovarskoj ulici odbila je i Mersihu i Dilfu pod izgovorom da već ima nekoga u planu. Zvala sam je ponovno nakon nekoliko tjedana i rekla mi je da se morala iseliti iz stana jer nije mogla naći cimericu.
Živjela je na toj adresi pet godina i bila je zadovoljna, no očito joj je seljenje bilo manja žrtva nego da pokuša živjeti s jednom od njih ili da im makar pruži šansu razgovorom uživo.
“Šteta što se niste javili ranije, zvučite normalno”, na kraju mi je rekla.
Mnogi su kao i ona pokušali prikriti stvarne razloge odbijanja, navodeći da je stan već iznajmljen kada bi, primjerice, Mersiha rekla svoje ime, ili izmišljajući dodatne uvjete, kao da bi radije studentice ili muškarce. Kada bih ja nazvala, ti isti “zauzeti” stanovi su bili još slobodni, ništa im nije smetalo niti su postavljali potpitanja. Samo ih je zanimalo kada ću doći vidjeti stan. Očito je svuda bilo manjka zainteresiranih, ali to ih nije nagnalo da iznajme “svakome”.
‘Vi ste drugo’
Među onima koji su iznajmljivali stan 30 posto ih je odbilo Mersihu i Dilfu. Mene ponovno nitko nije odbio i ni u jednom slučaju se nije dogodilo da su neku od njih prihvatili, a mene nisu.
Gospođa u srednjim godinama nudi me domaćim kolačima nakon kratkog razgovora u svom urednom dvosobnom stanu u Bleiweisovoj ulici u Zagrebu. Stan iznajmljuje za 400 eura “jednoj ili dvjema ženskim osobama”, kako je oglasila u Plavom oglasniku.
- Svakakvi su mi se ljudi javljali ovih dana, a ne mogu ja bilo kome iznajmiti stan u koji sam toliko uložila. Eto, sad smo se upoznali, vi razmislite još ako treba, a meni bi bilo drago da se odlučite, da tu bude neko domaći - ljubazno kaže.
- Kakvi su vam se to ljudi javljali? - pitam.
- Nećete vjerovati, u istom danu mi se javila prvo jedna Romkinja pa onda muslimanka. Baš sam si mislila kakve sam ja to sreće kad ste me onda sutradan vi nazvali. Nemam ja ništa protiv njih, ali ih ne poznajem i ne želim nikakve probleme.
- Pa ni mene ne poznajete - napomenem.
- Vi ste drugo, vidim ja da ste pristojni, lako ćemo se složiti - blago se nasmije.
Gospođa je Zagrepčanka, ekonomistkinja i godinama iznajmljuje stan koji je naslijedila od roditelja. Na crno, kao i većina iznajmljivača na neuređenom domaćem tržištu nekretnina za najam. Nekoć je u tom popularnom zapadnom dijelu grada bilo lako iznajmiti stan, ali zbog krize i sve lošijeg standarda građana potražnje je sve manje. No, ona ipak bira koga će primiti. Ne zna da ja znam da je razgovor s Romkinjom tekao glatko sve dok nije saznala da radi u udruzi “Romi za Rome”. Tada je promijenila priču i rekla da bi ipak radije studenta. Muslimanki je rekla da je iznajmljen čim je čula njeno ime. Meni nije postavljala nikakve uvjete, nije se detaljnije raspitivala i stan je, dakako, bio slobodan. Dapače, nagovarala me da ga uzmem.
Može i s ljubimcem
Starija gospođa koja je iznajmljivala stan na Bukovačkoj cesti uz napomenu “hitno, može i s kućnim ljubimcima”, nakratko je zašutjela nakon što joj je Dilfa rekla da radi u romskoj udruzi, a onda je brzo rekla da već ima neke dogovore. Mjesec i pol dana kasnije stan je još uvijek bio prazan.
U centru grada, u Berislavićevoj ulici, iznajmljivao se poslovni prostor. Dilfa je rekla da bi ga uzela u najam za udrugu “Romi za Rome”, na što su joj rekli da “to nije za udruge, nego samo za urede”. Kada sam ja zvala taj isti oglas i rekla da mi prostor treba za udrugu za borbu protiv diskriminacije, rekli su mi da nema problema, da se možemo odmah useliti.
U našem testu se jedan, istina manji broj ljudi nije libio otvoreno reći da im smeta upravo to što su Romkinja i muslimanka, ne vodeći računa niti o trendu političke korektnosti. Tako su u kineskom dućanu, gdje su tražili prodavačicu, Dilfi rekli da “ne bi primali takve ljude”, a studentice koje su tražile cimericu rekle su joj da bi “radije nekoga iz Hrvatske”. Dilfa je rođena u Zagrebu, ali nitko je nije ni pitao odakle je. Curi u Sigetu, koja je tražila “zaposlenu, povučenu cimericu od 25 do 35 godina” nije bio problem što je Mersiha muslimanka, ali kada je saznala da nosi maramu, rekla joj je da “ne bih prihvatila tu opciju, jer traži nekog sebi sličnog”.
Jedan dio onih koji su rekli da im nije važna ni nacionalnost ni vjera svojim su potpitanjima zapravo potvrđivali predrasude koje imaju, pogotovo prema Romkinji. Kada bi saznali da je Dilfa Romkinja, u više navrata su je pitali koliko će ih živjeti u stanu, premda je već navela da će živjeti sama. Ili bi provjeravali nekoliko puta ima li posao i stalna primanja i naglašavali bi da mora plaćati na vrijeme. Neki su imali komentare poput “ne želim nikakav kupleraj”, “morate biti uredni”, “ne zvučite kao Romkinja”, “jeste li crni?”, a iz cafe bara u blizini Selske ceste tražili su da Dilfa dođe kako bi vidjeli koliko je tamna.
Naravno, bilo je i pozitivnih reakcija. Najbolje su reagirali oni koji su već imali neka iskustva s Romima ili muslimanima.
- Zanima me što nosite u srcu, a ne na glavi - komentirala je vlasnica stana na Trešnjevci Mersihinu maramu. Dodala je da ne bi imala ništa protiv ni da je cijela pokrivena, jer je i ona “prava vjernica i poštuje svakoga tko drže do svoje vjere, a muslimanima je posebno naklonjena jer joj je sestra udana za muslimana.”
S oglasima za posao išlo je teže. Javljali smo se za poslove za koje se ne traže posebne kvalifikacije, kao što su prodavačice u buticima, pekarnicama, babysitterice, čistačice… No, zbog krize nema puno ponuda, a odaziv je velik pa je dosta poslova već bilo popunjeno. Tako je “samo” 15 posto poslodavaca odbilo muslimanku i Romkinju zbog toga što su to što jesu.
No, diskriminacija pri zapošljavanju najčešća je meta pritužbi građana. Razgovarala sam s nekoliko Romkinja koje godinama uzaludno traže posao. Usnia Garip jedna je od njih. Ima trideset godina, živi u Zagrebu, gdje je i završila srednju poljoprivrednu školu s vrlo dobrim uspjehom. Usnia kaže da je ponosna što je Romkinja, ali i da potencijalni poslodavci naglo gube interes čim shvate “tko je”.
Zapošljavanje Roma
- Ne gledaju u meni moguću radnicu, već samo Romkinju - kaže.
Već je deset godina na burzi rada i skupila je tek dva mjeseca staža. Radila je kao čistačica. Suprug joj je po kvalifikaciji konobar, ali nakon što su mu otvoreno rekli da ga neće zaposliti u struci jer je Rom, odustao je od te ideje. Oboje skupljaju sekundarni otpad, a u međuvremenu Usnia ide na tečaj Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u sklopu projekta poticanja zapošljavanja Roma.
Molbe bez odgovora
- Uče nas kako ćemo se ponašati, odjenuti, razgovarati i slične gluposti. Kao da ja to sama ne znam! Unatoč svim molbama koje šaljem, još nisam došla niti do jednog razgovora za posao.
U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje kažu da je krajem 2010. godine evidentirano ukupno 4553 nezaposlene osobe romske nacionalnosti. To je gotovo polovica svih Roma u Hrvatskoj, prema popisu stanovništva iz 2001. godine. No usprkos tome što Usnia kaže, u HZZ-u nam navode da “nisu imali nikakvih saznanja od nezaposlenih Roma o bilo kakvom obliku diskriminacije”.
Iako je u Hrvatskoj 2008. godine donesen Zakon o suzbijanju diskriminacije, istraživanje koje je prošle godine proveo Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” pokazuje da oko polovica poslodavaca uopće ne zna da je u Hrvatskoj diskriminacija zakonom kažnjiva. Čak polovica svih građana ne zna isto to, da je diskriminacija zabranjena, prema prošlogodišnjem istraživanju Ureda za ljudska prava hrvatske Vlade, Ureda pučkog pravobranitelja i Centra za mirovne studije. Vjerojatno i zbog tog neznanja neki misle da mogu otvoreno reći “svoje mišljenje” o nečijoj različitosti.
Koliko je diskriminacija prešutno prihvaćena u Hrvatskoj pokazuje i sljedeći primjer. Kontaktirala sam pet agencija za nekretnine s ponudom da preko njih oglasim iznajmljivanje poslovnog prostora, ali pod uvjetom da mi šalju samo klijente koji su Hrvati. Etnički Hrvati, pojasnila sam, a ne hrvatski građani, kako su to neki isprva razumjeli. Četiri zaposlenika agencije su mi bez ikakvog čuđenja ili negodovanja pristali po tom kriteriju selektirati kandidate.
Imate pravo birati
“Pa vi imate pravo birati kome ćete iznajmiti”, redom su odgovarali kada sam se htjela dodatno uvjeriti je li to provedivo. Jedino su u agenciji Rost odbili takav zahtjev, naglašavajući da ne smiju tako diskriminirati. Nitko drugi nije ni spomenuo da se radi o diskriminaciji.
Veliko istraživanje o stavovima i diskriminaciji, koje je 2010. objavio Ured za ljudska prava hrvatske Vlade, Ured pučkog pravobranitelja i Centar za mirovne studije, pokazalo je da je četvrtini hrvatskih građana neprihvatljivo da im dijete stupi u brak s osobom druge vjere, nacionalnosti ili boje kože.
Zbog tog visokog postotka ljudi koji ne bi htjeli imati u obitelji nekog nehrvata, testirala sam prihvaćenost i na najvećem hrvatskom siteu za upoznavanje i “sparivanje”. Iskrica trenutačno ima 373.376 članova i taj broj rapidno raste, a svakodnevno se razmjenjuje na tisuće poruka. Otvorila sam profile triju ženskih osoba: Dilfe, Mersihe i Barbare. Dilfi i Mersihi sam navela da su Romkinja i muslimanka i obje su, pogotovo Mersiha, dobile neusporedivo manje zainteresiranih upita od Barbare, premda su profili, osim tog, bili vrlo slični.
‘Živa vatra’
Osim generičkih poruka koje neki muški članovi šalju valjda svim članicama, Mersihi su se javljali oni koji su pozdravljali sa “Selam alejkum”, no osim toga je bilo malo zainteresiranih. I to malo bi se prestalo javljati nakon što bi Mersiha navela da studira turkologiju. Dilfa je dobivala poruke koje reflektiraju mit o Romkinjama kao “divljim i strastvenim ženama”: “Romkinje su živa vatra”, “Sigurno bi užitak s Romkinjom bio poseban”, “Nije li odnos Romkinja i muškaraca manje uvjetovan civilizacijskim okovima i prirodniji?”, “Imao sam jedno takvo iskustvo i ni sa čim ga ne mogu mjeriti”…
Ili one koje, usprkos načelnom prihvaćanju, zapravo opisuju odnos prema Romima u Hrvatskoj: “Pa što ako si Romkinja, i ti si živo biće” ili “Javi se, ja volim Romkinje, a to ćeš teško naći”.
Od svih ljudi koje smo kontaktirale u ta dva mjeseca samo su se dvije mlade žene čudile Mersihi što im uopće govori da je muslimanka.
“Ma dajte, molim vas, pa kakve veze to ima?” rekla je jedna.
“Zašto to uopće napominjete?” pitala je druga.
“Imala sam različita iskustva pa želim da bude sve otvoreno”, pojasnila je Mersiha.
“Ljudi su grozni, kako se samo ponašaju jedni prema drugima. Baš sam jučer imala sličnu situaciju; nazvala me jedna Romkinja i isto me pitala je li to problem. Što se mene tiče, možete imati rogove na glavi, samo da ste u redu. Već dugo tražim normalnu cimericu i čini mi se da biste vi mogli biti ta”, bila je ljubazna ta mlada pravnica.
Mersiha je bila zadovoljna premda je, kao onako usput, komentirala: “Zanimljivo da su joj pali na pamet baš rogovi na glavi, a ne nešto drugo.”
Ovo istraživanje je nastalo zahvaljujući Balkan Investigative Reporting Networku.